Devet bisera opatijskih kruna: KEGLEVIĆ

admin 14 years ago Kronika

Za Liburnija.net piše: Jan Bernd Urban
Brojne austrijske, njemačke, talijanske, češke, francuske, poljske, mađarske i ine grofovske obitelji položile su svojim stalnim prisustvom temelje evropske Opatije davno prije ovih naših današnjih pristupnih pregovora i njihovih otvorenih, blokiranih ili zatvorenih poglavlja, kojima treba dokazivati nešto, što je bar na ovim prostorima bilo odavno prisutno u najboljem mogućem izdanju.

U toj paleti europskog visokog plemstva nedostajali su samo hrvatski predstavnici koji su poput nestalih Zrinjskih ili Frankopana domaćem puku mogli osigurati taj tako važan osjećaj apsolutne ravnopravnosti s tadašnjom Europom u svakom pogledu.
Dolaskom Stjepana, grofa Keglevića (1840 – 1905) i taj je nedostatak uklonjen jer je u salonima njegovih opatijskih vila (mala i velika vila Keglević – zgrade u kojima se danas nalazi restoran Kamelija odnosno stanica policije) hrvatski jezik, usprkos ponešto egzotične varijante ipak bio jezik domaćina koji je s njemačkog na mađarski i s mađarskog na hrvatski prelazio prema trenutačnoj situaciji ili raspoloženju.
Francuskim se jezikom grof služio kao štitom pred znatiželjom hrvatske ili mađarske služinčadi, a vlastitoj je supruzi bio naprosto neuhvatljiv svojim hrvatskim jezičnim akrobacijama kojima bi ponosan na svoje hrvatsko porijeklo, toj istoj služinčadi želio reći nešto, što pak supruga i gospodarica, Angelique, rođena grofica Esterhazy nije baš nužno morala znati.
Keglevići su staro hrvatsko plemstvo čije korijene valja tražiti na području rijeke Zrmanje, kraju koji je postao domom Hrvata još u doba opjevanog stoljeća sedmog. Od iskonskih Prkalja, postali su Keglevići zahvaljujući Kegalu kako se zvao jedan od najranijih predaka ove obitelji. Kasniji posjed, grad Bužim u Bosni potisnuo je iz obiteljskog imena plemički pridjev ”od Poričana” pa su na kraju tih transformacija nastali Keglevići od Buzina. Obitelj je imala značajnu ulogu u našoj hrvatskoj povijesti. Ta uloga je svakako svoju važnost osobito iskazala u beskonačnim čarkama s Osmanlijama na čijem udaru su se, među prvima, našli posjedi Keglevića.

Pred neusporedivo jačim neprijateljima, Keglevići su se morali povući iz Kninske županije nastavivši ratovati s Turcima i iz svojih novih uporišta Kostela i Krapine. Hrabrost iskazana u bezbrojnim bitkama kojima je branjena vlastita domovina, ali i kruna Habsburga, donijela je obitelji Keglević uz velik ugled, društveni status i, konačno, grofovsku titulu.
Ipak svoj najveći uspon, obitelj je dosegla za Petra (1500. – 1554.) koji je bio i hrvatskim banom od 1537. – 1540. godine u suvladavini s mađarskim velikašem Nadasdyem te od 1540. – 1542. kao samostalni ban. Još jedan član obitelji Keglević osigurao je svoje mjesto u školskim knjigama i leksikonima. Bio je to imenjak prethodnog bana s primjerenom vojničkom karijerom okrunjenom generalskim činom.

No, svoje ugledno mjesto u hrvatskoj povijesti taj Petar (1660. – 1724.) nije stekao mačem, već perom ostavivši iza sebe ”Ljetopis” u kojemu je uz latinsku i kajkavsku varijantu hrvatskog jezika opisao 60-tak godina naše povijesti (od 1599. do 1661.) stvorivši ne samo povijesni već i jezični biser za kasnije generacije.
Velika obitelj se kasnije razdvojila na hrvatsku i ugarsku granu. Hrvatska je grana izumrla, a od ugarske grane postoje i danas potomci.
Keglevići su bili poznati kao hrabri ljudi, koji su svoja prava ili ono što su oni pod time podrazumijevali, znali braniti i svađama s ipak većim moćnicima od njih samih.
Tako su se znali oštro sukobiti i sa Zrinskima i sa Szekelyima, a ni prepirke s kraljem Ferdinandom Habsburškim nisu im bile strane.
Grofovi Keglević su uz pomoć Dalmatinaca Slovake podučili ozbiljnom vinogradarstvu, a i prva austrijska vodka nastala je temeljem recepture Stjepana, grofa Keglevića. Ta vodka, prvotno zamišljena kao austrijski odgovor na rusko-poljski monopol, danas je u talijanskim rukama gdje je stigla udajom nećakinje Stjepana, grofa Keglevića i predstavlja brend s značajnim mjestom u svijetu alkoholnih pića.

Predstavnik obitelji Keglević u Opatiji bio je Stjepan, grof Keglević, po rođenju Slovak, rođen u Topolčanima, u dvorcu koji je kasnije bio ljetna rezidencija velikog češkog predsjednika Masaryka. Svoju inače umjetničku dušu definitivno je zadovoljio ulogom intendanta mađarske Nacionalne opere i kazališta, a brakom s Angelikom iz obitelji grofova Esterhazy, dokazao da su za Kegleviće bile dohvatljive i nevjeste dostojne kraljeva.
Sudbina nije bila naklonjena Stjepanu, grofu Keglević. Poginuo je 1905. godine u dvoboju, koji je bio posljedica njegovih ljubavnih osvajanja na krivom mjestu, a brak s Angelique je bio nadopunjavan dodacima koji su uvijek iznova bili sadržajem brojnih skandala čiji je vrhunac bila vanbračna, ali viteški priznata kćer.
Sinovi Emmerich i Julius su umrli mladi pa je i udova Angelika svoju opatijsku imovinu u formi dvije vile prepustila više kao dar, prodavši je svojim velikim prijateljima, grofovima Drašković, koji su na taj način stupili na opatijsku scenu.
Jan Bernd Urban – vezane vijesti
Devet bisera opatijskih kruna
Devet bisera opatijskih kruna: HOYOS
Devet bisera opatijskih kruna: HENCKEL von DONNERSMARCK
Devet bisera opatijskih kruna: KESSELSTATT

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net