[SUSRETI] Boris Rumac Nikad nije kasno početi planinariti i volontirati

Zanimljivost u njegovoj životnoj priči je ta što u prvih pedeset godina života nije bio uključen u život zajednice, prvenstveno zbog poslovnih obaveza. A onda, kada je umirovljen, jedan je slučajni događaj mnogo toga promijenio.

Opatija - Veći dio radnog vijeka Boris Rumac (76) iz Veprinca proveo je radeći kao strojovođa na željeznici, pa je uz beneficirani staž u punu mirovinu otišao kada je imao 51 godinu. Otada, u proteklih 25 godina, posvetio se volonterskom angažmanu u Planinarskom društvu Opatija, opatijskoj Udruzi antifašističkih boraca i antifašista, te u Kulturnom društvu Leprinac, zbog čega mu je ove godine dodijeljeno vrijedno priznanje – Nagrada za životno djelo VoLi (Volonter Liburnije) koju dodjeljuju Udruga Žmergo i Gradsko društvo Crvenog križa Opatija za izniman volonterski doprinos. Ovo priznanje ga je iznenadilo, ali i učinilo ponosnim i zahvalnim, jer, kaže, sve što je radio njega je ispunjavalo i činilo sretnim.

Zanimljivost u njegovoj životnoj priči je ta što u prvih pedeset godina života nije bio uključen u život zajednice, prvenstveno zbog poslovnih obaveza. A onda, kada je umirovljen, jedan je slučajni događaj mnogo toga promijenio.

Milijunske plaće Veprinčanin Boris Rumac ima i zanimljiv profesionalni put koji ga je vodio od opatijskog „40 Boxa“ do Hrvatskih željeznica. – Kot mehaničar san najprvo 15 let delal va „40 Boxe“, a kad san videl oglas va novinah, san se prijavil za strojovođu. Zeli su me i šal san va školu za strojovođe va Ljubljanu. Onda san od 1981. do 1991. leta delal za slovensku željeznicu, pejal i putničke i teretne vlakove, a pokle san još deset let bil strojovođa na Hrvatskoj željeznice. Ni to lakho delo, sam si, a voziš vlak i po 12 ur, bilo je i stresneh situacij, ali imel san sreći i vakvek je sve dobro pasalo. A zač san šal za strojovođu? Iskreno ću van reć: radi plaći. Moja plaća va „40 Boxe“ je bila ondašnjeh 650 tisuć dinari, kada su, na primjer, va opatijsken Metale imeli plaću oko tri miljuni dinari. A ja san, recimo, dok san bil va škole va Ljubljane dobival stipendiju od milijun i tristo tisuć dinari. Pa vi vidite zač san šal za strojovođu...

– Prijatelju se pokvaril auto i zamolil me da ga pejan va Sloveniju kamo je šal s planinari. Kad smo tamo došli bilo mi je bez veze da jih čekan dok se oni penju, pa san šal z njimi. Ni mi bilo lahko, ma san uspjel i to mi se jako zapijažalo. Pridružil san se opatijskemi planinari i nastavil planinarit tako da san va pasaneh 25 let pasal celi Velebit, druga mesta po Hrvatskoj, posebno po otokeh, osvojil puno vrhi va Slovenije, naravno i Triglav, hodil po Dolomitima va Italije... Sada san malo popustil, ipak su leta tu, magar još moren do Leprinca ili Učke bez problema. Ma prej smo skoro svaki vikend bili negdere va planinah, zmanun i moja žena, ki put i naša dva sina, a sada su članovi Planinarskog društva i naša dva unuka – govori nam Boris, koji se uključivanjem u Planinarsko društvo prihvatio mnogih zadataka. U više je mandata bio u izvršnom odboru društva, završio je tečaj za planinarskog vodiča, obnavljao je markacije na mnogim stazama, sudjelovao u akcijama čišćenja šumskih putova...

– Čuda let smo moja žena i ja bili dežurni domari va Planinarsken domu na Učke kade smo po vikendeh planinare i namjernike dočekevali sa šalicun teplega čaja i drugim napicima, a ponekad i kakovom maneštrom za naše članove. Naravno, sve je to odrađeno volonterski, a na ten delu smo se izmjenjivali i s drugima, pa je tako došlo da smo sada još samo dva do tri puta na leto mi na redu za dežurstvo va dome – objašnjava naš sugovornik, a priznaje da ga je uvijek veselilo druženje i dobra vibra koja vlada u planinarskoj zajednici.

– Kasno san počel planinarit, ma još vavek na vreme da bin sad videl kako mi je to koristilo za zdravlje i vitalnost ku iman i va oveh letah. Sigurno je to drugačije nego da san sedel na katride –podcrtava Boris svoje iskustvo.

Desetak je godina s obitelji živio u centru Opatije, a povratak u Veprinac na svoju starinu bio je trenutak kada se uključio i u rad mjesnog odbora, a kao član UABA Opatija preuzeo i vođenje aktivnosti na svom području gdje predvodi tridesetak članova ove udruge.

– Organiziramo razne prigodne akcije, obilazak spomen-obilježja na našem području i polaganje vijenaca, a rado se pridružimo i izletima koje organizira naša udruga – navodi naš sugovornik.

Trag je Boris Rumac ostavio i u lokalnom Kulturnom društvu Leprinac gdje je bio član pjevačkog zbora i aktivan u upravnom odboru, a to znači i sudjelovanje u brojnim radnim akcijama.

– Spametin se kad smo za 1. maj i Markovu podizali šator, ma ne kot sada ovaj montažni već od gredi, a to je bilo puno teškega dela... Sad san se malo povukal od sega, gren još na kakov planinarski izlet, na ki turnir va briškule i trešete, pročitan ku knjigu i uživan va oven mire i čisten zrake va Leprince – zaključuje svoju priču Boris Rumac.

Piše Mirjana Rončević
Snimio Nikola Turina
Za List Opatiju

Follow @PodUckun