[RAZGOVOR] Oliver Sertić nakon otvorenja 24. Liburnia Film Festivala: „Ne želimo da se ljudi naviknu na nenormalno“

Oliver Sertić

Programski direktor Liburnia Film Festivala govori o militarizaciji kao ovogodišnjoj temi, izboru 32 dokumentarna filma i stanju hrvatske dokumentarne scene.

OPATIJA – U Opatiji je sinoć otvoreno 24. izdanje Liburnia Film Festivala, koje do subote, 29. kolovoza, donosi 32 dokumentarna filma, od kojih se 21 natječe za osam festivalskih nagrada. Festival je ove godine posvećen temi militarizacije društva i normalizacije ratnog stanja, a zbog najavljene kiše otvorenje je s Male ljetne pozornice preseljeno u Centar Gervais.

Nakon otvorenja razgovarali smo s programskim direktorom Oliverom Sertićem o ovogodišnjem izdanju festivala, izboru filmova, temi koja se provlači kroz program te stanju hrvatske dokumentarne scene.

Iza vas je još jedno otvorenje Liburnia Film Festivala. Što publiku očekuje tijekom ovogodišnjeg izdanja?

– Ovo je 24. Liburnia Film Festival. Već smo deset godina na ovom mjestu, a ove godine smo, zbog najave kiše, otvorenje prebacili u Centar Gervais, da ljudi ne kisnu. Imamo 32 filma, od kojih je 21 u konkurenciji za osam nagrada. Nadam se da će festival biti veseo i potentan. Pogledao sam oko 90 filmova i od toga odabrao ono što je, po mom mišljenju, najbolje i što najbolje predstavlja hrvatski dokumentarni film ove godine. Naravno, neki su filmovi ostali ispod crte i nadam se da će ih prepoznati neki drugi selektori i festivali.

Ovogodišnja glavna tema je militarizacija društva. Zašto ste upravo tu temu stavili u fokus?

– Tema je ono što je bitno. To je, naravno, militarizacija i normalizacija nenormalnog. Već se nekoliko godina zapravo navikavamo na stanje rata, a rat nam je sada došao i u susjedstvo. Nadam se da će ljudi kroz festival malo promisliti o tome. Mislim da je jako važno da ljudi ne pristaju tek tako na ono što se događa. Često kažemo: „Ne možemo ništa napraviti.“ Zapravo možemo barem razmišljati o tome kako ne bismo bili nespremni ako nas nešto takvo dočeka.

Koliko je tema militarizacije zastupljena u samom filmskom programu?

– Hrvatski dokumentarni film je vrlo raznorodan i ove godine su filmovi stvarno dosta različiti. To mi je jako drago. To znači da su autori stasali i da puno eksperimentiraju. To više nisu klasični dokumentarci, ono što bismo nazvali televizijskim dokumentarcima. Autori se puno igraju formom i to mi je jako drago. Tematski je situacija ipak malo drugačija. Mi smo mala zemlja i ne možete birati tematski program od 300 filmova. Ali imamo nekoliko filmova koji se na neki način naslanjaju na temu militarizacije. Nisu izabrani zato što govore o militarizaciji, nego zato što su naprosto jako dobri filmovi.

Festival ste otvorili filmom Ive Kraljević „Ovu sobu ostavite zakopanu“. Zašto upravo tim filmom?

– Iva Kraljević je Riječanka, što nam je posebno drago, a njezin film je imao hrvatsku premijeru upravo na festivalu. Naravno, film se na neki način naslanja na temu militarizacije. Ali ono što nam je važno jest da se dosta filmova bavi solidarnošću, brigom za drugoga i nekim stvarima koje smo mi negdje zaboravili u svom sebičnom individualizmu. Pokušali smo kroz slaganje programskih blokova dati nekakva – ne rješenja – ali pokazati da ipak postoji malo drugačiji svijet od gledanja samo samoga sebe.

Zanimljivo je da ste temu militarizacije povezali i sa solidarnošću i brigom za druge.

– Da, upravo to. Nije nam cilj samo reći da je nešto loše, nego kroz filmove pokazati kako možemo gledati jedni na druge i kakav drugačiji svijet možemo graditi. Dokumentarni film može biti prostor za razgovor. Može nas natjerati da zastanemo, da razmišljamo i da stvari koje inače prolaze pokraj nas pogledamo iz druge perspektive.

Kako biste opisali ovogodišnju generaciju hrvatskih dokumentarnih autora?

– Mislim da je hrvatski dokumentarni film trenutno jako raznolik. To mi je jedna od najdražih stvari ovogodišnjeg programa. Autori su stasali, puno eksperimentiraju i bave se formom. Ne rade samo klasične dokumentarce, nego pokušavaju pronaći nove načine pripovijedanja. To je jako dobro i mislim da upravo ta raznolikost pokazuje da hrvatski dokumentarni film ima potencijal.

Ove godine ponovno se dodjeljuje niz festivalskih nagrada. Tko odlučuje o najboljim filmovima?

– Kao i svake godine, imamo pet članova glavnog žirija. To su riječka montažerka, snimateljica zvuka i politička aktivistica Ana Jurčić, direktorica mariborskog festivala Dokudoc Maja Malus Azhdari, producent, redatelj i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski, nagrađivani montažer Jan Klemsche te direktor fotografije i redatelj Željko Luketić. To su sve vrhunski filmaši ili selektori festivala i vjerujem da će njihov izbor biti zanimljiv. Imamo i nagradu kritike. Ove godine o njoj odlučuje Željko Luketić.

Nagrada kritike nosi ime Drage Rubeše. Koliko vam je važna ta nagrada?

– Nagrada kritike zove se Nagrada kritičara ili kritičarke Dragan Rubeša i posvećena je našem Opatijcu Draganu Rubeši, koji je prije nekoliko godina preminuo. Nama je jako važno dati obol tom čovjeku koji je pisao sjajne tekstove. Meni je osobno bio najdraži filmski kritičar. Mislim da je važno da se sjećamo ljudi koji su ostavili trag u filmskoj kulturi i da njihov rad nastavimo vrednovati.

Kada ćemo saznati odluke žirija i pobjednike ovogodišnjeg festivala?

– U subotu ćemo saznati koje su odluke donijeli žiri i kritika. Tada ćemo znati i koji su filmovi osvojili ovogodišnje festivalske nagrade. Do tada nam ostaje pogledati još puno dobrih dokumentarnih filmova i razgovarati o temama koje otvaraju.

Liburnia Film Festival i ove godine tako ostaje mjesto susreta filma, autora i publike, ali i prostor za razgovor o društvu u kojem živimo. Ovogodišnja tema pritom ne ostavlja puno prostora za ravnodušnost – upravo suprotno, festival želi potaknuti publiku da o militarizaciji, ratu, solidarnosti i vlastitoj odgovornosti razmišlja prije nego što ono što danas izgleda nenormalno postane svakodnevica.

Follow @PodUckun