[RAZGOVOR] Buđenje malog istarskog sela iz sna: Sve o Mikuličićima, životu podno Ćićarije i održivom turizmu
Autor: Marina Pauletić 15.03.2023
Buđenje ovog malo sela iz sna kroz njegovu obnovu i revitalizaciju je proces s kojim smo mi odlučili živjeti. Odavno ne razmišljamo o projekciji isplativosti. Ponosni smo i zahvalni koliko toga možemo napraviti sami.
Mikuličići - O betonizaciji Istre i Kvarnera te bespravnoj gradnji u turističke svrhe neprestano slušamo i čitamo. Nedavna rušenja takvih, bespravno sagrađenih objekata u okolici Rovinja privukla su pažnju javnosti, ali sada je vrijeme da pažnju privuče jedna sasvim drugačija priča. Priča o dvojici entuzijasta, mladom paru Mirni Ravnić i Nevenu Macuri koji su se u središnjoj Istri odlučili vratiti korijenima i započeti svoj suživot s prirodom.
Kao svoje mjesto za život izabrali su Mikuličiće, zaselak s tek pet kuća u podnožju Učke i Ćićarije, pokraj Lupoglava. Pogled na Kvarnerski zaljev kojega su imali u Bregima gdje su dotad živjeli, zamijenili su pogledom na istarske brežuljke. Ondje su započeli svoju bajku koju već godinu i pol dana aktivno žive i u njoj punim plućima uživaju.
Mirna i Neven vrijedan su par. U Mikuličićima su uredili kuću za odmor naziva Lupa te dva apartmana, Rose i Puhovski. Lupa najduže prima goste i naziv je dobila po skraćenici naziva mjesta Lupoglav pod koji Mikuličići spadaju. Rose je dobio ime po velikoj starinskoj ruži koja krasi ulaz u navedeni apartman, dok je Puhovski bio nekadašnja konoba i prostor za čuvanje krumpira, gdje su se onda u odsutnosti ljudi i seoske energije naselili puhovi koje su Mirna i Neven uspješno iselili.
Što ih je privuklo u ovaj dio Istre, o kakvom je turizmu riječ te koji su im planovi za budućnost, pročitajte u nastavku!
Život i rad na selu – čini se kako u posljednje vrijeme to postaje sve popularniji „stil života“. Zašto ste se vi odlučili na to? I zašto Mikuličići?
Mene je ovo naše selo počelo privlačiti dok sam nakon fakulteta putovala svijetom i živjela na različitim mjestima i osjetila želju za slobodom kreativnosti, stvaranja i obnavljanja nečeg što ima povijest. I tako sam odlučila početi obnavljati jedan dio naslijeđene kuće – sadašnju Lupu i počela s iznajmljivanjem. Ljudi su me pitali tko će mi tu doći. Ali uvidjela sam da su ljudi željni ovog dijela Istre koji pruža mir, bogatstvo planinarskih staza, šarmantnih mjesta, gradova na brežuljku, odlične hrane u malim konobama. A onda je došao Neven i uvukao se u potencijal koji ovo mjesto ima. Na početku smo svo slobodno vrijeme provodili ovdje dok prije otprilike godinu i pol dana nismo odlučili u potpunosti se preseliti ovdje i fokusirano krenuti u ovo buđenje. Mikuličići su mjesto iz kojega je moj tata i ovdje smo i u mom djetinjstvu provodili vikende održavajući te koristeći drvo iz šuma. Malim, ali kontinuiranim koracima danas brinemo za četiri od pet sveukupnih zgrada (pošto su neke kuće bile za život ljudi, a neke za životinje), koliko Mikuličići broje. Ovdje puštamo korijenje, živimo, radimo i obnavljamo.
Koje su prednosti, a koji nedostaci života na selu? Nedostaje li vam katkad gradska vreva?
Predivno je kad samim izlaskom iz kuće već stojiš u vrtu, a nakon odrađenog posla samo ušetaš u šumu i vratiš se kući s prikupljenim sezonskim šumskim i livadnim plodovima. Kad pred spavanje pogledaš u nebo i vidiš zvijezde. Prednost je što možemo sami stvarati vrt i svoju hranu, zimi se grijati biljnim čajevima koje smo sami ubrali, raditi i online, biti na svježem zraku i uskladiti se s godišnjim prirodnim ciklusima.
Nedostatak, ali ujedno i prednost, je da smo sami odgovorni za obim posla koji imamo i da je vlastita motivacija i ustrajnost usko povezana s poslovnim rezultatom. Neven posluje u svom poduzeću s tehničkim projektiranjem, a ja u svojoj naslijeđenoj obiteljskoj Trnoružici. Iako smo na selu, nama ovdje nikad nije dosadno iako bi ponekad voljeli da malo bude. Gradska vreva nam ne nedostaje. A i nalazimo se malo više od pola sata od Rijeke i Kopra ili Trsta pa kad se nečega i zaželimo, poprilično nam je sve blizu.
U kompleksu „Lupa“ nudite kuću za odmor i dva apartmana. Istra je već godinama iznimno popularna destinacija, no podnožje Ćićarije i Učke tek je odnedavno postalo atraktivno. Koji „tip“ turista dolazi? Je li više stranaca ili „naših“ ljudi?
Da, pod jednim velikim krovom imamo kuću za odmor Lupa te dva apartmana Rose i Puhovski te poslujemo pod imenom Trnoružica d.o.o. koja uistinu pokriva sve simbole i izazove istoimene bajke. Volim reći da ovdje vlada luksuz jednostavnosti. I turisti koji njeguju želju za jednostavnim odmorom i upoznavanjem ovog kraja na individualan i organski način su ljudi koji nas najčešće posjećuju. Vole planinarenja, penjanje po stijenama, dobru hranu, degustaciju lokalnih pića i istražiti mjesta koja nisu dio masovnog turizma. Do sada smo imali najviše gostiju iz Njemačke, ali i Austrije, Italije te onda svih ostalih zemalja i to uglavnom preko Airbnb platforme. „Naših“ ljudi ima sve više otkad smo se više posvetili Instagram stranici i stvaranju doživljaja kroz aktivnosti koje organiziramo i planiramo.
Čini se kako u današnje vrijeme gotovo svi posjeduju apartman ili kuću za odmor. Ipak, malo se iznajmljivača može pohvaliti oznakom Consumeless za održivi turizam. Koliko je teško izgraditi održivu kuću? S kojim ste se sve izazovima susreli?
Često je u Istri to usputan posao. Volimo Istru, pogotovo ovu središnju Istru, jer ovdje svako selo čak i s urušenim kamenim kućama ima svoju draž i vidi se da ljudi rade, da se na poljima nešto uzgaja i da se sve više kamenih kuća obnavlja, iako se teže ljudi na to odlučuju jer je zahtjevnije. Naše su sve kuće i bivše štale kamene i samo njihovo održavanje i obnova zahtijeva puno pažnje i strpljenja. Buđenje ovog malo sela iz sna kroz njegovu obnovu i revitalizaciju je proces s kojim smo mi odlučili živjeti. Odavno ne razmišljamo o projekciji isplativosti. Ponosni smo i zahvalni koliko toga možemo napraviti sami. Puno toga što smo našli u selu, a da je bilo od prirodnog materijala iskoristili smo ili prenamijenili. A puno detalja i komada namještaja smo udomili i uredili.
Jako smo ponosni i na Consumeless oznaku jer ona refletkira svu filozofiju i nastojanje da brinemo za prirodu oko nas, ali i stvaranje lokalne podrške. Tako, na primjer osim minimiziranja električne energije, potrošnje vode i stvaranja što manje otpada, kao i njegovo pravilno razvrstavanje, svi naši objekti su maženi i paženi low tox proizvodima. To znači da su posteljine od prirodnih materijala, a sredstva za čišćenje i pranje, sapuni za ruke i deterdženti za suđe su od prirodnih sastojaka koji ne štete prirodi, ljudima i našim hormonima, sigurni su za djecu i životinje. Neke od njih radimo sami, a neke nabavljamo od jednog lokalnog brenda. Pošto sama čistim sve smještajne kapacitete, bitno mi je da se ne izlažem toksinima i endokrinim disruptorima, a onda mi je isto to bitno i za ljude koji tu dođu. Također, volimo svakoga ugostiti domaćim lokalnim proizvodima te sve informacije podijeliti s gostima koji uvijek rado obave i svoju nabavku.
Naveli ste kako se osim za kuću i maslinik, brinete i o hrastovoj šumi te planinskom izvoru vode. Što to točno znači?
Samo s kućom ima dovoljno posla u smislu održavanja, projekata unaprjeđenja te čišćenja kada krene veća fluktuacija gostiju. Ali tu je i maslinik koji njegujemo tako da koristimo samo prirodne fino smrdljive preparate od koprive, lavande i šćirice (ljepljiva trava), dok same masline ručno beremo. Uz maslinik je i hrastova šuma koju razrjeđujemo kako bi masline i hrastovi imali zraka te kako bi mi imali drva za ogrjev, a da se pritom ne priklanjamo onom mahnitom rezanju šume. Zna se dogoditi da iz šumske šetnje dovučemo neko palo stablo od nevremena. U blizini nam je i izvor vode koji oduvijek zovemo „potok“. Izviranje podzemnih planinskih tokova je ljudima koji su ovdje živjeli značio život, za njih i njihove krave pa su napravili pojilište. Do prije nekoliko godina Mikuličići i susjedno selo Orešje su se snabdijevali tom vodom, a sada služi za napajanje vrtova. Od jednog srušenog stabla napravili smo klupe i stol gdje se može doći odmoriti. Bršljan polako uklanjamo kako bi drveće moglo disati. Ta mala oaza je savršeno mjesto za umiti se, dok se psi rado bućnu. U kišnim mjesecima vodu se odavde u obliku malih šumskih potoka može pratiti duboko u šumu. Ideja imamo još puno i one će se pretočiti u stvarnost ali nigdje ne žurimo i pratimo ritam svojih mogućnosti.
Osim kujice Likke, trenutno nemate drugih životinja. Planirate li ih nabaviti i jeste li se već odlučili za koje?
Likka je glavni seoski čuvar, no kad dođu gosti ona prepušta vanjske prostore, koji su na korištenje gostima, njihovim kućnim ljubimcima. Po dovršetku trenutno započetog projekta obnove i prenamjene štale planiramo nabaviti i druge životinje te im pripremiti njihove nove kućice. Voljeli bi imati dvije istarske koze i kokoše. Kad smo tek krenuli s procesom buđenja ovog sela, suočili smo se s ogromnom količinom drače pred kojom smo mi izgledali kao mravi. Zato mislimo kako bi autohtona vrsta najbolje znala kako održavati suhozide, vrtiće i zelene površine čistima. Koke su zahvalne jer bi i sami imali svoja jaja.
Što sve vaši posjetitelji mogu raditi na svome odmoru? Mislite li da općina Lupoglav nudi dovoljno turističkih sadržaja ili postoji mjesta za razvoj?
Naši posjetitelji vole mirnije i sporije odmore (bez puno moranja i to-do lista). U Lupoglavu se mogu iznajmiti e-bicikle, vlakom se može istražiti cijela relacija do Pule, što gosti jako cijene jer uz svoju ekološku osviještenost brinu i da ostave što manji ugljični otisak. Ovaj kraj je prepun planinarskih staza koje su dobro održavane, a najomiljenije su staza Aurania, put prema Žbevnici i staza 7 slapova, ali i manje poznate staze koje su odlično predstavljene na hiking stranicama. Unutar Općine najviše atrakcija su one prirodne i one koje su podržane od strane TZ Središnje Istre.
Najveći prostor za razvoj je u ugostiteljskim uslugama. Bilo bi divno kad bi bilo više nutritivno bogatih vegetarijanskih i veganskih jela koja kronično nedostaju, a potražnja je velika. Istra obiluje sezonskim namirnicama i to bi se moglo bolje iskoristiti i ponuditi.
Koji su vam planovi za budućnost? Hoćete li u svoju ponudu uvrstiti još nešto osim iznajmljivanja smještaja za odmor?
Želimo ponuditi aktivnosti i doživljaje i domaćim ljudima koji žive u okolici te gostima koji osim smještaja mogu obogatiti svoje prisustvo ovdje. Stvaramo „piknik na livadi uz nježne dj zvuke“ s jednom riječkom dj-icom te planiramo radionice crtanja vinom u krošnjama hrastove šume. Velika nam je želja ugostiti braću Ružić u našem masliniku i nadamo se da će se sve posložiti da se taj jazz event i odvije. Organiziramo i ugošćujemo višednevne seoske joga radionice te odmore za žene, a jedan takav će baš svoje aktivnost imati u friško obnovljenoj štali. Također, u ponudi imamo i obnovljeni prostor koji će se moći iznajmiti za razna manja slavlja i prigode te radionice s mogućnošću uključenog smještaja. Ovdje imamo posla i prostora za igru i stvaranje za cijeli život.
Za kraj, jeste li se već susreli s „divljim zvjerima“? Spuštaju li se u Mikuličiće medvjedi i vukovi ili samo srne i jeleni?
Na „divlje zvijeri“ sada nakon godinu i pol dana gledamo drukčije. Često vidimo jelene, srndaće i srne, kao i zečeve i poneku lisicu. Njihovu blizinu vidimo kad navečer izađemo s lampom u vrt i ugledamo svjetleće oke, a nedavno smo pronašli i otpuštene jelenje rogove što nas je onako djetinje obradovalo. Divlje svinje ponekad dođu do komposta da vide da li ima nešto za njih i na njih jedino Likka ne reagira, sve ostale životinje efikasno drži van svog kućnog perimetra. Primijetili smo kad nas nema dva, tri dana da nam vrt bude opustošen ili počnu grickati masline. Novogodišnji gosti su nam pustili recenziju da su čak čuli i vukove, no to su mogli biti jedino možda čagljevi.
Neki će reći da su hrabri, neki da su ludi. Potez Mirne i Nevena svakako je vrlo ambiciozan i odvažan te dokazuje kako uz malo volje „moderan“ život i život na selu ne moraju isključivati jedno drugo.
