[FOTO] Rekordan broj volontera podržao utrku: Donosimo priču 'metle' na 'Istria 100 by UTMB'

Vesna, Igor i Miloš čistili su dionicu Brgudac - Trstenik

Na dionici Brgudac - Trstenik metle su ukupno prešle 18,67 kilometara i napravile 32.797 koraka. Hodali su sedam i po sati, napravili visinske razlike ukupno 1.498 metara, a potrošili i dosta kalorija.

Brgudac - Ultra trail utrka „Istria 100 By UTMB“ postala je svjetski brend. Od jedne relativno male utrke, koju su prvi put pred 10 godina organizirali SRK „Alba“ iz Labina i SD „Trickeri“ iz Pazina kao “100 milja Istre | 100 miles of Istria”, prerasla je u respektabilnu utrku. Od prošle godine utrka ulazi u svjetsku seriju utrka UTMB World Series. Prva i najjača Hrvatska utrka koja je dio UTMB-a. Buzetska firma Sportbox vrlo uspješno nastavlja njihovo djelo.

Stanica Brgudac i dvije metle u očekivanju dolaska kolega i posljednjeg trkača

Ovogodišnja utrka bila je 10. utrka „Istria 100 by UTMB“, utrke koja spada u stazu s teškim i tehnički zahtjevnim terenom. Malo naše lijepe obale, stari srednjovjekovni gradići, mitska i predivna Ćićarija, gradska središta, a i puno lijepih panorama, obilježje je staze. Bilo je više od 2.300 prijavljenih trkača u pet kategorija. A moje poznavanje trail trčanje bilo je površno. U vaterpolo sportu upoznao sam Šimuna Cimermana, koji je tada bio u dječačkoj dobi. On 2005. godine pokreće treking ligu u Hrvatskoj, a i sam je sudionik najtežih pustolovnih utrka na svijetu. Članovi našeg Planinarskog društva Lisina Matulji Sunčana i Marko Hanza, Vedran Dakić, Tomislav Hosi bavili su se uz planinarenje i trčanjem. Sunčana i Marko su svojim domaćim rezultatima dobili priliku nastupiti 2010. godine na utrci „Ultra Trail du Mont Blanc“ (UMTB), Chamonix, Francuska na trci oko Mont Blanca u kategoriji 171 km. A 2015. godine Marco Hanza zajedno Slovencem Stojanom Košmerleom nastupa na 300 km dugoj utrci „La Petite Trotte a'Leon“ (PTL). Utrka koja traje više od 6 dana, nema pobjednika, već su to svi trkači koji dođu do cilja. Vedran Dakić bio je 2014. godine pobjednik utrke „100 milija Istre“ u kategoriji 65 km.

Da dobijem i praktična znanja trail trčanja „pobrinuo“ se Toni Družeta. Preko Viber grupe Planinarskog društva Knezgrad Lovran Toni je 2021. godine tražio volontere za utrku „100 milia Istre“ na stanicama Mošćenička Draga, Lovran i Poklon. Prijavio sam se i postao posljednje dvije godine dio volonterskog tima na Poklonu. Da se malo odmaknem od „statičnog“ volontiranja na Poklonu, odlučio sam se ove godine prijaviti za „sweepera“!

Ekipa na Poklonu

Engleska riječ koja otmjeno zvuči, a „po domaći“ to znači pometač – smetlar. Službeni naziv na trci je metla. Zadatak metli je da idu iza posljednjeg trkača od stanice do stanice i uz put prikupljaju fluorescentne zastavice koje po noći označavaju stazu, PVC vrpce koje se stavljaju visoko na drveće da se po danu na daleko uoči staza, te eventualno boce i gelovi odbačeni od trkača. I tako sam postao smetlar te se nakon 22 godine ponovno se vratio u komunalni sustav gdje sam godinama radio. U petak navečer posjetio sam svoju staru ekipu na Poklonu i dočekao prvu dvojicu takmičara. Nakon pet sati i dvije minute prvi je dotrčao Francuz Arthur Joyeux Bouillon, a 20-ak sekundi iza njega kasniji pobjednik Amerikanac Jim Walmsley. Lijepo je bilo ponovno biti dio te atmosfere. Na stanici su bili po redu na slici: Denis Vižintin, Marinko Salopek, Anita Torbarina, Goran Brenko, Nina Jugovac, Igor Veselinović, Vanessa Šujević, Suzi Hlača, Liliana Božić, Tina Perković, Xavier Blašković, Nina Kokorović, Iva Ciglečki, Renata Šervedija, Đurđa Vižintin, Sidonia Škofić, koordinatorica Nikol Zović i Matko Milan.

Noćna ekipa stanice Trstenik

Moja metlarska ekipa brojala je tri člana: iskusna metla Vesna Mohorovičić i nas dva neuka smetlara: Igor Peloza i moja malenkost. Vesna je ispekla zanat na lokalnim noćnim trkama zvanim „Noćna rika“. Dionica koja nam je pripala je Brgudac – Trstenik. Po meni, ta je dionica jedna od najtežih na trci. Vodi kroz najljepši dio mitske i surove Ćićarije, preko bisera Korita, vrhova Orljaka i Gomile, dva najljepša ćićarijska tisućnjaka. Uza sve to, trkači tuda prolaze u gluho doba noći. A da ne bude lako, ove godine pratili su ih izuzetno teški vremenski uvjeti. Blato, kiša, grašica i hladnoća gotovo čitavu noć još su dodatno otežali i onako tešku stazu.

Rano u subotu ujutro krenuli smo preko Žejana, Velikih i Malih Muna, Vodica, Dana do Trstenika. Tu je stanica gdje već sedmu godinu volontira ekipa PD Lisina Matulji s predsjednikom Robertom Koprivnjakom na čelu. Našli smo umornu, ali dobro raspoloženu ekipu. Probdjevena noć nije im pokvarila raspoloženje. Naravno, glavni zabavljač cijele ekipe je Srećko Kinkela, u zadnje vrijeme zaštitni znak PD Lisina Matulji. Uz koordinatoricu organizatora Nikol Zović, noćnu ekipu su sačinjavali: Tanja Poropat, Robert Koprivnjak, Srećko Kinkela, Barbara Zaspan, Danijela Katalenić, Dario Petrović i Mia Haramija. Ekipe Crvenoga križa dio su svake stanice. Na Trsteniku su bili: Igor Ostojić, Ana Gasparini i Marko Višković. Dobili smo svježe skuhanu kavu, banane, kolače i grickalice, malo porazgovarali i nakon pozdrava krenuli put našeg starta u Brgudac.

Cicoski odmara odmah nakon početnog dijela uspona prema Koritima

U Brgucu smo dočekali metle Lovrance Tonija Družetu i Tina Rubinića koji su od Poklona pratili posljednjeg trkača Makedonca Nikolu Cicoskog. Nakon okrijepe u 9 krenuli smo iza Cicoskog na uspon prema Koritima. Naša dionica do Trstenika zahtjevna je i za planinare. Sam uspon je strm, a staza je bila puna blata i često smo svi sklizali. Polako smo napredovali iza Nikole. Odmori i zastajkivanje bili su sve češći.

Nakon dvadesetak minuta Nikola nam je rekao da odustaje. Vidno umoran pokazao nam je i natečeni nožni zglob, pa je donio jedinu racionalnu odluku. Nazvali smo Pepija Jardasa, koordinatora na samom terenu svih metli i obavijestili ga o situaciji. Nikola se polako počeo spuštati nazad, a mi krenuli dalje. Uza sva zastajkivanja i kupljenja zastavica, za sat bili smo na Koritima, biseru Ćićarije.

Ljepotu ne može zasjeniti niti kiša, niti umor

Uz Brajkov vrh staza nas je vodila dalje. Po stazi ostaci noćne kiše, blata na svakom koraku. Uza sva žongliranja, nije se moglo izbjeći vodu i blato, pa su nam za čas potplati Vibram bili sve deblji. Nedaleko od samih Korita prvi put nas je uhvatila sitna, ali dosadna kiša. Srećom nije padala dugo. Ali jako klizavo blato i dalje je bio glavni problem . Na otvorenoj stazi i na šumskim cestama nije bilo previše zastavica, ali dublje u šumi bile su gusto postavljene. Stalno sagibanje, pa stavljanje zastavica u torbu znatno su uz blato, usporavala hodanje. Mir i ljepota koji su nas okruživali cijelo vrijeme godili su i nismo se obazirali ni na što.

No nismo dugo uživali u Nirvani! Ponovno je počela je padati gusta kiša, na koju se nastavila ledena grašica. Na otvorenom je i počelo i jako puhati. Malo po malo, evo nas u neposrednoj blizini spomenika Podlomskim žrtvama.

Pogled sa staze Korita – Orljak u pravcu Žejana, Velikih i Malih Muna

Skrenuli smo u šumu na stazu koja se polako počela uspinjati do vrha Orljaka. Kiša je napokon prestala, ali nas je na vrhu dočekao jaki vjetar, pa se nismo dugo zadržavali. Oblaci su sakrili pogled na Učku i sela Male i Velike Mune i prema dolini prije sela Lanišće.

Silazak sa samoga vrha Orljaka bio je jako težak i mučan. Staza je bila strašno sklizava. Svako toliko se neko od nas našao na stražnjici. Palice nismo mogli aktivirati jer smo u rukama nosili torbe sa zastavicama i ostalim smećem koje smo sabirali po putu.

Iza samih trkača, koji čuvaju i poštuju okoliš, nije ostajalo gotovo ničega, No iz šipražja, šumskog gustiša sakupljali smo smeće u vidu pivskih limenki, prazne kantice od ulja za motorke, plastične vrećice i papir što su pobacali po podu oni koji nam sječu našu šumu i prodaju drva Talijanima.

Putokaz za spomenik osmorici mladića iz sela Pod Lom, u blizini Lanišća, likvidiranih od strane SS-ovaca po kapitulaciji Italije 1943. godine

Na dijelu staze prema Gomili kiša je bila sve gušća i puno je dulje padala. Prije samoga vrha još nas je dva puta uhvatila i grašica, te je dobro prekrila i još više natopila i onako mokar teren. Svaki dio staze bio je jako sklizak a blato je i dalje najveći problem. Na kišu se nakon nekoga vremena ne obazireš, ali teško je bilo držati ravnotežu dok ti nisu ruke slobodne.

Malo prije dolaska na kružnu stazu Marečica, koja vodi od Račje Vasi na Gomilu, prestala je padati kiša. Zastavica je i dalje jako puno i usporeno smo došli do vrha. A na vrhu orkanska bura, nekoliko puta dobro nas je protresla i propuhala.

Igor prikuplja zastavicu na samome vrhu, još je jedna ispred njega, a ja se, po navici, „švercam“

Silazak s vrha pod orkanskom burom bilo je tek problematično. Izvan jako skliske staze gotovo je nemoguće bilo stati. Busenje guste trave i stalno proklizavanje, noga ti upada u velike rupe, pa smo se bojali da ne uganemo noge. Mislili smo da će nam biti lakše kada prođemo padinu i skrenemo u šumovit, kameniti dio, ali tek tada uslijedili su problemi. Jednostavno smo morali korak po korak i hodati kao po jajima. Predivan pogled na Žbevnicu i na naš cilj Trstenik malo nam je razgalilo dušu.

Po dolasku u Trstenik, odahnuli smo. Predali smo zastavice i sve prikupljeno smeće dežurnoj ekipi organizatora koja nas je ondje dočekala. Šator stanice Trstenik bio je gotovo razmontiran i ukrcan u kamion. Avantura je bila gotova.

Vesna na vrhu Gomile

Prošli smo ukupno 18,67 kilometara i napravili 32.797 koraka. Hodali smo sedam i po sati, napravili visinske razlike ukupno 1.498 metara, a potrošili i dosta kalorija.

Sada, s odmakom od tri odvolontirane utrke, vidim da je to jedan poseban svijet. Svijet u kojemu svi zaslužuju veliki respekt. Od trkača do organizatora. Organizacija same utrke je izvanredna, vidi se da je to uhodani tim ljudi. Ali ono što je najvažnije, tim ljudi koji to radi sa srcem. Drago mi je da je i naš Vološćan Pepi Jardas u samoj organizaciji i da je bio cijelo vrijeme potpora nama metlama na svim dionicama.

Trstenik u dolini i Žbevnica u daljini

Na kraju moram zahvaliti na suradnji i pomoći u pripremi ovog članka Nikol, koja je koordinatorica svih volontera na utrci, te Liliani koja je voditeljica PRESS službe i domene Social (društveni mediji, Instagram, Facebook). A mi volonteri sastavni smo dio tog dobro uhodanog stroja. Ovo godine bilo nas je ukupno 437, što je rekordan broj volontera do sada. Poslije svega, naročito zahtjevnih i napornih trenutaka, ostane jedno krasno iskustvo i budeš ponosan „ča si del te priči“.

Tekst i foto: Miloš Vrenc

Follow @PodUckun