Tjedni retrovizor


Kikiriki, kokice, dionice i Ivo Josipović… Zanimacija, zajebancija, šport za oči… Ajmo, ajmo, tri za cijenu jednog…
– Prohujalo s bagerom
Slatina se potopila.
A Lido je zgorelo.
Tako da niš
Ni ostalo celo…
(Šajeta)

Bilo je stvarno interesantno pročitati Davidov tekst o posljednjim danima života opatijskog kina – kako onih koji se odnose na samu djelatnost, tako i onih koji se odnose na zgradu. Prva je, ako je vjerovati Kurtiju (a moramo, da se ne uvrijedi) u povijest otišla uz film ”Prohujalo s vihorom”, dok je druga, ako je vjerovati Kurtijevom video-uratku, koji će biti prvi film prikazan u novom kinu (ne, preporuča se da mojim riječima ipak ne vjerujete), prohujalo s bagerom.
I dok čekamo da se izgradi moderni drive-in kino-teatar – as seen on the internetz – i parkiramo svoje automobile džabe u centru grada, sjećanja nas preplavljuju (mene ne jer sam emotivno kastriran, ali vi ostale plačipičke izgleda ne možete prestati pričati o tome) i shvaćamo da je rušenje kina zapravo metafora za urušavanje Opatije. U raskoraku između prošlih dana ponosa i slave i obećanje svjetle budućnosti postali smo prazna ledina pogodna tek za privremeno zaustavljanje na putu do neke druge destinacije.
A najbolja fora jest što svoj sadašnji status doživljavamo kao korak naprijed.
– Demokracijska nedovoljnost
Your love alone
is not enough not enough not enough
When times get tough
they get tough they get tough they get tough
(Manic Street Preachers)

Na posljednjem danu 3. Dana antifašizma, onom predviđenom za panel-diskusiju, doživio sam doista transcedentno iskustvo. Dok su gosti mudro zborili o jačanju desnog radikalizma, publika je udarila totalno drugim drumom, pa se moglo čuti svašta – od potopljene Atlantide i potrebe da nadiđemo ograničenja vlastite svijesti do poziva na radničke ustanke u 3. maju. I dok se Neven Šantić dobro držao moderirajući tribinu između ovih ”nagaznih mina” iz publike, čini se da su na psihu predsjednika države one ipak ostavile ozbiljan biljeg.
I to je konačna transcedentnost toga trenutka – nakon izjava o deficitarnosti demokracije učinilo mi se da sam postao statist u jednom od onih ”što da se desilo drugačije” SF-povijesnih filmova; naime bio sam siguran da umjesto glatke pobjede Ive Josipovića za govornicom stoji Milan Bandić i propovjeda kako je ”i Hitler došao na vlast demokratskim putem” i kako samo ”treba delat”…
– Sud je sud
And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
(Frank Sinatra)

Izgleda da smo dobili (ili ćemo uskoro dobiti) prvu presudu u čitavoj masi tužbi koje su mali dioničari podnijeli u slučaju LRH. I ona nije dobra za Opatiju. Nipošto. Zato čudi svojevrsna autističnost gradskih struktura u pokušaju krpanja rupa nakon bombardiranja iz Hanfe i sitnog veza mitraljezaca iz Udruge malih dioničara, jer umjesto sudu kao nadležnoj instanci, Grad se obraća Vladi i Saboru, očekujući valjda neko ”deus ex machina” rješenje u kojem će se Zoran Milanović i Boris Šprem spustiti u Opatiju i odriješiti je od dosadašnjih ”grijeha”.
A ako je povijest učiteljica života, ovaj primjer kao i ovaj pokazuju da nismo ama baš ništa naučili o (ne)mogućnosti primjene brzih rješenja u kopleksnim situacijama.
Davor Žic / Liburnija.net

error: Content is protected !!