Tjedni retrovizor

Ovog tjedna držimo se pozitive…

Ulice grada
Gle, suton vec pada.
Znam, šetnji je kraj.
Na rastanku sada
Bar ruku mi daj…
(Ivo Robić, glazba Lj. Kuntarić)

Neprijeporne su zasluge austrijskog dvora i gospodarstvenika za razvoj opatijskog turizma, no lijepo je vidjeti da su opatijski vlastodršci konačno shvatili da je ovaj grad postojao i nakon 1918. godine i da postoje i brojni zaslužni ljudi koji su itekako obogatili njegovu noviju povijest.

Možda i najslavniji među njima bio je Ljubo Kuntarić, Vološćan ne rođenjem, nego vlastitim izborom, čijim bi imenom na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća trebalo biti nazvano stubište u tom mjestu, kojim je i sam često koračao.

Nakon Ive Kirigina, to će biti drugi slučaj da je u kolektivnu memoriju gradskog prostora ugrađeno ime osobe koja je nedavno preminula, ostavivši iza sebe očito vrlo žive uspomene.

Kruh naš svagdanji
Džemujem ja stalno ali nemam džema
Da na leba mažem njega…
(S. A. R. S.)

Kruha i igara, temeljna je formula upravljanja zadovoljstvom određene populacije, koju su otkrili još stari Rimljani. U Opatiji igara – ako taj pojam proširimo od uskog sportskog, na općeniti „spektakl vulgaris“ – ima sve manje, usprkos povremenim proplamsajima kao podsjećanjima na „dane ponosa i slave u kojima je ovaj grad bio poznat kao „grad festivala“.

A i kruha je nedostajalo, jer otkako je prošle godine „za stalno“ zatvorena Kroasana na tržnici, a privremeno i Dalla Nonna u 4 opatijska cvijeta, Opatija je ostala bez ijedne pekare. A o vezi između „kruha i igara“, odnosno prometu gradom u večernjim satima, dovoljno govori podatak da su pekare u Matuljima i Kastvu redovno radile do 23 sata ili čak ponoći, dok su u Opatiji nevoljko odrađivale i drugu smjenu.

Za rješavanje nestašice kruha i pekarskih proizvoda pobrinuo se Blerim Agushaj Beli, čije su slastice i „slanice“ odavno poznate nepcima Opatijaca, a koji je otvorio novu pekaru na tržnici. Pa, ako Beli riješi kruh, ostaje nam samo manjak – igara.

Kino
Kada hoće ona ume da
Da me nosi sve do oblaka
I do sunca i do meseca…
(Ljetno kino & Vlada Divljan)

Malo je postalo dosadno isticati skromnost kao vrlinu u zadovoljenju javnih potreba građana, no ipak treba još jednom naglasiti pozitivan rezultat kina Sloboda Lovran, koje je pronašlo kvalitetan način održivog poslovanja.

Umjesto megalomanskog projekta promašenog koncepta, kakav je primjerice opatijski Gervais, kino u Lovranu osmišljeno je skromno, ali solidno, upravo za onu namjenu kojoj i služi – prikazivanju kino-predstava za Lovrance, uz niske cijene ulaznica, te još ponekom kulturnom događanju. Usto, Lovranci uz uistinu skromna sredstva uspijevaju svakog mjeseca složiti zanimljiv program događanja, koji uvijek okuplja velik broj publike.

Takvo pažljivo planiranje, bez razbacivanja sredstava poreznih obveznika, oslobađa prostor za nove investicije i podizanje standarda građana bez sumnjivih ugovora s udrugama građana ili kredita koji ozbiljno ugrožavaju izvršavanje planiranih aktivnosti.

Kod kapitalnih investicija, doista, trebalo bi primjenjivati pravilo „manje je više“ i držati se projekata čija realizacija, ali i kasnije održavanje, neće predstavljati (pre)težak utek za lokalne proračune.

 

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net