Godišnja inventura: 15 stvari koje su obilježile 2019. (treći dio)

Nastavljamo s pregledom najvažnijih događanja koja su obilježila proteklih dvanaest mjeseci. Prije dva tjedna „obradili“ smo medijsku ekspanziju na Kvarneru, krizu Hrvatskog muzeja turizma i zatvaranje Glazbene škole Mirković, migrante, (ne)ispunjena politička obećanja i rezultate HNK Rijeka.

Prošlog tjedna, novih pet tema odnosilo se na porast kvalitete manifestacija, najbolji državnički potez Kolinde Grabar Kitarović, odnos prema doajenima Claudiu Franku i Ljubi Kuntariću, humanitarnu akciju za Milu Rončević te novim detaljima afere oko iznajmljivanja ležaljki na plaži Ičići.

I sada, dva dana prije nego što zakoračimo u 2020. godinu, vrijeme je da „otkrijemo“ koji je to pet stvari posebno obilježilo ovu koju napuštamo.

5. Zvjezdica

Opatijska rivijera proglašena je ove godine najboljom gastronomskom destinacijom u Hrvatskoj, a kvalitetu ovdašnje kuhinje potvrdio je i Michelin, dodijelivši prvu svoju zvjezdicu na Kvarneru restoranu Draga di Lovrana.

Velika je to stvar, jer upravo se u tom segmentu najviše mogu osjetiti kreativni i kvalitativni pomaci koje nose oni najambiciozniji predstavnici turističke scene. Za dobar restoran ne trebaju deseci milijuna kuna kao za vođenje hotela ili uređenje plaža, nema tu puno što napraviti lokalna samouprava niti veliki koncerni, jer ova priča uglavnom postoji neovisno o njima. Tu je ključna ideja, strast, želja, znanje i pristup koji bira teži put – umjesto zadovoljenja prosjekom i serviranja hladnih ćevapa, gumenih lignji i ustajalog pomfrita po ridikuloznim cijenama, što je prečesta slika hrvatske gastronomije, mnogi ovdašnji restorateri pokušavaju dohvatiti kulinarsko savršenstvo. A pritom, što nije nevažno niti iz perspektive turizma, niti iz perspektive kvalitete života lokalne zajednice, održavaju relativno prihvatljive cijene.

Kada me neki turist u Opatiji upita što se može posebno doživjeti na ovoj rivijeri, najbolja usluga koju mu mogu učiniti jest uputiti ga prema nekom restoranu. Kada nam ostatak turističke ponude bude na toj razini, bit ćemo doista vrhunska turistička destinacija.

4. Radnička

U zemlji koja je „prosperirala“ pod „diktaturom proleterijata“ i u kojoj je „udarnik“ bila najveća „viteška titula“, za svega tridesetak godina radništvo se svelo na prilično niske grane. Kao da se sramimo ruku prljavih od poštenog rada, svi se trudimo ugurati u fina odijela i smjestiti dupeta u pojastučene stolice u kakvom uredu, a s gnušanjem često odmahujemo na sudbine poput onih radnika 3. maja za koje su mnogi pomislili, „jebiga, ako nije profitabilno – gasi. Već će se oni prekvalificirati za nešto drugo“.

Nije to toliko iznenađujuće: malo tko voli na svom poslu biti izložen vanjskim uvjetima, patiti pod snijegom i pod žegom, na kiši i na vjetru, a istovremeno biti tretiran kao najniža karika društvenog „hranidbenog lanca“.

Zato mi je osobno jedan od najdražih događaja ove godine dodjela nagrade za Kastavca godine Ćenanu Beljuljiju Keni, čovjeku koji je svojim trudom i zalaganjem u Kastvu ispisao najljepšu „odu radu i radnicima“ koju smo mogli čuti.

3. Manimal

Ako izdvajamo sportske uspjehe, onda tu sam vrh valja pripasti čovjeku koji je stigao tamo gdje niti jedan Hrvat dosad stigao nije – među najbolje profesionalne surfere svijeta. Bravo Enrico, često smo o tebi pisali, ali ovo je zadnji put… Ove godine!

2. Komunalije

Smeće je obilježilo ovu godinu. Novi sustav prikupljanja otpada naišao je na otpor sa svih strana. Doduše, tamo gdje se lokalna samouprava „držala plana“, kao u Matuljima, anomalije su vrlo brzo iskorijenjene, a sustav posložen koliko-toliko prihvatljivo. No, tamo gdje je lokalna samouprava izmišljala „toplu vodu“, kao u Opatiji, gdje su postavljali pa micali kante, gdje su uveli različite sustave za različite lokacije i gdje su se libili kažnjavati građane koji su odbijali prijeći na sustav koji su prihvatili deseci tisuća ljudi u njihovoj okolini, tamo je bilo problema „koliko hoćeš“. A teško da će se to riješiti s novom odlukom, kada nema nikoga odlučnog da uđe u srž problema i riješi ga. Odvoz smeća bit će sve skuplji i ova tema mogla bi postati komunalnim problemom „broj jedan“ i stvoriti glavobolju mnogim vlastodršcima.

Ali, barem će se riješiti vode

1. Prodaja

Ove godine doista nije bilo dileme oko toga koja tema zaslužuje titulu najvažnije. Vlasništvo lokalne samouprave u Liburnia Riviera Hotelima pozamašno je pitanje, kako vremenski – jer radi se o „borbi“ dugoj preko dva i pol desetljeća – tako i financijski, jer isplatom nekoliko stotina milijuna kuna „zakrpale“ bi se mnoge rupe u lokalnim budžetima, osobito opatijskom.

A priča o promjeni vlasnika LRH, koja se proteklih godina opasno „zakuhavala“, ove je godine stigla do vrenja. Od samog početka godine licitiralo se s pitanjem tko će u ključnu kvarnersku hotelsku kuću ući umjesto Darka Ostoje i njegove klike, a nakon što su odustali „Singapurćani“, uletjeli su Austrijanci.

Kad je postalo jasno da Liburnia Riviera ima novog vlasnika, ključno pitanje bilo je – treba li prodati kontrolni paket u rukama Opatije, Matulja, Lovrana i Mošćeničke Drage. Realno gledajući, dvoje ljudi u nadzornom odboru i 25 posto glasova na Skupštini i ne igra neku posebnu ulogu u upravljanju firmom, a nekoliko desetaka milijuna eura fino bi popunilo kasu opterećenu kreditima. Možda bi ostao i pokoji milijunčić za investiciju…

A možda je upravo u tome bio problem. Jer, u što da Opatija uloži javni novac? Koja strategija može dati odgovor na to pitanje? Niti jedna, jer odluke se u ovom gradu donose kao što je donesena i ova oko (ne)prodaje dionica – isključivo „u glavi“ gradonačelnika Ive Dujmića.

Djelomično je za to odgovorna oporba (koja ima većinu u Vijeću), a koja nema svoj stav praktički ni o čemu. Bi li bilo bolje da su rekli: da, prodajmo LRH i izgradimo novu plažu i trg Slatina? Možda bi izgubili pokoji glas jer se zalažu za prodaju djedovine, ali barem bismo znali iza čega stoje. Ovako nije bilo jasno što oni misle, ali nije bilo jasno niti što misli gradonačelnik Dujmić – nakon sati i sati rasprave nije uspio objasniti zbog čega smatra da ne treba prodati dionice. Niti kada će se ispuniti uvjeti za prodaju. Niti što se točno (i mjerljivo) traži od novog vlasnika – hoće li novac ušteđen na kupovini uložiti u firmu, u plaće, u investicije? Hoće li povećati zaposlenost, popunjenost kapaciteta, prosječne iznose ulaganja po krevetu? Hoće li makar maknuti kontejner s krova hotela Kvarner?

Ništa se ne zna. Tko je tražio odgovor na pitanje kako se upravlja Gradom Opatijom, bolju ilustraciju od debate o prodaji dionica LRH nije mogao dobiti.

 

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net