Tjedni retrovizor
Ovaj tjedan – tripe (3p).
– Počasti
Počast se na kraju primi.
Ide vreme bije sat,
Pobjedom se posle čini
Izgubljeni neki rat.
(Arsen Dedić)
Odavanje počasti posljednjih godina, barem u Opatiji, ali često i u susjednim općinama, često je znalo biti mučna stvar, osobito kad se radi o nagradama za životno djelo. Kada u takvim situacijama ”proradi” lobiranje, kad se čovjek sam gura u prvi red po ”epolete”, i kad to postane tema političkih prepucavanja, kad izbor umjesto konsenzusa bude kompromis, tad takvi ”rituali” drastično gube na vrijednosti.
Stoga je uistinu važno za Opatiju da je ove godine nagradu za životno djelo dobila osoba koja ju apsolutno zaslužuje – doktorica Estela Vlašić koja je u svojoj struci, ali i svojoj užoj specijalnosti vezanoj uz prevenciju bolesti, dosegla sam nacionalni vrh i koja je (iz)liječila brojne generacije malih Opatijaca i Opatijki. Da vijećnici ove godine nisu pogriješili svjedoči i činjenica da je tekst o proglašenju dobitnika gradskih priznanja bio jedan od najčitanijih u proteklom tjednu.
Drugi najčitaniji također ima veze s odavanjem počasti – radi se o inicijativi da se odvojak Radničke ulice koji prolazi pokraj Barića nazove imenom Ive Kirigina. Apsolutno je primjereno da baš taj pješački prolaz bude posvećen čovjeku kojeg je uvelike definirao njegov rad, zahvaljujući kojemu je ušao među najcjenjenije osobe svoje struke u Hrvatskoj. Naravno, pritom je Kirigin stvarao i zagovornike i opoziciju, no i sama ta činjenica dodatno potvrđuje njegov značaj za ovaj kraj.
– Ponuda
Summertime, and the livin’ is easy…
Fish are jumpin’ and the cotton is high.
(Ella Fitzgerald)
Nastavljamo u pozitivnom ritmu. Otvorenje ljetne terase Monokinija samo po sebi nema velik značaj, ili barem ne bi trebalo imati u gradu koji živi od turizma i ponosi se desecima slavnih kavana i terasa.
No, jednako kao što je to bilo otvorenje Old School Puba prije koju godinu, dvije dana, činjenica da je Emil Luštica uložio svoje znanje, ideje i trud u poboljšanje ponude lokala koji dosad nikad nije zaživio punim potencijalom (a jednaka paralela mogla bi se povući i sa samom Opatijom), da planira i dalje od ”ulaznog praga” svoje ”oštarije” i da – umjesto da vrti primamljive količine novca na nekim ”dalekim morima” – se vratio u svoj grad, nekako odiše posebnim optimizmom. Optimizmom koji vjeruje da se, možda, stvari ipak mijenjaju…
– Pokloni
Dok je nosiš darove,
Kroz sva mora, planine…
(Darko Rundek i Pips, Chips & Videoclips)
HNS ima ideju – da država svoju imovinu daruje lokalnoj upravi. OK, mogu se složiti s time da će se sa svime upravljati ”bliže izvoru” nego ”na daljinu” i da će oni kojima od ekonomske iskorištenosti nekretnina ovisi ”goli život” biti zainteresiraniji za njihovu eksploataciju nego netko kome je to samo jedan minorni redak u proračunu.
Međutim, još mi se boljom čini ideja da se te nekretnine umjesto političarima i službenicima (državnim ili lokalnim) daju (prodaju) na upravljanje nekome tko bi stvarno znao što s njima učiniti – privatnim vlasnicima, poduzetnicima, gospodarstvenicima.
Jer vlast koja prihodima od prostorne rente hrani bulumente svojih poslušnika uvijek je manje dobar izbor od vlasti koja ostavlja prostor za rad i zaradu, pa bez puno truda koristi porezne prihode za unaprijeđenje života svih svojih građana.
Davor Žic / PodUčkun.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net