[SUSRET S UMJETNIKOM] Dražen Šivak: „Opatija treba njegovati autentičnost, kultura je imperativ“

ražen Šivak – opatijski glumac još upečatljiviji demaskiran

Višenagrađivani opatijski glumac i redatelj govori o povratku u Opatiju, kazalištu, mladim umjetnicima, klaunskoj tehnici, nagradama i važnosti očuvanja autentičnosti grada.

Dražen Šivak, višenagrađivani hrvatski kazališni, televizijski, radijski i filmski glumac, te kazališni redatelj i dramski pedagog, u svoju se Opatiju, nakon višegodišnjeg izbivanja s njezine scene, vratio izvedbom svoje monodrame „Maske“, koju je s velikim uspjehom izveo u Gervaisu sredinom travnja ove godine, što je i bio povod našega susreta.

– Izvedba „Maski“ u Opatiji je negdje osamdeseta po redu, a prije toga sam u Opatiji gostovao s predstavom „Mistero buffo“ u rujnu 2019., dakle pred skoro sedam godina! Uvijek se rado vraćam u kući, no svjestan sam da je većina mojih predstava, zbog određenih specifičnosti, možda manje zanimljiva široj publici, što je sigurno jedan od čimbenika koji svaki organizator uzima u obzir prilikom odabira gostujućih predstava.

Dražen je svjestan, kao i mnogo njegovih kolega, sličnih izazova lokalne kulturne politike, te odluka i borbi između onoga što ljudi žele gledati, što se misli da ljudi žele gledati i što oni u stvari trebaju gledati. Poznata je činjenica da je potrebno mnogo vremena da se publika „izgradi“, a daleko manje vremena da se ona raspe.

– U današnje se vrijeme svakako treba puno baviti mladima što je povezano s čitanjem, medijima... Predajem na Akademiji, tako da sam već dugo vremena involviran s mladima u tom smislu i jasno mi je da i kod njih dolazi do promjena koje su očitije svakih nekoliko godina, tako da je svaka generacija mladih umjetnika ustvari različita od one prethodne. Stoga trebamo naći načina da do njih dopremo.

S druge pak strane, nastavlja, ne smije im se niti previše povlađivati, jer u njihovim godinama trajne vrijednosti još ne postoje, u fazi su istraživanja. Za njega je stoga najvažnije da im baš postavi parametre istraživanja, kako bi se zatim mogli upustiti u vlastita istraživanja, jer vremena i trendovi će se uvijek mijenjati, no kazališne vrijednosti ostaju, tako da nastoji raditi na tome da oni usvoje jedan takav način razmišljanja.

– U zadnjih nekoliko godina počeo sam prakticirati i razgovore s publikom. Smatram da je i to dio edukacije o kazalištu. Ljudi tako mogu pitati što ih zanima, čuti nešto što možda nisu mogli razaznati iz predstave, može im se otvoriti neka asocijacija koja možda nije bila artikulirana. Publika na moje predstave ne dolazi slučajno – postoji neki interes, predznanje, preporuka, namjera, za razliku od nekih kazališta gdje se ide isključivo radi zabave. To su dokazale i reakcije opatijske publike.

Biti samostalan umjetnik u Hrvatskoj, primjećuje Dražen, promjenjiva je varijabla. Danas studentima uglavnom ne preporuča da budu slobodnjaci. Bolje im je da se zaposle, a onda iz te perspektive rade i nešto svoje. On je tako sudjelovao i u stvaranju klaunske scene u Hrvatskoj.

Šivakove „Maske“ u Opatiji, na radost svih generacija publike

– Volim izbjegavati izraz „klaun“. U našoj se tradiciji on veže uz krive asocijacije, a pogotovo nije vezan uz kazalište. Ono što mene zanima jest kazališni klaun. On nema veze s cirkusom premda su „iz iste obitelji“, nije striktno vezan uz zabavljanje; nije klaun svatko tko je kostimiran kao klaun; nije klaun svatko tko ima crveni nos; nije klaun svatko tko ne govori! Radi se o jednoj glumačkoj tehnici odnosno kazališnom pristupu koji je jako utjecao na mene, a klaunske se radionice, uostalom, mogu koristiti i prilikom pripremanja „ozbiljnih“ projekata kako bi se glumci bolje upoznali, više zbližili, postali spontaniji i u konačnici odradili bolji posao.

Dražen je po tom pitanju puno radio s francusko-američkom redateljicom i klaunskom učiteljicom Lee Delong, a obrazovao se, između ostalog, i na Nouveau Clown Institute u Barceloni. Dodatno, u Kolumbiji je, u Medellínu, surađivao sa Sankofom, afro-američkom plesnom skupinom, a u Mađarskoj je nekoliko godina bio član kazališne trupe čuvenog kazališnog redatelja Árpáda Schillinga. Ne nedostaje mu niti nagrada.

– Lijepo je dobiti nagradu u smislu nekog priznanja i vidljivosti, jer meni je stalo do predstave. Ako predstava dobije nagradu, ima veće šanse da bude i ostane „živa“. Sentimentalno sam vezan za one prve nagrade; još kao mladi glumac na Akademiji dobio sam Nagradu Hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca, a dodatno me veseli nagrađivanje članova ekipe neke moje predstave, kao što je to bio slučaj s „Maskama“.

Glumački počeci Dražena Šivaka bili su u njegovoj Opatiji. Dramska sekcija tadašnje OŠ „Ljubomir Mrakovčić“ koju je vodila prof. Dolores Jindra gnijezdo je iz kojega je „poletio“ u svijet kazališta i glume. Tu se „zarazio“ i nikada se nije oporavio od te infekcije. Uslijedio je nastavak u srednjoj školi, u Rijeci, a ostalo je povijest.

– Puno putujem po svijetu i nisam nostalgičar. Ipak, Kvarner ima nešto po mjeri čovjeka i Opatija, naravno, s tom svojom neobičnom mediteransko-mitteleuropskom kombinacijom, na svakoga mora ostaviti dojam. Kad sam bio mali to je bio grad u kojem se doslovno nije moglo hodati od turista. Zbog toga sam, pogotovo u srednjoškolskim danima, više bježao u Volosko. Dolaskom u Zagreb shvatio sam pravu vrijednost tog kraja koji je u meni i njegovih ljudi koje iznad svega krasi tolerancija i svojevrsna skromnost. Kad god mogu, koristim priliku da posjetim Opatiju i svoje roditelje, te da napunim baterije na meni tako dragom Lungomaru kojemu se često prvome javim.

Dražen se već niz godina bavi meditacijskim povlačenjima, po cijelom svijetu. Na njih dolaze ljudi koji žele dati sebi vremena i prostora da se odmaknu od uobičajenih dnevnih aktivnosti, koje nam često zamute razliku između bitnog i nebitnog. Tu se prakticiraju prisutnost i samorefleksija, omogućavajući sudionicima da se, recimo to tako, nahrane iznutra.

– Puno sam putovao i putujem s tim povlačenjima; u Kinu, Norvešku, Dansku, Tursku, Indiju, Grčku itd. Za mene je i to dio glumačkog rada. Glumac je nekada imao ili nije imao „karizmu“. Danas znamo da se kvaliteta prisutnosti u kazalištu ili pred kamerom može vježbati, razvijati. U umjetničkim školama svijeta te prakse dio su školovanja, a nadam se da će postati i kod nas.
Dražen ima i dvije specifične preokupacije: argentinski tango zbog kojeg putuje po festivalima, te čajeve – bavi se, naime, kineskim i japanskim čajevima. Kontinuirano ih istražuje, uči i usavršava se po tom pitanju, donosi uzorke kući, susreće se s „kolegama“, a „zarazio“ je i svoje prijatelje oformivši jednu pravu malu „čajnu ekipu“. Misli se ipak na kraju vraćaju Opatiji.

– Opatija je turističko mjesto, no ne bi se sve trebalo ravnati prema turistima. Trudimo li im se sve više ugađati, oni će naći neku drugu lokaciju, jer takvih mjesta, podređenih turistima, ne nedostaje. Opatija treba njegovati autentičnost, bez obzira kakvo pakiranje ili ambalažu to imalo! Neke specifičnosti možda nisu za široke mase, ali ih puno ljudi znade cijeniti. Kultura je imperativ, a kazalište je i kultura jezika i kultura književnosti i kultura tijela i vizualna te glazbena kultura. Baš je zato toliko interesantno. Ako kazalište počne podilaziti i imitirati nešto već viđeno, ulazimo u slijepu ulicu što nije dobro. Bitno je da barem neki prihvate te specifičnosti, jer oni onda mogu, u određenom ključnom trenutku, napraviti onaj neophodni iskorak kako bi nam svima bilo bolje. Odluke koje se danas donose imaju dugoročne posljedice na određeno mjesto. Neki se procesi možda ne mogu zaustaviti, ali moguće ih je barem usporiti ako ne i preusmjeriti.

Aleksandar Vodopija / List Opatija

Follow @PodUckun