[OPATIJSKI VREMEPLOV] Opatijski brijači i frizeri za muške

Berto Filinić i Marina Klarić Česen, sjede: Emil Andretić i Bors Ferlan, Sindikalno druženje 1969. (Hvala Marini na informacijama, fotografijama i ugodnom razgovoru)

Opatijsko poduzeće „Naprijed“ je nekada u Opatiji na više pozicija vršilo frizerske usluge. Direktor je bio Radovan Ivanić. Muški frizeri su u prostoru hotela „Jadran“ (danas „Milenij“) u jednoj smjeni bili Berto Filinić i Milan Spadoni, dok su drugu smjenu odrađivali Emil Andretić i Ferdinand Tarina, a nešto kasnije, vrlo rječit i učtiv Boris Ferlan, koji se mušterijama obraćao biranim riječima i komplimentima.

Evo jedne crtice o zanimanju koje je, kroz naizgled bezazlen razgovor s mušterijom, znalo doprijeti duboko do intime, tračeva i naravi ljudi, sve pod izlikom da se vrijeme lakše potroši. Tako je, primjerice, popularni vološćanski frizer Vittorio Recchi – Reki znao reći, kada bi govorio o Voloskom i Vološćanima, da on i župnik znaju sve, pa čak i o diskretnim događajima iza zatvorenih vrata, u kasnim satima u šumarku ili na nekom drugom skrovitom mjestu. Usput rečeno, da se zna kakva je klasa bio Reki – njegova je redovna mušterija bio Ivo Robić, koji je dolazio isključivo k njemu.

Opatijsko poduzeće „Naprijed“ je nekada u Opatiji na više pozicija vršilo frizerske usluge. Direktor je bio Radovan Ivanić. Muški frizeri su u prostoru hotela „Jadran“ (danas „Milenij“) u jednoj smjeni bili Berto Filinić i Milan Spadoni, dok su drugu smjenu odrađivali Emil Andretić i Ferdinand Tarina, a nešto kasnije, vrlo rječit i učtiv Boris Ferlan, koji se mušterijama obraćao biranim riječima i komplimentima. Odlaskom nekih od njih u mirovinu, ekipu su dopunili Fredi Krizmanić i Marina Klarić – Česen, a neko vrijeme se priključila i Marija Turk. Marina i Marija su kasnije svoje vještine frizera za muške odrađivale u podnožju hotela „Bellevue“.

Preko puta „Borova“ u jednom dijelu tadašnjeg hotela „Soča“ (danas jedan od „4 opatijske cvijeta“) brijači su bili Leo Svatoš i Fredi Krizmanić, a kasnije Marija Turk i Robi Kljun koji je po otvaranju hotela „Ambasador“ u prizemnom prostoru radio u jednoj smjeni sam. Samostalni obrt u djelatnosti „brijač-frizer“ obavljali su August „Gusti“ Höber na uglu sjevernog djela prostora današnje Erste banke (uz Spinčićevu ulicu) i vrlo popularni Julio Nakrst – Julo na kojih pedesetak metara dalje u Kumičićevoj ulici. Moj prijatelj Bruno bi znal reć: „Ki ni bil pul Julota, ni bil Opatijac, a kad smo narasli da smo svi frizeri provali“.

Marina Česen u akciji s britvom, a s osmijehom unaprijed zadovoljan Velibor Košutić „Koki“. U istoj stolici je sjedio i Miroslav Krleža, a Marina je tada dobila jezikovu juhu: „Vi mene sapunate 10 minuta, a meni u Zagrebu toliko traje cijelo brijanje“.

Više od pukog šišanja i brijanja

Nakon što bi mušterija odlučno zasjela u brijačku stolicu, optimističkim bi se ogledom u veliko zrcalo već unaprijed zadovoljno nadala lažnom pomlađivanju. Zasjesti u tu čarobnu stolicu slijedila bi je čast da može voditi glavni razgovor, a brijač bi kimanjem ili s „Da, svakako ili naravno“, samo podilazio do iduće mušterije. U svom radnom vijeku s češljem, škarama i britvom te nasapunanom četkom naslušao se brijač pristaša spektra svih političkih i vjerskih opcija. Sve bi to često ličilo na malu scenu spretnog nadmetanja u govorništvu i pametovanja. Brijačnice i gostionice bile su oduvijek pozornica lokalnih i širih političkih zbivanja, mjesto izražavanja kritičkog stava, ali samo ukoliko je u tom čekanju reda bilo diskutanata dostojnih teme razgovora, bilo političkih, nogometnih i inih. Za one hrabrije, često previše iskrene, brijač je zbog poslovnih interesa arbitrarno pazio da ipak ne prijeđu granicu i uvlače druge u zabranjenu zonu jer prag tolerancije nije bio za sve isti. Kad šuti brijačnica, nešto se veliko događa i tu je i najupućenije teško navući na razgovor, pa brijač mora ubrzo nametnuti neku novu temu. Jer, brijačnicu ne puni onaj koji najbolje brije, već onaj koji ima najbolju ćakulu i umije na popularan način prenašati informacije, kao neki lokalni Reuters, a opatijski brijači su i tu vještinu znali spretno plasirati.

Brijačnice van brijačnica

Dječja zapažanja, dok se čekalo na red, već bi unaprijed znala točan slijed šišanja, a pogotovo brijanja, čije su imitativne impresije bile jače izražene. Uvijek su me se dojmili pokreti brijača, kod brijanja i kod šišanja, ali ne samo mene, već i moje vršnjake pa bi tako u razredu tijekom malog odmora znali jednog učenika posjesti u stolicu i gestama i pokretima oponašati vještine brijača te nasmijavati prisutni učenički publikum. Ulogu brijača bi najvjernije izvodio rječiti Rajko Grgurić. Odglumio bi objeručki zamah kao da namješta bijeli ubrus i u ruci drži zdjelicu ispunjenu finim brijaćim sapunom koju, takobože, razmazujući je kružnim pokretima četkicom spretno nanosi na obraslo lice i bradu da je omekša. Svako malo bi glasom siktanja odglumio razvlačenje oštrenja britve na zategnutom kaišu, kao i samo brijanje. Sve bi završilo fonetskim oponašanjem nanošenja pumpicom za raspršivanje razblaženog alkohola s mirisom i izraženim pljeskanjem po licu.

Po odlasku u mirovinu Robi Ferlan, na njegovom drugom radnom mjestu – a to je bio opatijski mul gdje je svakodnevno obilazio svoju ljepoticu barku – onako usput bi, prema potrebama, besplatno šišao umirovljenike. Jednostavno bi posjeo zainteresiranog poznanika na bitvu, započeo šišanje i svojim šarmom zabavljao ostatak kandidata. Tako je i osoba „X“, nepoznata Robiju, čekajući red sjela na bitvu.
Na Robijevo pitanje započeo je osebujan dijalog: „Ste vi, gospodine, možda penzioner?“ Gospodin „X“ odgovori da nije, a Robi, vrlo odlučno: „Onda vas neću ostrić!“ „Ali ja ću platiti!“ – pokušao je ovaj. „Ne, nikako, aš ja strižen samo penzionere. I to za niš.“

Piše: Dragan Kinkela
Za: List Opatija

Follow @PodUckun