[OPATIJSKI VREMEPLOV] Vjerujte učiteljima

Učitelj Petar Riker s jednom generacijom desetogodišnjakinja (Iz albuma obitelji Željke Aničić r. Marelja, fotografirano 1957. g.) Slijeva u gornjem redu: Ivo Dujmić, Edo Čibej, Milovan Žiganto, nepoznat , Danka Šestan, u srednjem redu: Radojka Dobrec, Željka Marelja, Ana Kašić, Ivan Aničić-Ivanić, Josip Grizilo i Davor Vidović te u prvom redu čuče: Mirna Korić, Marija Andretić, Irenko Brnečić, Bogdan Širola, Branko Petričić i Stanko Mender.

Dotaknut ću se vremena kada su tu brigu roditelji prepuštali, bez ikakvih uplita, s puno povjerenja učiteljima, a da im pritom nije padalo na pamet rušiti im stečeni ugled samo za neku, u trenutku nevažnu korist svog djeteta.

Već se danima u pritaji skupljaju oblaci, a predvečernji ljetni osvježavajući vjetrić poput vjesnika nam šapuće „Ljeto je na izmaku“. U tišini poodmakle noći živi pričin, kao da je sve stalo, dok uvijek u istom razmaku jasno se glasa prodornim ćukanjem ćuk. Jedan u blizini, a drugi u daljini, pa kao da se nešto dogovaraju ili junače svoj noćni pjevni ditiramb.

Krenuli su prvi dani škole za učenike i brige za roditelje čiji fluid pršti prepun uzbuđenja, ambicija, nepoznanica i svega nečega, a posebice za roditelje prvašića. Manje-više, uvijek gotovo sve pa isto. Probudile se odjednom roditeljske brige za školske kompetencije, ishode učenja, prometne opasnosti, upisivanje u jednu ili više dodatnih aktivnosti, uspostava blago ponizne i diplomatske komunikacije s nastavnicima i trenerima, nekritično propitivanje i usporedba sposobnosti te priprema pozicije i terena za vlastito dijete, kao i niz pogrešaka nepotrebnog roditeljskog uplitanja u sustav koji poput prirode uspostavlja najpravedniju ravnotežu. Znaju roditelji da od njihove pretjerane brige nastaju posljedice, stvara se negativizam i sve što previše štiti, na kraju samo guši i proždire, ali takvi su jednostavno roditelji. Budi se u njima onaj roditeljski zaštitnički instinkt koji ponekad nesvjesno oblikuje razmaženog pametnjakovića što se prejeda slatkim i još mu k tomu protektivno u svakoj prilici briše čokoladom zamrljani okrajak usana ili možda nosić. Jadno dijete odjednom napadnuto s brdo dobronamjernih savjeta poput brda sendviča, a može pojesti samo jedan.

Učiteljica Neda Šimunić ispred zbora harmonikašica iz 1957. godine (preslika iz knjige Marijana Šimunića o obitelji Šimunić „Svjedoci vjere u XX. Stoljeću“, RINAZ, 2010.). Većina sudionika zbora nije prepoznata, pa su imena izostala.

Kako je to bilo nekad?

Dotaknut ću se vremena kada su tu brigu roditelji prepuštali, bez ikakvih uplita, s puno povjerenja učiteljima, a da im pritom nije padalo na pamet rušiti im stečeni ugled samo za neku, u trenutku nevažnu korist svog djeteta. Rezultati tog vremena su neka trajno stečena znanja što danas jedan nastavnik teško može programski obuhvatiti, a tiču se plemenitih odgojnih predmeta. Tako je već pedesetih godina škola u Poljanama imala tamburaški zbor koji je često brojem sudionika znao djelovati i kao orkestar, zahvalom učitelja Petra Rikera. Isto tako je škola u Voloskom, uvijek isticala harmonikaški zbor zavidno visoke kvalitete pod vodstvom vrijedne učiteljice Nede Šimunić. Sve je to trebalo naučiti, uvježbati, objediniti, uskladiti i javno nastupiti samo zahvaljujući navedenim učiteljima čijim je odlaskom u mirovinu ili na drugo radno mjesto ta aktivnost jednostavno prestala. Ne umanjujući rad ostalih učitelja čiji uspjesi nisu bili toliko javno čujni i vidljivi, u ime svih vrijednih učitelja uvijek ističem gospođu Nedu Šimunić i gospodina Petra Rikera.

Učitelj Petar Riker (1928. - 2020.) je u Poljanama ostavio duboki trag kao vrstan pedagog širokog znanja. U razdoblju njegovog učiteljevanja mnogi učenici su imali priliku naučiti svirati razne žičane instrumente, da bi konačno pojanska škola s ponosom imala tamburaški zbor. Redovito su nastupali u okolnim mjestima, na akademijama, obilježavanju državnih i inih praznika, a na svoje učestale nastupe bi skromno odlazili kamionima. Pored tamburaškog zbora zavidne kvalitete, vodio je kostimirane predstave, uvježbane dječje pučke plesove gdje bi mještani nesebično sudjelovali u pripremi kostima i dekora. Uvijek društveno angažiran i sveprisutan, potaknuo je uvođenje autobusne školske linije za Poljane koja je konačno postala redovna i za ostale. Jedan je od glavnih inicijatora osnivanja DND-a u Opatiji, a u Poljanama organizira i vodi redovite filmske projekcije, „va Perinovoj sale“, za koje su uvijek prekobrojni dolazili noseći stolice od kuće. Njegov djelokrug rada je bio više od školskog učitelja, bio je u pravom smislu prosvjetitelj, voditelj i organizator društvenih zbivanja, uvažavan među Pojancima. Petar Riker je u Poljanama službovao od 1949. do 1968. g. kada postaje ravnatelj u školi Volosko i ujedno direktor opatijske škole u izgradnji te njen ravnatelj do 1976. g., kada prelazi u Zavod za školstvo kao prosvjetni savjetnik do umirovljenja.

Neda Šimunić r. Kabalin (1912. - 1989.) u školi Volosko službovala je od 1952. do 1973. godine. Iza nje su ostala neizbrisiva sjećanja najviše vezana uz glazbu. Lovranci će je pak pamtiti kao učiteljicu matematike (od 1950. do 1952.). Uvijek vedra lica, skromna, do kraja predana svome pozivu, uspješno je u školi Volosko pokrenula i punih 18 godina učila i vodila niz generacija kroz školski zbor harmonikaša. Pamti se uspjeh školskog septeta harmonikašica koje su 1964. u Puli, na susretu harmonikaških orkestara i solista polučile više nagrada i pohvala. Uvijek bi svojim nastupima bogatili školske priredbe i predstave u Kinu „Beograd“ kao dio programa raznih obljetnica. Navedeni uspjesi nisu bili slučajni već plod širokog obrazovanja Nede Šimunić kao učiteljice i profesorice klavira. Njezin je obiteljski život bio okrunjen s devetero odgojene i visokoobrazovane djece, što potkrepljuje sve njezine kvalitete i snagu duha. Pamtim njen odlučan stav ispred posloženog zbora harmonikaša ili pjevača uvijek s uredno začešljanom uzdignutom kosom i ponekad punđom, ali mnogi će je pamtiti kao dio uspješnog kvarteta s dobrim učiteljicama škole u Voloskom: Meri Simčić, Verom Acović i Linom Kamenarović i njihovim mudrim načelima. „Ne tražite previše – kruha preko pogače. Bavite se promatranjem, potičite pohvalama. Ne primajte poraze kao sve je gotovo, to je samo iskustvo više. Pobjede bez iskušenih poraza usporavaju. Ako prvi startaš, ne znači da ćeš prvi proći cilj.“

Piše: Dragan Kinkela
Za List Opatija

Follow @PodUckun