[RAZGOVOR] Theo Pizzul jedan od najtrofejnijih jedriličara "Opatije": Izgradnjom novog kompleksa klub će udahnuti novi život, a klupske anegdote neće pasti u zaborav
Autor: Nikola Cvjetović 26.12.2023
Klupskih anegdota bilo je pregršt, mnoge su za današnje doba neshvatljive, ali tim i vrlo interesantne. Jedna od takvih dogodila se 1989. godine, kaže Pizzul.
Opatija - Jedriličarski klub "Opatija" ulazi u godinu velikih promjena. Prostor luke, u kojem je smještena ova opatijska sportska udruga koja egzistira daleko više od stoljeća, dobiti će svoje novo lice. Raduje to i Thea Pizzula, jednog od najtrofejnijih opatijskih jedriličara, koji je član kluba preko četiri desetljeća, a koji je u trećem mandatu i član klupske Uprave.
- Dugo se pripremala ova investicija i zato sada s nestrpljenjem očekujemo njezinu realizaciju. Izgradnjom novog kompleksa klub će udahnuti novi život i pružiti mogućnost budućim generacijama da nastave jedriti i živjeti uz more, baviti se sportom kojeg vole..., rekao je Theo Pizzul koji je jedriti počeo na prijedlog oca Borisa Pizzula 1983. godine kada je pristupio tadašnjem Jedriličarskom društvu "Jadran" (danas JK "Opatija") sa svojim starijim bratom Thomasom Pizzulom. Kod kapetana Dušana Mandića pohađao je i završio jedriličarski tečaj, a onda sjeo je u jedrilicu klase Optimist u kojoj mu je prvi trener bio Muhađeri – Muha (Ferdo Matulja).
- Tata se bavio windsurfom pa je predložio Thomasu i meni da probamo jedriti. To smo prihvatili i došli u tadašnji JD "Jadran". Moj jedriličarski uspon bio je strelovit. Već s 11 godina postao sam član reprezentacije Jugoslavije u klasi Optimist. Godišnje smo odlazili na 20-30 regata, dobri rezultati i pobjede su se nizale, pa sam u dobi od 11 do 15 godina bio član svih reprezentacija za europska i svjetska prvenstva, prisjetio se Pizzul svoji početaka koji je u klasi Optimist, a kasnije i u klasi Europa nastupio na nekoliko europskih prvenstava i svjetskih smotri, uglavnom plasirajući se među prvih dvadesetak. Sve to donijelo mu je i titulu najboljeg sportaša u gradu pod Učkom.
Brat Thomas (pok.), otac Boris i Theo - zajedno u jedrenjuU klasi Europa jedrio sam do 2000. godine. Bilo je svakakvih rezultata, od onih državnog prvaka, prvaka Mediterana do odličnih plasmana na europskim i svjetskim smotrama. Sve sam to uspio bez da sam imao trenera. Nakon što me u početku, jedno vrijeme trenirao Muha, kasnije Marioki - Mario Šikić te malo tata, većinu ovih regata odradio sam sam. Nitko nikada za mene nije potopio bovu, dao start – tako da sam bio samouk uz uvijek dobre savjete tate. Kada sam položio vozački ispit dali su mi klupski kombi. Rekli mi: "uzmi ga i vozi na regate". Tada su mi priključili i neke mlađe članove kluba – braću Ivanković, Domagoja Jaklina, Zorana Benčinića – pa sam osim natjecatelja, postao i voditelj putovanja, trener... Zapravo sve međunarodne regate imao sam ulogu natjecatelja-trenera. To je trajalo sedam godina, rekao je Pizzul koji se odmah po završetku natjecateljske karijere započeo baviti trenerskim poslom. Karijeru trenera započeo je na Malom Lošinju 2000. godine, a od 2002. godine trener je Yacht cluba "Zagreb".
Theo Pizzul i reprezentativci Jugoslavije u optimistuTheo Pizzul kaže kako je klupskih anegdota bilo pregršt, kako su mnoge od njih neshvatljive za današnje doba, ali kako su tim interesantnije. Prisjetio se tako jedne klupske fešte kada su klupske legende Lippe i Mopa nasjekli jedrilicu klase kadet za potpalu za roštilj. Ipak, ono što mu se osobno najviše urezalo u pamćenje je Galijola 1989. godine. Danonoćna navigacijska regata krstaša u organizaciji opatijskog jedriličarskog kluba pretvorila se u golo preživljavanje. Spašavale su se posade, brodovi. Olujno nevrijeme bilo je toliko jako, a na brodu "Plava" kapetana Mandića bila su tri još golobrada mladića - 14-godišnji Theo i braća Dean i Denis Kinkela.
Theo Pizzul- Današnje generacije to ne mogu ni zamisliti. Kapetan Mandić na svoj je brod uzeo nas djecu, jedriličare kluba. Kada smo krenuli prognoza je bila orkanska bura. Kasnije su nam Dule (Duško Jeličić Dule) i Marioki (Mario Šikić), koji su jedrili na jedrilici Follow me, rekli da su izmjerili 54 čvora. Do dolaska na Galijolu već smo imali problema, ali kada je oko pet popodne počeo padati mrak, vjetar nije popuštao. Trebao je promijeniti jedra, a kapetan Mandić, znajući kakva opasnost prijeti, nije nama dozvoljavao da to učinimo već je on išao stavljati flok. Sjećam se kako je skoro završio u moru, valovi su ga gotovo povukli. Nije bilo tada pojasa za spašavanje, radiostanice, mobitela – sigurnost je bila "nula". Puhalo je, lomilo, mi smo se samo držali na brodu da ne padnemo u more jer nas više nitko ne bi mogao pronaći. Sa svih strana u daljini su bile ispaljene rakete. Svi su tražili pomoć... Mi smo tako tukli more sljedeći 12 sati, od Galijole do Opatije, a kada smo stigli u cilj pred opatijsku luku, na rivi je stajalo "milijun" ljudi i vladao je muk. Nitko nije znao gdje je tko, jesu li živi, spašeni. Na kraju sve je prošlo bez žrtava uz potopljen brod "Riketa" i brojne oštećene jedrilice, prisjetio se Pizzul.
Theu ipak ovakva jedriličarska iskustva nisu odvukla pažnju od jedrenja, iako se u jednom trenutku dvoumio da li želi nastaviti jedriti. Razlog je bila samoća - "taj osjećaj u jedrilici na pola kanala kao da je sam na planeti".
- Nije bilo baš puno jedriličara moje generacije u klubu. Sve sam nekako radio sam, na trening sam dolazio sam, na more izlazio sam. U velikom hangaru Ivić je imao stolarsku radionu, a ja sam, do njega, imao cijeli hangar za sebe u kojem sam opremao jedrilicu za more, gdje sam opet bio sam. Onda bi se nakon dva-tri sata jedrenja, kući ponovo vraćao sam. Pitao sam se tada, dok sam jedrio na pola kanala, zašto to radim, često pomišljao na prijatelje koji su se družili na Gorovu uz neke ekipne sportove. Mene je u jedrenju držala ta želja za pobjedom, taj neki natjecateljski duh. Da nije bilo regata vjerojatno bi prestao jedriti - to je uvijek bio motor koji me vukao naprijed, dodao je Pizzul koji danas u ovom sportu ima svoju nasljednicu - tatinim stopama krenula je i kćer Nina Pizzul.
