[OPATIJSKI VREMEPLOV] Opatijski urari

Autor: Portal Poduckun 21.01.2025

Urar Mirko Grgurina ispred radnje do samog ulaza u vilu Devana (hvala Vesni na fotografiji – snimka iz ranih pedesetih godina)

Naši bi urari samo pomicanjem kazaljki, u prenesenom značenju, kao poigravajući se, zaustavljali, vraćali te konačno namještali točno vrijeme. Neki bi satovi kasnili kao dolazeći iz prošlosti, neki se vraćali iz budućnosti, a da nikakve poruke ne bi slali.

Niz opatijsku magistralnu prometnicu, „maršalku“, nekad se u prodavaonicama različite ponude odvijao vrlo dinamičan trgovački život. Svaka je imala šefa i barem dva prodavača koji su usluživali kupce kojih nije nedostajalo. Prodavaonice se znalo po imenima šefova, pa bi u razgovoru naglašavali otprilike ovako: „Ča si tu jaketu kupil pul Milutina?“, „Moran skočit do Julke aš ima lepega sira“, „Ja više ne ren va butigu pul Manjafogota“, „Baldo mi rekal da imaju novi frižideri“ ili „Moran skočit po uru pul Mirkota“ i manje-više, tako za svaku butigu. Danas sve te prodavaonice istisnute brojnim dislociranim trgovačkim lancima imaju drukčije nazive i nude neku novu robu. Bilo je tu i obrta za koje danas nema interesa ni potrebe. Bressi je vršio popravak radioprijemnika, kasnije su Mohorovičić i Matušić držali TV servis, a u onom drvenom nizu servis za nalivpera i pisaće potrepštine, pa kod Sabine popravak najlon čarapa, zatim urar Kindl i kojih stotinjak metara dalje prvi urar Mirko Grgurina, pa kasnije prema tržnici urar Matijević. Potrebe za tim obrtima više nema, osim možda za urarima. Satovi su posebna kategorija, jer onim „jačima“, luksuznijima poput Rolexa, Breitlinga, Carrere, Tissota vrijednost samo raste pa taj statusni simbol treba redovito održavati. Licencirani opatijski urar za te luksuzne satove sa skupim specijalnim alatima bio je svojevremeno Mirko Grgurina.

Ma sve te urare sam u mojim mislima uvijek doživljavao na poseban način, baš kao po naslovu u Proustovoj „Potrazi za izgubljenim vremenom“ ili bih njihovo umijeće uspoređivao s moćnim Kronosom (kronometar), astrološkim vladarom vremena. Naši bi urari samo pomicanjem kazaljki, u prenesenom značenju, kao poigravajući se, zaustavljali, vraćali te konačno namještali točno vrijeme. Neki bi satovi kasnili kao dolazeći iz prošlosti, neki se vraćali iz budućnosti, a da nikakve poruke ne bi slali.

Umjetnost urarstva

Jedan od „vladara“ vremena, spomenuti opatijski urar Mirko Grgurina, iz radnje, skromnoga prostora u podnožju vile Devana uz glavnu opatijsku ulicu brižno bi, s na oko nataknutim mikrookularom, kao neki juvelir minijaturnim alatom otklanjao nastale kvarove. Nekim satovima je bilo dovoljno podmazivanje, nekima zamjena dotrajalog bitnog komadića, a u nedostatku zamjenskih dijelova, urar Mirko bi ih vještim rukama izradio sam. Uvijek okružen mnoštvom raznih vrsta satova, bilo stojećih ili visećih budilica, bilo ručnih i drugih koji bi otkucajima svog ritma ugodno tiktakali. Trebalo je pratiti i u pravo vrijeme opet zatezati opruge ključem, možda navlačenjem lanca zataknutog utegom ili nekim drugim načinom kako ne bi stali. Mirko je zanat urara učio kod poznatog zagrebačkog urara Ivankovića. Tridesetih godina, kada je bio uvojačen kao talijanski vojnik na Sardiniji, radio je kao pomoćni urar u jednoj obitelji kojima je poginuo sin, pa su ga prihvatili za svojeg te je usavršio zanat za urara i zlatara. U Opatiji je otvorio obrt 1945. godine u vili Devana, a u hotelu Palme je vršio procjene zlata i srebra.

Tih davnih dana svaki sat je bio vrijedan pa bi vlasnici rado isticali posjedovanje na bilo koji način. Neko vrijeme je bio običaj da djelatnici zaslužni za vjernost poduzeću jubilarno ili pred mirovinu dobivaju kao trajnu uspomenu sat s ugraviranom posvetom. Ta navika je trajala do pojave kvarcnog – elektroničkog sata (cca 1970.) koje se kasnije moglo dobiti u kutiji s deterdžentom. Današnji satovi su praktično računala s ekranom i bezbrojnim mogućnostima, a zaboravljamo da su toj razvojnoj ekspanziji prethodili sunčani sat, vodeni i onaj pješčani koji je bio tempiran istjecanjem pijeska na jedan sat ili jednu minutu što je služilo liječnicima za mjerenje otkucaja srca.

Ura od kartona i ona ka je nestala

Urar Kindl je rano nesretno poginuo, pa je radnju držala njegova žena više kao trgovinu s jednim urarom zaposlenikom. Urar Drago Matijević se prilagodio novijim vremenima, zamjenama dijelova, malih baterija, sitnim popravcima, trgovinom, ali je bio najpoznatiji kao uspješni automobilist sedamdesetih godina te osvajač naslova prvaka Jugoslavije.

Moja prva ura ni bila prava nego od kartona ča smo je storili va škole kod učiteljice Erne Jelušić. Zrezali bimo karton na okruglo, po rube napisali lepe vele brojke od jedan do dvanajst pa va sredine storili škujicu za čaval na ki bi natakali mićo kazalo za pokaževat ure i velo za minute. Čaval je još trebalo rinut zada va čep od šugara s ken bi maknjevali kazala i ura je bila gotova.

Moja ona prava ura bila je „Insa“ s 18 rubina. Bio je to poklon čijeg se povoda više ne sjećam. Znam da je bilo toplo jer sam nosio kratke rukave pa se sat naveliko isticao. Već prvi dan sam ga ponosno nosio u školu, revno prateći koliko nedostaje vremena do školskog zvona. Na odmoru bismo uspoređivali vrijednost u ispisanim rubinima pa bih one u posjedu s manjim brojem kratko iz gušta gledao svisoka. Sve je to trajalo samo jedan dan jer je sat odložen na zidiću po završetku nogometa zauvijek nestao. Teže od tog gubitka mi je palo zataškavanje istine pravdajući se „Ča ja znan, negde mora bit“.

Vrijeme uvijek bespovratno teče naprijed pa tako i naš biološki sat. Sjetno, tugujući za prohujalim vremenom ipak se uvijek radujem onim posljednjim, glasno odbrojavanim sekundama u godini: „Deset, devet…“, uzbuđenje raste, krešendo i onda najgrlatije „Nulaaaa!“ Nema povratka, kao da smo prešli Rubikon, a ne samo magičnu vremensku crtu i s puno očekivanja ušli u iduću godinu. Pa nek' vam je sretna!

Piše: Dragan Kinkela
List Opatija

Više sa portala poduckun.net ...