…na kafe: Slavica Mrkić Modrić

kafeKastav – Mnogim ljudima na spomen imena Slavica Mrkić Modrić, razvuče se smješak na licu. Nekome, zbog izvrsnog teksta koji će pročitat, a nekome zbog nje same. Većina njih će ju u tom slučaju oslovit s Mrva. Mrvu svi zovu – Mrva, osim suca ili sutkinje na zakazanom ročištu zbog satiričnog teksta, barbe policijota koji ju je zaustavio zbog neispravnog svjetla na autu, Zoffa koji ju zove drugačije (ali, sigurno ne punim imenom), i nje same koja nema običaj samu sebe zvat.
Pretpostavljam da nakon ovog uvoda ne moram previše predstavljati tu istu Mrvu. Ta ista, navedena, piše nekoliko različitih kolumni u Novom listu (naravno na čakavici ili ti čakavštini), piše izvrsne reportaže (omiljena tema: Romi, Rijeka, magarci, beskućnici, Vodovodna ulica…), napisala je monografiju MIK-a i knjigu pod nazivom ”Rijeka, Rika, Reka”, a zbog nje je i Meri Trošelj napisala pjesmu ”Ništa nije u redu”, ali to je neka druga tema.
Najlakše ćete ju pronaći ako u Novom listu potražite tekstove potpisane na slijedeći način: Mrva, Sl.M., ili punim imenom i prezimenom. Kavu nismo popili, al’ se priprijetila da ju pijemo 1. ožujka – bar je tako obećala. Kozu se veže za rog, čovjeka za riječ, a Mrvu za špigetu od Marti.
1. Satira u Hrvata? Postoji li ili ne, u kolikoj mjeri i gdje?
Satira ne poznaje nacionalnost, pa ni mi Hrvati nismo cijepljeni protiv nje, iako to ponekad baš tako izgleda. Dobra ili loša? Sve to ovisi o ukusu, a sto ljudi – sto ćudi. Nekome se primjerice sviđa to što piše Ante Tomić, nekom je to čista bljuvotina. Takav, ako se ne izbljuje na Tomića, a želudac mu je taman krenuo tim putem, pa uzme druge novine i naiđe na šjora Senjanovića (kodno ime Ćićo), e, onda mu je bljuvanje zagarantirano. Istima je bolje da kad vide prezime Dežulović, okrenu stranicu i tri put pljunu, dva puta preskoče vlastitu sjenu, a broj Zdravo Marija i sličnih “iskupljenica” i “spasiteljica” sam zaboravila. No, to je “neprijatelj” koji napada izvana, s njim se nije baš tako teško nositi jer tko će koga ako ne svoj svoga. Stoga, i Tomić, i Ćićo, i Lucić, i Dežulović i svi ti južnjaci nisu “crne guje u njedrima”, ona prva otrovnica izležena je u Bakru, napada i kad se ne brani, a zove se Nikica Petković. Živi na dvije adrese, prava mu je ona Filozofskog faksa u Rijeci, a tajna ona u Zvonimirovoj 20a i, nemojte reći da vas nisam upozorila. Prijateljuje s onim koji se odaziva na ime “2XCrno”, a da je i samo jedan put bilo bi crnilo. Opasnost vreba i s najvećeg hrvatskog poluotoka – iz Istre. Tko od onih nimalo sklonih satiri samo jednom dođe u dodir s prilogom »Glasa Istre« zvanog »La Kost«, imat će glavobolje i mučnine do kraja života. Neprijatelj se skriva i u brojnim kolumnama pisanim čakavicom, a objavljivanim u ”Novom listu” i ”Glasu Istre”, potom u tekstovima ponekih hrvatskih bendova ili ”solista”, u glavama raznih performera, ona najjača u samom narodu, jer svako selo ima svog satiričara i da ne duljim, zaključak je – neprijatelj nikad ne spava.
la-kost
2. Je dobra ili loša?
Opet sve ovisi o ukusu. Svatko tko nije cijepljen protiv satire ima svoje favorite, pa tako i ja one nabrojane u prethodnom tekstu. Ipak, najdraži su mi oni seoski, kvartovski i poneki grafiter koji ne šara po zidu reda radi, već da bi iznio mišljenje i odaslao poruku. Volim iščitavati grafite, na taj način komuniciram sa širokim masama, a nisam na ”faceu” ili ”twiteru”. Hodaš, na zraku si, a k tome još i osjećaš bilo naroda. Ma, ludnica. Tu zanimaciju oduvijek rado upražnjavam prošetavajući pulskim ulicama. One su već dugi niz godina na prvom mjestu moje ”grafit – mreže”.
grafiti-pula3. Koliko se novinarstvo promijenilo od tvojih početaka bavljenja istim pa sve do danas?
Svako vrijeme nosi svoje. Sve se mijenja pa i novinarstvo. Novinari su tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog novinara, pa kako se mijenja ukus onih koji kupuju novine, tako se mijenja i novinarstvo. Tržište štošta toga određuje, ali ono što se nikad ne bi smjelo promijeniti jest ”kodeks časti” onoga koji stvara javno mnijenje. Kao i u svakom poslu tako i u novinarstvu postoje neke zakonitosti, onaj tko ih poštuje dugo traje na novinarskoj sceni, onaj koji često uskače u senzaciju, tko gradi karijeru na senzaciji bljesne i nestane. Sam vrlo brzo prestaje biti ta senzacija koju je tako zdušno ganjao.
4. Najdraža reportaža?
Mrzim tzv. salonsko novinarstvo i nikad ne bih željela biti dio te ”novinarske elite”. Oduvijek znam da se najbolje priče nalaze na cesti, među malim ljudima. Nikad nisam razmišljala o tome koja mi je najdraža reportaža. Sve su mi na neku foru drage. Recimo, s jednakim guštom ću napisati političku reportažu, otići u romsko naselje i napraviti onu sa socijalnim predznakom, onu s nekakvih pučkih zbivanja, napisati putopis ili pak reportažno popratiti primjerice, dolazak pape u Hrvatsku. Jedino što mi je pri tom bitno jest da sam među ljudima, onim običnim, malim i tako iskrenim. Reporteri su posebna vrst novinara, uvijek u pokretu, najčešće s punom glavom tužnih životnih priča i velikom željom da promijene svijet. Znaju da je to Sizifov posao, ali ne odustaju. Grozim se odlazaka na tiskovne konferencije, izvještavanja s nekakvih primanja, otvorenja ovog ili onog na kojem je ovaj ili onaj visoki državni dužnosnik rekao baš to i to, pomahnitam kad dobijem zadatak kao što je pratiti nekog političara tijekom njegova posjeta Rijeci, jednostavno užasavam se protokola i mrva_nl1sugovornika koji satima mogu pričati i ništa ne reći, a pritom još ti i u oči lagati. Možda zato ne volim ”visoku politiku”. Ali zato mi nije bilo teško čitavo poraće provesti u spaljenim selima i među nesretnim ljudima od Prevlake, preko Zagore, Like do Vukovara. Tamo sam se osjećala korisnom, ako i nisam u mnogo slučajeva mogla pomoći, bar sam ih mogla saslušati i putem reportaža u svijet odaslati sliku neke druge stvarnosti. Možda su mi najdraže te, možda one nastale na putešestvijama zavičajem, možda one pomalo nebulozne u kojima priča i cvijeće i drveće. Stvarno ne znam.
5. Kojem čakavskom pjesniku bi podigla spomenik, da možeš? Obrazloži?
Mislim da su oni svojim radom sami sebi podigli spomenik pa im ih ja ne bih podizala. Ustvari, ne volim spomenike, ali ako baš moram izdvojiti nekog, bez puno mislit’ odgovorila bih Ljubo Pavešić Jumbo. Ali odmah bih do njega nanizala njih ohoho. Koje? Ma, sve koji stvaraju na čakavici. I ne bih tu pravila razliku između onih istarskih, primorskih, onih s otoka, onih koji stvaraju na dalmatinskoj čakavici… Dodala bih im i one koji čakavicu rabe stvarajući tekstove za uglazbljivanje. Primjerice Francija Blaškovića i njemu slične (ako takvi uopće postoje)… Zašto? Zato jer su, za razliku od mnogih, shvatili da čakavica nije pogodna samo za satirični iskaz, već tako lijepo i mekano zvuči i u pjesmi, priči, romanu, dramskom tekstu…

Slavica Mrkić Modrić

Slavica Mrkić Modrić


…a kafe su s nama popili: Mladen Sinožić, Marijana Kalčić Grlaš, Ines Greblo, Riccardo Staraj, Sandi Krstinić i Neven Varljen.
Nikola Cvjetović

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net