[OSVRT] Turistički djelatnik i nekadašnji banjin o hotelskim plažama i koncesijama: "Ne mora svaki metar obale biti za svakoga"

U autorskom osvrtu Adriano Požarić, bivši banjin, govori o koncesijama, hotelskim plažama, turizmu i ulozi uređenih kupališta, iznoseći pogled koji je posljednjih dana izazvao brojne rasprave.

Opatija - Rasprava o koncesijama na pomorskom dobru i pristupu hotelskim plažama posljednjih je dana ponovno u središtu pozornosti nakon viralnih snimki i polemika na društvenim mrežama. Svoj pogled na ovu temu donosi Adriano Požarić, dugogodišnji turistički djelatnik, bivši predsjednik Gradskog vijeća Opatije i nekadašnji banjin, koji iz osobnog iskustva progovara o svakodnevici rada na plažama, ulozi koncesija i odnosu javnog i privatnog interesa u hrvatskom turizmu. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.

Rođen sam sto metara od mora u Opatiji, što u praksi znači da sam more vidio prije nego što sam vidio većinu svoje rodbine. Bio sam banjin. Ne u onom romantičnom smislu koji ide uz riječ “banjin” u turističkim brošurama, gdje netko u bijeloj polo majici nudi ručnik s osmijehom, nego u onom pravom smislu: ustani u pet i pol, pomesti opuške koje je noćna smjena ostavila, izvuci iz mora postolja za suncobrane koja je netko srušio tijekom noćnog kupanja uz vino, i budi spreman objasniti gostu iz Münchena zašto je ležaljka broj 14 rezervirana, a ne “slobodna, samo je netko stavio ručnik na nju”. Od toga sam došao do instruktora surfanja, što je bio napredak, iako se i dalje uglavnom bavim time da objašnjavam ljudima gdje smiju, a gdje ne smiju leći.

Dvadeset i nešto godina kasnije, urednik sam turističkog časopisa, bivši predsjednik gradskog vijeća Opatije, i imam stav o plažama koji trenutačno nije (za političare) popularan. Ali prije nego što me itko optuži da branim “hotelski lobi”, moram reći: ja sam taj koji je nekad brao smeće iste te plaže kao i netko tko je u večernjimi noćnim satima preskako ogradu da bi bio na istoj toj plaži. Imam legitimitet koji nijedan konzultant iz Zagreba nema.

Evo teze, glatko i bez uvijanja: ideja da svaki građanin mora moći plivati na svakom metru hrvatske obale je pogrešna. Ne malo pogrešna. Duboko, strukturno, ekonomski pogrešna. i društveno i turistički jako pogrešna.

Gradska kupališta se ne zovu gradska slučajno

Postoji razlog zašto se neke plaže zovu gradskim kupalištima, a ne “kupalištima za koga god se tamo zatekne”. Gradska znači za građane: uređena, čista, s tuševima koji rade, sa stepenicama koje nisu prekrivene algama, i idealno s banjinom koji svako jutro dođe i sve to održi u stanju koje ne sramoti državu koja se hvali time da je “regija broj jedan za odmor”. To je komunalna usluga. Nije za raspravu, kao što nije za raspravu da grad treba čistiti ulice, održavati rasvjetu i odvoziti smeće.

Problem nastaje kad netko odluči da “gradsko” zapravo znači “svačije", uključujući onih možda desetak metara obale ispred hotela koji je za taj komad zemlje platio koncesiju, uredio ga, zaposlio ljude, i namjerava taj prostor koristiti za goste koji plaćaju nekoliko stotina eura po noći.

Anegdota koju sam obećao ispričati, i hoću

Kad je Zoran Maržić preuzeo plažu Lido, mjesto je izgledalo kao arheološko nalazište industrijske propasti i bilo je i opasno za kupanje: žice stare rasvjete virile su iz pijeska, komadi zahrđale konstrukcije ležali su posvuda kao ostaci neke manje uspješne civilizacije. Uložio je novac, vrijeme, i vjerojatno dosta živaca da to sredi. Kad je plaža otvorena, pojavila se skupina ljudi koja tu plažu nikad prije nije ni pogledala, sa šugamanima u rukama i pravednim gnjevom u glasu, tražeći svoje “pravo” na prostor.

Pitao sam ih, glasnije nego što bi bilo pristojno, je li itko od njih ikad u životu došao u šest ujutro pomesti tu istu plažu. Je li itko od njih kao gost ikad otišao negdje na ljetovanje i platio sobu u hotelu s plažom i znao što može očekivati i što treba dobiti. Tišina je bila prilično rječita. Podvili su rep i više ih se nije nikad čulo.

A onda dođe nevera

I evo dijela koji nitko od tih istih ljudi, aktivista ili kako ih volim nazvati anti-protivnika ne voli spominjati kad postavljaju šugamane na obranu javnog dobra: kad dođe prava ljetna nevera, ona koja u zadnjih par godina dolazi sve češće i sve žešće, aktivisti nestanu brže nego što je vjetar promijeni smjer. Šugamani, kutije, kućni ljubimci, sve ide pod ruku i bježi prema autu. Na plaži ostaju tri kategorije ljudi: banjini, konobari, i ostalo osoblje hotela, koje sad juri po pijesku skupljati suncobrane koje je vjetar pretvorio u projektile, ležaljke koje plutaju prema Italiji, i ručnike koje je netko ostavio jer je procijenio da mu je vlastita frizura važnija od tuđe imovine.

I dok se to događa, netko od tog osoblja, gotovo uvijek onaj isti banjin kojeg pola sata ranije nitko nije ni pogledao, stoji do koljena u uzburkanom moru i smiruje njemice i dankinje koje su se smočile do gole kože i sad izgledaju kao da preživjavaju brodolom, objašnjavajući im ravno u lice da je “more sad zapravo najtoplije i najljepše za kupanje”, što je laž koju izgovara s takvom profesionalnom sigurnošću da ona doista uđe natrag u valove. To je usluga koju su znali ponuditi samo stariji kolege, najbolji banjini na plaži hotela Belveder. To je proizvod. I taj proizvod netko mora platiti, jer se ne stvara sam od sebe iz osjećaja pravde.

Djetinjstvo bez drame

Kad sam bio klinac u Opatiji, nikome od nas nije padalo na pamet ići se kupati na plažu hotela Belveder, Ambasador ili Kvarner. Bilo je jasno, na način na koji su djeci stvari jasne bez potrebe za objašnjenjem, da je to prostor za goste. Nitko se nije bunio. Nitko nije organizirao prosvjed. Otišli smo na svoju plažu, koja je bila savršeno dobra, i nastavili dan. Ta razlika u glavama nekadašnjih klinaca i današnjih odraslih aktivista govori više o promjeni društva nego o promjeni obale.

Sigurnost kao dio proizvoda, ne kao bonus

Možete imati najljepše ležaljke na svijetu, ali ako gost mora paziti da mu netko ne odnese mobitel dok pliva, to više nije luksuz, to je logistički rizik s pogledom na more. Sigurnost, mir, i predvidljivost su dio onoga za što gost plaća, jednako koliko i sunčalište i koktel.

Ekonomija, jednostavno

Prihod od koncesija visoke kategorije nije nešto što nestaje u privatnom džepu; taj novac, kroz koncesijske naknade i lokalne poreze, jest ono što bi trebalo financirati uređenje gradskih plaža za sve ostale. Manje od jedan posto obale rezerviran za goste koji plaćaju nije krađa javnog dobra; to je mehanizam kojim se javno dobro održava.

Poziv gradonačelnicima i županima, bez imena i stranaka

Vi dodjeljujete koncesije. Vi znate točno kako ovo funkcionira. Umjesto jeftinih političkih bodova na temu koja zvuči dobro na tribini, dugujete građanima iskren razgovor o tome kako stvari zapravo stoje, i zašto ta podjela, kad se pravilno provodi, radi u njihovu korist, a ne protiv njih.

Pitanje na kraju

Hrvatska ima tisuće kilometara obale i stotine prirodnih plaža. Turizam je, realno, jedino što ozbiljno imamo. Kakav turizam želimo, i za kakav smo spremni zauzeti stav, čak i kad taj stav znači da netko na hotelskoj plaži mora ostati bez mjesta za šugaman?

Ja sam svoj stav zauzeo davno, negdje između šest ujutro s metlom u ruci i kolege banjina koji je ugodno čavrljao s onom Njemicom kojoj je dan ranije za nevere lagao da je more kad pada kiša najtoplije.

Pozdrav od banjina.

P.S. u naslovu sam stavio hotel Hilton jer se ovo naravno odnosi najviše na trenutno aktulani viralni hit aktivista s brusilocm na njihovoj plaži ali i na sve plaže hotela u Hrvatskoj. Od Savudrije, preko Istre, Kvarnera, Dalmacije, svih otoka i do samog dubrovačkg juga.

Follow @PodUckun