[RAZGOVOR] Jasna Gržinić i Milovan Matetić o knjizi „Zvoneća svojni”: Čuvanje izvornog zvonejskog govora za buduće generacije
Autor: Nikola Cvjetović 17.11.2026

Novo, prošireno i jezično obrađeno izdanje knjige Franje Matetića donosi više od 780 stranica posvećenih čakavskom govoru, lokalnoj povijesti i identitetu Zvoneće. O nastanku zahtjevnog izdavačkog projekta, očuvanju jezične baštine i vrijednosti autorova djela razgovarali smo s priređivačima Jasnom Gržinić i Milovanom Matetićem.
Matulji - Očuvati govor jednog mjesta znači sačuvati mnogo više od riječi – znači sačuvati njegovu povijest, običaje, način života i identitet ljudi koji su ga stvarali i prenosili generacijama. Upravo je to jedna od najvažnijih vrijednosti knjige „Zvoneća svojni” Franje Matetića, koja je dobila svoje treće, dopunjeno i kritičko izdanje, pretvoreno u iznimno vrijedan dokument zvonejske i čakavske jezične baštine.
Od prvog izdanja 1999. godine do današnje opsežne publikacije na 780 stranica prošlo je više od četvrt stoljeća. Novo izdanje donosi ne samo roman, već i opsežan rječnik izvornoga zvonejskog govora, toponime, topografske karte, rodoslovna stabla, izreke, poslovice i brojne druge sadržaje koji knjigu čine svojevrsnom riznicom lokalne kulturne baštine.
Iza ovog zahtjevnog projekta stoje godine predanog rada, istraživanja i suradnje s mještanima Zvoneće. Ključnu ulogu u njegovoj realizaciji imali su priređivači, profesorica dr. sc. Jasna Gržinić i autorov sin Milovan Matetić, koji su nastojali sačuvati autentičnost govora i približiti ga novim generacijama.
U razgovoru s njima otkrivamo kako je nastajalo novo izdanje, koliko je zahtjevno bilo dokumentirati i jezično obraditi zvonejski idiom, što sve skriva bogati rječnik te zašto je očuvanje lokalnih govora danas važnije nego ikad. Razgovaramo i o Franji Matetiću, njegovu književnom nasljeđu te o tome kako jedna knjiga može postati trajni spomenik jeziku, ljudima i kraju iz kojeg je potekla.
Kako je nastala ideja o trećem, proširenom i jezično obrađenom izdanju knjige „Zvoneća svojni” nakon smrti Franje Matetića? Koliko vam je bilo važno nastaviti autorov rad i sačuvati njegovo književno nasljeđe?
Suradnja s obitelji Matetić i s nakladnikom, g. Franjom Butorcem, traje već od 2010. godine, osobito prigodom objavljivanja etnografskog djela Franje Matetića „Breme i počivalo“ (2011.) te autobiografske proze „Moja staza“ (2013.) godine. Već od toga vremena g. Butorac, izdavač prvoga i drugog izdanja (1999., 2001.), predlagao je ideju o ponovnom, 3. tiskanju romana „Zvoneća svojni“ i, kao novum, njegovoj akcentuaciji. Svjesna težine zadatka, predlagala sam djelomičnu akcentuaciju (koja bi bila dovoljan materijal za jezikoslovce i sl.). Dakle, rad na ovom, novom, odnosno 3. izdanju, započeo je u jesen 2019. godine, kada smo se nas četvero: g. Butorac, g. Milovan Matetić, g. Tanja Matetić, i ja, sastali radi dogovora o početnim zadacima, te smo se usuglasili da bi novo izdanje, za početak, uz kraću akcentuaciju, donijelo i korekturu nekih manjih propusta, te ponešto bogatiji rječnik u odnosu na prethodna izdanja.
Priprema novog izdanja započela je 2019. godine, a planirano je bilo da knjiga izađe 2021. godine, povodom stote obljetnice autorova rođenja. Što je sve utjecalo na to da se projekt toliko oduži i koji su bili najveći izazovi tijekom pripreme?
Nakon što je u arhivi Naklade Kvarner pronađen tekst romana u word formatu, započela sam s radom na tekstu. Ubrzo se pokazalo i pitanje metode rada, osobito na području akcentuacije. Naime, oko svih jezičnih nedoumica, od samoga početka pa sve do kraja pripreme 3. izdanja, bila sam u stalnom kontaktu (uglavnom telefonski) s g. Milovanom Matetićem, sinom književnika Franje i urednikom prvih izdanja, te izvornim govornikom zvonejskoga idioma, kao i odličnim poznavateljem običaja i života na Zvonećoj. Dakle, u početku sam dio po dio teksta sama akcentuirala jer sam od rođenja do svoje 13. godine živjela na Zvonećoj, pa bih to provjeravala s g. Milovanom, ali zvonejski idiom toliko je specifičan, poseban i originalan, uz puno otklona od poznate čakavske akcentuacije, osobito nas „dolnjih“ (kraj bliže Matuljima i Opatiji), te nam je takva metoda oduzimala jako puno vremena. Na kraju, najuspješnije i najbrže smo radili tako da bi g. Milovan Matetić čitao tekst, a ja sam olovkom upisivala akcente u starom primjerku knjige. Naknadno je sav taj tekst upisan u računalni program u wordu. To je na našu molbu učinila grupa ljudi iz Zvoneće i nekih drugih mjesta, svaka osoba po dio teksta, i tako smo po starinskoj navade, si skupa, storili velo delo.
Knjiga danas ima čak 780 stranica, a uz roman je pripremljen i rječnik zvonejskog govora na više od 400 stranica. Možete li približiti čitateljima koliko je zahtjevan bio taj posao i što je sve trebalo napraviti kako bi se govor što vjernije zabilježio?
Ovo je, dakle, novo, 3. izdanje romana „Zvoneća svojni“. Ono se razlikuje od prethodnih prvenstveno po tome jer je usklađeno s izvornikom rukopisa koji se u obiteljskoj ostavštini čuva u tri bilježnice A4 formata. Kako nam pokazuje predložak rukopisa, Matetić je započeo s pisanjem romana 22. 12. 1995., dakle u svojoj 75. godini života. Pisao je rukom u tim velikim, školskim pisankama na crte. Pisao je u večernjim satima, za stolom, u kuhinji obiteljske kuće. Rukopis je čitak, gotovo bez ispravaka, a faksimil početnog poglavlja, odnosno onog završnog, čitatelji mogu vidjeti u predlistu i zalistu ovoga izdanja. Prvo i drugo izdanje znatno je skraćeno, bila su druga vremena, ali i u takvu obliku, roman ima svoju vrijednost i značenje, pa bih svakako preporučila čitateljima da marno čuvaju svoje stare primjerke. Sa stanovišta današnjih spoznaja o čakavštini ili čakavšćini, kako je popularno reći, kao i znanstvenih, lingvističkih dosega, u ovom je izdanju svaka piščeva riječ shvaćena kao vrijednost, cjelokupni predložak shvaćen je kao riznica, nepresušno vrelo lingvističkih, povijesnih, umjetničkih, socioloških, etnografskih, gastronomskih, muzikoloških, inih, i inih spoznaja, o kojima će progovoriti vrijeme, odnosno budućnost. Tekst romana, koji je prvi, potpuni čakavski roman, jest poklad, dota, nama i svima koji dolaze. Općenito, pojam romana u znanosti o književnosti podrazumijeva svojevrsni najteži književni oblik – vrsta koja svojom strukturom, jezikom i sadržajem – obuhvaća život u totalu. Ovo izdanje nosi i epitet kritičkog izdanja, što će reći, da je opremljeno kritičkom aparaturom, odnosno prilozima koji će znatno pomoći čitateljima i svima koje to zanima, u razumijevanju romana, u poznavanju zvonejskog idioma, običajima, povijesti itd., koji su usko vezani uz fabulu romana. Na takav poduhvat, osobito su nas potaknule riječi samoga Franje Matetića, koje je napisao na kraju autobiografskog romana „Moja staza“: Sada ću malo počinut. Pred manun je već malo života. Ne znan ako će ode još ki ča zapisat.
Koliko se zvonejski govor promijenio od vremena u kojem je Franjo Matetić pisao svoj roman do danas? Jeste li tijekom rada naišli na riječi, izraze ili jezične posebnosti koje su već gotovo nestale iz svakodnevne upotrebe?
Jezično raslojavanje: povijesno, generacijsko, geografsko, sociološko – prisutno je posvuda pa tako i na Zvonećoj. Tijekom rada, od izvornih govornika koji su mi pomagali u radu, pa i drugih Zvonećana, često sam čula da se tako već ne govori na Zvonećoj, ili: to j' jako staro… Riječ je o iznimno dobro očuvanoj najstarijoj čakavskoj akcentuaciji, isto tako i o konzervativnom govoru, koji pripada ekavskom dijalektu, odnosno sjeveroistočnom poddijalektu. Bilo je i trenutaka kada smo dugo radili na pojedinoj riječi i njezinu značenju, pitali mnogo ljudi, kolebali se… ali, sve je to bilo vrlo zanimljivo, s posebnim osjećajem da smo se spustili u sam iskon našeg veličanstvenog hrvatskoga jezika.
U pripremi rječnika i jezičnoj obradi sudjelovali su i stanovnici Zvoneće. Koliko je njihovo znanje, pamćenje i poznavanje lokalnog govora bilo važno te možete li izdvojiti neku posebno zanimljivu situaciju iz tog suradničkog rada?
Dakle, nismo samo jednom bili u nedoumici… pa bismo se dogovarali: pitat ću malo ovega, al morda onisti zna… s vremenom se „oformila“ mala grupica ljudi, sve putem telefonskih poruka, u kojoj niti jedan član nije znao da se pita i onoga drugoga… postavila bih pitanje, npr. ši se reče ovako, kako ti rečeš, kako se to reče na Zvonećoj, ili npr. kakove slašćice se j' nekada delalo itd. Kada bi se izvori „poklopili“ bar u dva slučaja, odabrali bismo to rješenje. Dakako, ovdje nisam niti približno izrekla kolikim smo još ljudima beskrajno zahvalni i na drugim vrstama pomoći.
Novo izdanje donosi mnogo više od samog romana – tu su toponimi, karte, rodoslovna stabla, izreke, poslovice, biobibliografija autora, opsežan rječnik. Na koji način ti dodatni sadržaji upotpunjuju priču o Zvonećoj i njezinim stanovnicima?
Zvoneća je vrlo staro mjesto. Kažem mjesto, jer riječ o starom, nekadašnjem kastavskom komunu koji podrazumijeva središnje selo, Zvonẽćā, i zaseoke: Pẽrka, Gȁšpari, Škrãpnī, Sûšnji, Krĩvā, Zdȅmēr. Zbog svojega geografskog položaja, udaljena od svih velikih centara – najdalnjo selo (povijesne) kastavske općini – Zvoneća je vrlo dobro „čuvala“ stare osobine jezika, ali ta se svojevrsna konzervativnost ogleda i na svim drugim područjima života. Kako sam već rekla, tekst romana jest u tom smislu prava riznica, nemjerljivo bogatstvo, vrhunski dar i milost, koja je proizašla iz pera Franje Matetića Mihotinićevega, i na tome mu svi skupa nikada ne možemo dovoljno zahvaliti.
Uza sve priloge koje će dragi čitatelj naći u novom izdanju, na poleđini knjige naći će dva QR koda unutar kojih se nalaze zanimljivi audio i videoprilozi o Zvonećoj, govoru, romanu, i samome autoru. Posebno bih, pored ostaloga, izdvojila i zahvalila izvornim govornicima čija je izvedba odabranih ulomaka romana snimljena i priložena u kodu. Ulomci su nanizani prema slijedu fabule, a među njima nalazi se i kraći ulomak u izvedbi samoga Franje Matetića, snimljena 2010. godine.

Koliko je danas važno sustavno bilježiti i čuvati lokalne čakavske govore? Mogu li ovakva izdanja pomoći da se jezična baština prenese na mlađe generacije ili je za to potrebno mnogo više od knjige?
Očuvanje vlastita jezika, kulture, identiteta univerzalni je cilj i smisao civilizacije, kulture, odnosno dostojanstva čovjeka. Pri tom se otvaraju procesi u oba smjera: u prošlost, i u budućnost. U tom smislu, ovaj roman smatram klasikom, u onom značenju klasika kako je to u jednom svomu intervjuu iskazao Alain Finkelkraut: klasici su nam potrebni kako bi nas oslobodili zatočenost u sadašnjosti. Sadašnjost je dovoljna sama sebi, a klasici nas podsjećaju da možemo drukčije i bolje razmišljati i unaprijed. To je blagotvorna vježba skromnosti za sve suvremenike, ona je nužna jer je naša sadašnjost zaokupljena sama sobom, kao što ni jedno drugo vrijeme nije bilo. Nismo u poziciji inovatora, nego i nasljednika i moramo njegovati i štiti, i proširiti to nasljeđe. Dakle, jezična baština i sve što joj pripada, pa tako i ovaj roman, odnosno stvaralaštvo Franje Matetića, otvara nebrojene mogućnosti, i na poljima koja naoko nisu bliska književnosti: dovoljno je spomenuti mogućnost otvaranja interpretativnog centra u zgradi bivše škole na Zvonećoj, kao i turističke i ine valorizacije, stvaranja, primjerice, književne staze/šetališta (prema priloženim toponimima iz romana), organiziranja književnih godišnjih susreta u kojima bi se, između ostaloga, čitali odlomci iz djela te poticao izvorni govor, organiziranja umjetničkih kolonija, postavljanja etnografske zbirke, stvaranja umjetnikove spomen-sobe…
Koliko je Franjo Matetić svojim djelom uspio sačuvati ne samo govor nego i način života, običaje, mentalitet i identitet Zvoneće? Što današnji čitatelj može otkriti o nekadašnjem životu u ovom kraju čitajući „Zvoneću svojni”?
Sva Matetićeva djela, a posebno ovaj književno, umjetnički oblikovan roman – u kojemu su gotovo svi događaji stvarni, kao i sudbine likova, ali su stvaralačkim postupkom doneseni u neponovljivoj umjetnini – možemo razumijevati kao ekstrakt, čistu esenciju Zvoneće. Taj je opus „glas“ svih onih njezinih stanovnika, u svim vremenima, koji nam kazuje što jest na stvari s čovjekom toga prostora. Budući da je u tome Matetić maestralan, on u isto vrijeme postaje blizak svakomu čovjeku, u njegovim nedoumicama, egizstencijalnim pitanjima, životnim teškoćama – i to je ono beskonačno, neiscrpivo vremenom, što će, vjerujem, trajno oduševljavati.

Što za vas osobno znači činjenica da je knjiga objavljena u suradnji HAZU-a i Naklade Kvarner te da je riječ o izdanju koje nadilazi lokalne okvire? Smatrate li da je čakavska književnost dovoljno prepoznata i vrednovana u hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti?
U lingvistici, osobito u dijalektologiji, vrlo je dobro poznata vrijednost svih govora našega kraja. Naša, domaća beseda, odavno se razumijeva kao pravi dragulj. Svima nama koji smo studirali hrvatski jezik, odnosno nekada i jugoslavenske jezike i književnosti, uvijek i svugdje mogli smo čuti o toj njezinoj neizmjernoj vrijednosti. Stoga sam hrvatsku vrhunsku znanstvenu ustanovu od samoga početka shvatila kao prvu, i najpozvaniju u ovomu poduhvatu. Ovo je izdanje i svojevrsni hommage Ivi Jardasu i njegovoj legendarnoj „Kastavštini“, prvotno objavljenoj u okviru HAZU-a, i koja je imala važno mjesto u Matetićevoj biblioteci, kao i sama naslovnica ove knjige citatni dijalog u tome smislu. No, sve njih, na ovaj ili onaj način, povezuje i Naklada Kvarner, odnosno aktivan i dugogodišnji izdavački vrijedan doprinos g. Franje Butorca. Također, roman je prvi put recenziran nakon objave prvoga izdanja, u pulskom Glasu Istre, i to nadahnutim tekstom velikana Miroslava Bertoše, kasnije i člana, odnosno suradnika HAZU-a. Napokon, svojim stručnim, preciznim i nadahnutim zapažanjima svoje recenzije ovomu, najnovijemu izdanju, napisalo je troje uglednih redovitih profesora s hrvatskih sveučilišta: prof. dr. sc. Mate Kapović (Zagreb), prof. dr. sc. Vjekoslava Jurdana (Pula) i prof. dr. sc. Dean Slavić (Zagreb).
Nakon toliko godina rada, što biste željeli da čitatelji ponesu iz ovog novog izdanja i kakvu biste poruku uputili mladima iz Zvoneće i okolice? Može li „Zvoneća svojni” potaknuti i druge sredine da sustavno zabilježe i sačuvaju svoje lokalne govore?
Imamo pregršt vrijednih objavljenih jezičnih prinosa iz našega kraja, i šire okolice. Dostupni su nam vrlo vrijedni rječnici, primjerice kastavski govor ima gotovo sve relevantne jezične priručnike… pa i druge sredine bilježe dragocjen rad u tome smislu. Prostora ima još… Stoga ovaj rad na 3. izdanju romana shvaćam i kao poruku, poticaj svima koji pišu, bilježe, pamte, stvaraju… da marno objavljuju svoje radove, zbirke, rječnike… Shvaćam ga i kao zahvalu svima onima koji su do sada pisali, stvarali i objavljivali, posebno na području naše čakavštine, jer je dostupna literatura, pa i ona u rukopisu, našemu radu bila predragocjena pomoć.
Ipak, ovo, kritičko izdanje romana „Zvoneća svojni“ predstavlja vrlo složen, pionirski rad, i već samim time što je riječ o prvom čakavskom romanu u cjelini. Stoga, mi smo ledinu poštrpali, ma nismo sami: sen vela hvala za se ča su mane i sen nan čuda pomogli. Va knjige san nastojala seh zapisat…, a ono ča bin otela ja, i si ki su bili va ten s manun, je to da bi ljudi uživali, guštali va čitanen, da njin bude lepo, i drago, i va srce. Ač kako j' već lepo rekal A. Finkielkraut: Bez književnosti milost pametnog srca bila bi nam zauvijek nedostupna.






