Marijan Matijević nakon 40 godina rada u Fini odlazi u mirovinu: „Došao sam visok, crn i čupav, a odlazim samo visok“

Marijan Matijević

Voditelj opatijske poslovnice Fine nakon četiri desetljeća rada i gotovo cijelog radnog vijeka provedenog uz iste kolegice i brojne klijente priprema se za mirovinu. Prisjetio se poslovnih početaka, promjena kroz koje je prošla financijska agencija i otkrio čime će ispuniti umirovljeničke dane.

Opatija - Ako nešto zapne na šalteru opatijske poslovnice Fine, odmah će se čuti: „Marijane, možete malo doći?“. A onda će se, u svojoj punoj visini od gotovo dva metra, pojaviti uvijek nasmiješeni šef poslovnice i ljubazno i strpljivo brzo razriješiti situaciju. Tako mnogi pamte Marijana Matijevića (64) koji već punih četrdeset godina radi u ovoj financijskoj agenciji, a upravo se priprema za odlazak u mirovinu u koju treba otići 7. veljače iduće godine.

– Taj je datum nedjelja pa neću odraditi zadnji dan staža, a s obzirom da sam u radnom vijeku bio samo tri dana na bolovanju, možda sam to i zaslužio – kaže razgovorljivi i duhoviti Marijan koji rijetko sjedi u izdvojenom šefovskom uredu, draže mu je biti bliže ljudima na nekom od šaltera. Uvijek spreman, kako kaže, za ulogu „joker zovi“.

Poslije završene srednje škole u rodnom Gospiću, u Opatiju je došao na Hotelijerski fakultet po čijem je završetku 1986. godine odmah dobio posao u tadašnjem SDK-u (Služba društvenog knjigovodstva).

Imenjak Marijan Matijević ima isto ime i prezime kao najjači čovjek na svijetu. Naime, profesionalni hrvač iz Like Marijan Matijević (1878. – 1951.) bio je proglašen najjačim čovjekom na svijetu. – On je rođen u Gračacu, a ja u Gospiću, ali ako se ide tristo godina unazad vidi se da dolazimo iz iste obiteljske grane. Ja sam dobio ime po mom pokojnom stricu koji je pak ime dobio po tom Marijanu, najjačem čovjeku na svijetu – objasnio je opatijski Marijan Matijević.

– Tome je išlo u prilog i to što sam muško pa neću ići na porodiljni, jer su tada ovdje bile samo kolegice. Počeo sam kao pripravnik, onda sam bio referent, pa kontrolor, a od 1993. godine voditelj poslovnice. Ponuda za preuzimanje mjesta šefa zatekla me je na ratištu u Lici, naravno prihvatio sam, ali u šali kažem da srećom nemam PTSP već „noćne more“ hoće li sutra sve kolegice doći na posao, kako ga organizirati ako je netko na bolovanju. U tih četrdeset godina mnogo se toga mijenjalo, od naziva tvrtke, najprije je to bio SDK, pa onda ZAP (Zavod za platni promet) i sada FINA (Financijska agencija) čiji je vlasnik država ali se sama financira. Počeo sam raditi kada sam na radnom stolu imao telefon na brojčanike i jedan kalkulator, kada su doznake putovale poštom po par dana, a tehnologija je toliko toga promijenila da se sada sve događa u sekundi kada pritisneš enter. Zato nas je nekada ovdje radilo četrdeset, a sada imamo samo šest zaposlenika. Nije lako jer stalno treba savladavati nešto novo, novu tehnologiju i nove propise i pravila – kaže naš sugovornik, te se s ponosom prisjeća 2006. godine kada je na njegovu inicijativu u Matuljima otvorena izdvojena jedinica opatijske poslovnice, što se pokazalo kao pun pogodak.

Marijan sa suprugom Davorkom, koju je upoznao još za studentskih dana, a vjenčali su se 1986. godine i podigli sina i kćer, živi u obiteljskoj kući koju su izgradili iznad Tošine i „za dlaku“ je ušla na područje matuljske općine.

– Vezan sam za Opatiju, volim šetati, a za moje zdravlje pobrinula se i opatijska parkirna politika. Auto moraš parkirati podalje od centra, pa moraš hodati što je dobro za duh i tijelo – duhovito komentira Marijan, te kaže da mu odlazak u penziju ne pada teško, mada dodaje: „došao sam visok, crn i čupav, a odlazim samo visok“.

– Nitko nije nezamjenjiv pa naravno ni ja, a drago bi mi bilo ako će me u kolektivu pamtiti kao šefa koji je bilo bliži radnicima nego upravi, kao čovjeka koji uvijek vidi da je čaša do pola puna, a ne do pola prazna. Iako se rijetko naljutim, moram priznati da ljut postanem opak... Možda sam nekoga nečemu i naučio, kao što ja pamtim legendarne računovođe od kojih sam jako puno naučio. To su bili Jelka Žiganto, koja je radila u Thalassotherapiji i Stanko Plahuta iz Zanatservisa, koji nisu dobro poznavali samo zakone već i „rupe“ u zakonu... – prisjeća se Marijan Matijević.
Računa da ulazi u fazu kada se „život vozi na rezervi“, ali dosadno mu neće biti jer nam otkriva da će imati posla i u kući i voćnjaku u Gospiću, te da „majstor u njegovu kuću rijetko ulazi“.

– Od malena sam uz oca i djeda naučio imati alate u ruci, a to i volim pa sam puno toga sam gradio i napravio na kući. Danas je još lakše uz pomoć interneta biti sam svoj majstor, sve ti pokaže što i kako napraviti – zadovoljno će Marijan Matijević.

Piše Mirjana Rončević / List Opatija
Snimio David Kurti

Follow @PodUckun