[RAZGOVOR] Matuljac Robert Lukić - Bobi proslavio 55 godina u rukometu: Najljepše je bilo doba kada se nije igralo za novac
Autor: Nikola Cvjetović 02.02.2025

- Ta godina kada su opatijske rukometašice izborili prvu ligu za mene je bila najljepša. Nije se igralo za novac – bila su to nezaboravna druženja od kojih su ostale predivne uspomene s putovanja. Danas je nažalost novac pokretač svega, a u rukometu, posebno ženskom, ga i nema previše. Zato, djevojke, čim se zaposle, pronađu posao, odustaju od rukometa, govori Lukić.
Opatija – Trenirao je i odgojio generacije rukometnih vratarki i vratara na području PGŽ-e. Vjerovao da će mnogi među njima uspjeti u sportu, ali i postati kvalitetni ljudi - i za većinu njih kaže da to i jesu. Danas, nakon 55 godina neprekidnog rada u rukometu, Matuljac Robert Lukić, kojega mnogi znaju kao Bobi, i dalje ne posustaje. Pomoćni je treneri, ili bolje reći trener vratarki RK "Liburnija Opatija" u koji je stigao na poziv klupske "alfe i omege" kluba Višnje Hrmić.

- Da, evo slavim 55 godina provedenih u rukometu. Sve je krenulo 1970. godine kada sam slučajno dobio priliku stati na rukometni gol. Vratar Cerin, tadašnjeg rukometnog kluba "Matulji", se ozlijedio i kao 13-godišnjak sam preuzeo njegovu vratarsku poziciju i počeo braniti za mlađe uzraste i drugu ekipu matuljskog kluba. Rukomet u Matuljima tada je odlično funkcionirao i odmah sam ga zavolio. Igrali smo u početku kod škole, a poslije na gornjem igralištu. Dolaskom trenera Branimira Ćutića u klub počeli smo nizati odlične rezultate, a ja sam dobio priliku igrati za prvu ekipu za koju sam branio do raspada "Matulja", negdje sredinom osamdesetih godina, prisjetio se Bobi (rođen 1957. godine u Voloskom) samih početaka i ulaska u ovaj sport.

Nakon karijere vratara, Robert Lukić brzo se prebacio na onu pomoćnog trenera ili trenera vratarki. Na poziv Borisa Laha, tadašnjeg predsjednik ženskog rukometnog kolektiva u Opatiji, trener Branimir Ćutić i Bobi dolaze u "Opatiju" koja je igrala u četvrtoligaškom rukometnom rangu. Rad u klubu, veliki angažman svih onih koji su se okupili u toj udruzi, rezultirao je na kraju i kvalitetom pa su opatijske rukometašice iz godine u godinu postizale veliki napredak i na kraju, negdje u prvoj polovici 90-tih godina prošlog stoljeća, zaigrale u prvoligaškom društvu. Nakon promjene u Upravi kluba, Bobi i Ćutić morali su otići, međutim, svoj 15 godina dugi zajednički rad nastavili su u "Vinodolu" i "Jadranu". Nakon toga Lukić je prešao u "Zamet II" gdje je proveo 12 godina uz trenera Edu Šmita, sve do 2022. godine. Potom je trenerski put nastavio u "Omišlju", gdje je proveo dvije sezone, a nakon toga, na nagovor Višnje Hrmić, stigao ponovo u Opatiju, u klub u kojem ove godine obilježava značajan jubilej.

U svojoj rukometnoj karijeri, Bobi je najponosniji na, kako kaže, "prvoklasne" vratarke i vratara koje je stvorio, koji su nemali broj puta ponijeli titule najboljih golmana i zasigurno bili među najboljim vratarima Hrvatske u svojim uzrasnim kategorijama. Posebno ističe Dunju Jelovicu, danas Šimić, s kojom je radio u doba ulaska "Opatije" u prvoligaško društvo, Jelenu Piršl koja je iz "Zameta" otišla braniti u Tursku, Kristinu Lopac Škrinjar, hrvatsku reprezentativku koja je iz "Zameta" prešla igrati za "Trešnjevku", Minelu Arifi, reprezentativku koja je rukometnu karijeru nastavila u Njemačkoj, Lauru Jurišević, vratarku Zameta, te Miu Mrakovčić, hrvatsku rukometnu reprezentativku koja je rukomet nastavila igrati u "Dugom Selu". Marin Đurica, jedini vratar s kojim je radio, svoj rukometni put nastavio je u Sloveniji, u "Mariboru". Iako su iza Lukića brojna iskustva u velikom broju rukometnih udruga, najviše pamti doba provedeno u Opatiji, kada su opatijske rukometašice izborile elitnu ligu.

- Ta godina kada su opatijske rukometašice izborile prvu ligu za mene je bila najljepša. Nije se igralo za novac – bila su to nezaboravna druženja od kojih su ostale predivne uspomene s putovanja. Danas je nažalost novac pokretač svega, a u rukometu, posebno ženskom, ga i nema previše. Zato, djevojke, čim se zaposle, pronađu posao, odustaju od rukometa. Čak i kad su perspektivne, ako im ne možeš pružiti bar neki vid primanja, stipendiju/honorar/hranarinu, ne možeš očekivati da će se one žrtvovati. One isto tako žele živjeti od tog svog ulaganja, rada, a ako toga nema u današnje vrijeme lako pronađu posao na tržištu rada. Zato je nažalost ženski rukomet čisti amaterizam pa čak i u ovom trenutku kada rukometaši igraju u finalu Svjetskog prvenstva. U Hrvatskoj se o rukometu priča mjesec dana nakon osvajanja medalje, a potom on ponovo pada u zaborav. Osvojili smo već puno medalja, ali nikakvih promjena nema, objašnjava Matuljac koji je uz trenerski staž godinama radio u opatijskom "40Boxu" i "Parkovima".

Ambicije trenera opatijskih vratarki, bez obzira na situaciju u ženskom sportu, nisu se promijenile - uvijek teži napretku bez obzira u kojem klubu radi. Navodi kako sadašnji opatijski trener Toni Brajković i on rade na tome da se Opatijke ponovo vrate u Prvu ligu. No dodaje kako osim na terenu, tu bitku treba izboriti i van njega, te osigurati financijska sredstva.
- Budemo li uspjeli izboriti prvoligaški rang, nadam se da će nam Grad Opatija pomoći baš kako je to učinio i prvi puta. Želja je ove godine 2. HRL zapad završiti na trećem mjestu, a onda sljedeće godine napraviti taj iskorak. Mislim da realno možemo zauzeti treće mjesto – Ivanić i Sesvete su financijski, a onda i igrački puno jači. U svakom slučaju ja ću intenzivno raditi s mojim vrijednim golmanicama Andreom Jardas, Sindi Šimičić, Kristinom Afrić i Enom Brandibur. Nažalost, činjenica je i ta da u veljači nećemo imati na raspolaganju dvoranu, a istovremeno moramo igrati i trenirati za važne utakmice prvenstva kao i završnicu PH za U-17 pa se nadam da ćemo do ovog cilja, bez obzira na poteškoće, ipak uspjeti doći, zaključio je Robert Lukić – Bobi.