[INTERVJU] Nikola Kurti: Obitelj je neprocjenjivo bogatstvo
Autor: Elena Vidović 09.05.2024
Obitelj Kurti u vrtu obiteljske kuće u Opatiji (Privatna arhiva)Njegova vjerojatno najpoznatija humanitarna akcija je „Nasmiješena lica Riječkog karnevala“ koja se na kraju karnevala pod pokroviteljstvom Turističke zajednice grada Rijeka i Caritasa Riječke nadbiskupije održava od 2012. godine.
Nikola Kurti (56) dobitnik je godišnje nagrade Primorsko-goranske županije za uspješne humanitarne akcije i nesebičnu pomoć potrebitima. One koji Nikolu poznaju, ovo priznanje nije niti najmanje iznenadilo: naime, osim što je donator i pokretač brojnih humanitarnih akcija, također neumorno motivira zajednicu na uključivanje u donatorske i slične akcije, kao i na pomaganje drugima. Njegova vjerojatno najpoznatija humanitarna akcija je „Nasmiješena lica Riječkog karnevala“ koja se na kraju karnevala pod pokroviteljstvom Turističke zajednice grada Rijeka i Caritasa Riječke nadbiskupije održava od 2012. godine i u koju se građani mogu priključiti kupujući uokvirene fotografije s riječkog karnevala, a sav prihod se donira u humanitarne svrhe. Oni skloniji društvenim mrežama, sigurno su imali prilike „nabasati“ na humanitarne aukcije dresova poznatih sportaša koje Nikola često postavlja na svom Facebook profilu, a kompletan prihod svake pojedine licitacije namijenjen je plemenitom cilju pomaganja određenoj udruzi, organizaciji ili pojedincu.
Prije svega, Nikolu poznajemo kao vrsnog fotografa. S bratom Josipom 1986. godine pokrenuo je fotografski studio „Foto Kurti“ koji je tada krenuo iz prostora preko puta opatijske tržnice, a u tom im se poslu pridružila i sestra Sandra. Već gotovo četiri desetljeća obitelj Kurti ovjekovječuje najsvečanije i najveselije trenutka života ne samo Opatijaca, već i stanovnika šireg riječkog područja, a njihov je rad prepoznala i zajednica, pa su nositelji mnogobrojnih priznanja, među kojima su i Zlatna plaketa Grb Grada Rijeke za fotografski i obrtnički doprinos razvoju i promociji Rijeke kroz vjerski život, turizam, sport i obrazovanje (2015.), kao i Godišnja nagrada Grada Opatije za područje gospodarstva (2017.). Foto Kurti je danas prepoznatljiv fotografski brend koji, uz radnju u Opatiji, ima i tri radnje u Rijeci: u Užarskoj ulici u Starom gradu, na Fiumari i na Zametu.
Dobitnik je plakete „Obrtničke ruke“ Udruženja obrtnika Rijeka 2012. godine, inicijator je brojnih izložbi na širem riječkom području, ali i pasionirani ljubitelj nogometa, te zajedno s prof. dr. sc. Marinkom Lazzarichem potpisuje autorstvo monografije „HNK Rijeka – prvak Hrvatske i osvajač kupa“, čiji je i izdavač. Monografija je izdana 2017. godine – kako i naslov kaže – nakon što je „Rijeka“ postala prvak Hrvatske i osvajač kupa, pa Nikola Kurti, ne krijući zadovoljstvo, konstatira „izgleda da ću ove godine morati izdati još jednu monografiju…“
Već se dugo angažirate u brojnim humanitarnim akcijama. Kako je sve počelo?
Pomaganje drugima je samo jedna od vrijednosti koju smo moj brat, sestra i ja naučili od našeg pokojnog oca Đerđa. On je bio jedan doista poseban čovjek i nikad se nije libio pomoći ljudima u nevolji, onima slabijeg imovinskog stanja… Nagledao se svijeta – radio je između ostaloga i u Australiji i u Parizu – ali nije bio hvalisav, već je uvijek bio pun empatije. Cijenio je sve ljude i jednako se ophodio s gradonačelnikom i sa pometačem na ulici. Tim su vrijednostima on i mama Julija učili i nas. Danas kroz posao, fotografirajući različite manifestacije i događanja često dolazim u kontakt s potrebitim ljudima, bilo da je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, osobama slabijeg imovinskog stanja ili ljudima u nekim drugim nesretnim okolnostima. To su životne situacije koje mogu zadesiti bilo koga od nas i smatram da je naša obaveza pomoći kad možemo. Katolička smo obitelj; osjećam beskrajnu zahvalnost dragome Bogu na životu koji mi je dao i na zdravlju mojih ukućana i obitelji, pa smatram da mi je dužnost uzvratiti tu dobrotu u vidu pomoći drugima. Žao mi je što ne mogu baš svima pomoći, ali činim sve što mogu da pomognem barem nekima…
Jedna od Vaših najdugotrajnijih humanitarnih akcija je „Nasmiješena lica riječkog karnevala“. Kome je ona namijenjena i kako se netko može pridružiti?
Ove su godine održana 13. po redu „Nasmiješena lica riječkog karnevala“. Pred kraj „petog godišnjeg doba“ sve fotografije s karnevalskih manifestacija objavimo na našoj mrežnoj stranici www.fotokurti.com – tamo možete odabrati fotografiju ili fotografije koje želite da vam napravimo u formatu 30x45 centimetara i uokvirimo, a vi uplaćujete donaciju direktno na račun potrebite osobe ili organizacije s kojom te godine radimo. Ove je godine iznos donacije bio 30 eura. Uokvirenu fotografiju podižete kod nas u fotografskom studiju u Užarskoj ulici u Rijeci. Akciji se svake godine odazove priličan broj naših sugrađana, na što smo posebno ponosni, a raduje nas što je odmah u početku vrijednost ove akcije prepoznala i Turistička zajednica grada Rijeke, pa se ova akcija promovira i putem izložbe fotografija na postamentima koji su izloženi na Korzu tijekom deset dana. Svake godine se sredstva prikupljaju za neku drugu organizaciju ili pojedinca, a ove godine smo prikupljali sredstva za šestogodišnjeg Stjepana Budimira iz Rovinja, hrabro dijete koje se bori s 11 teških medicinskih dijagnoza.
Vidite li prostora za proširenje ove akcije?
Da! S obzirom da je akcija uspješna i dobro uhodana, želja mi je proširiti je na Opatiju. Ideja je da se za vrijeme karnevala, primjerice u opatijskom paviljonu „Juraj Šporer“, postavi retrospektivna izložba liburnijskih karnevalskih grupa, svake godine posvećena nekoj drugoj grupi. Primjerice, prve godine bismo mogli izložiti fotografije Lumber kluba Opatija, s obzirom da su oni najstariji na ovom području. Na toj bismo izložbi prikazali fotografije Lumberaša iz naše arhive, a zainteresirani bi po istom principu mogli naručiti pojedine fotografije. Ideju planiram uskoro predložiti nadležnima te se nadam da ćemo uspjeti naći slobodan termin i da će akcija biti jednako uspješna kao i ova riječka.
Interesantne su i akcije koje provodite na društvenim mrežama – aukcije dresova poznatih sportaša. Kako ste došli na tu ideju?
I brat i ja smo veliki zaljubljenici u nogomet i sport općenito, u djetinjstvu smo se bavili nogometom, a danas smo navijači HNK „Rijeke“. Osim toga, Foto Kurti je i službeni fotograf „Rijeke“, pa s njima često putujemo na gostujuće utakmice, a mnogi od igrača su nam s vremenom postali dobri prijatelji. Što poslovno, što u privatnom aranžmanu, tijekom posljednjih tridesetak godina odgledali smo puno utakmica, ne samo „Rijeke“, nego i drugih klubova i reprezentacija, onih nogometnih, ali i drugih, pa smo skupili podosta memorabilije: potpisanih fotografija, lopti, dresova… Imali smo dresove Ivana Perišića, Zlatana Ibrahimovića, Edvina Džeke, Ivora Pandura, Nikole Kalinića, Gorana Brajkovića, Damira Milinovića, Damira Kreilacha, Ivana Močinića, Ivana Rakitića, Nikole Kalinića – ali ne samo nogometaša, već su ti bili i dresovi Tonija Kukoča, Samira Baraća, Ivana Krapića, Mirze Džombe, Aramisa Naglića, Valentine Blažević i brončanih rukometašica te brojne druge. Kad se dogodio zemljotres u Petrinji krajem 2020. godine, pomogli smo koliko smo mogli, ali smo odlučili prikupiti i dodatna sredstva prodajom tih dresova. Cilj mi je bio da skupimo 60 tisuća kuna za kupnju jedne kućice, a na kraju smo, tijekom četiri mjeseca trajanja akcije, uspjeli skupiti i više od 190 tisuća kuna. Uglavnom, društvene mreže su se pokazale kao odličan kanal, s obzirom da na Facebooku imam puno prijatelja. Jednom dnevno objavio bih aukciju određenog dresa, sa fotografijama i brojem žiro računa Caritasa Sisačke biskupije na kojeg se uplaćivalo sredstva. Aukcije su počinjale s nekim simboličnim iznosom, licitiralo se u komentarima objave, a neki od dresova su postigli cijene i od pet tisuća kuna! Prva je na licitaciju otišla fotografija HNK Rijeke s potpisima svih igrača, a kupio ju je Faisal Ismaili za 2500 kuna, što je jako lijepa donacija… Fotografija je danas izložena u njegovoj slastičarnici Perla na Pančeri.
Prodali ste dresove iz svoje kolekcije, ali humanitarne aukcije za druge potrebite organizacije i pojedince traju i danas… Otkud pristižu „novi“ dresovi?
Zanimljivo je da je ta akcija doslovno pokrenula val dobrote. Počeli su mi se javljati drugi kolekcionari sportske memorabilije, pa čak i sami sportaši i poklanjati dresove kako bih pokrenuo nove aukcije. Počeo sam s nekih tridesetak dresova, a kad smo ih prodali deset, na „inventuri“ mi ih je bilo četrdeset! Već tada su dobri ljudi velika srca počeli slati dresove iz svojih kolekcija…
Kako to da sami ne pokrenu humanitarnu aukciju?
Vjerojatno zato što na Facebooku imam gotovo pet tisuća prijatelja – uz moje društvo i prijatelje, neki od tih Facebook prijatelja su me „frendali“ isključivo kako bi mogli pratiti i sudjelovati u humanitarnim aukcijama. Da svaki pojedini kolekcionar stavi aukciju na svoj privatni profil, doseg objave bi zacijelo bio manji, ne bi dostigao ciljanu publiku, pa se u konačnici vjerojatno ne bi postigao isti efekt. Baš nedavno me kontaktirao Daniel Hauptfeld sa željom da organiziramo akciju prodaje dresova koje je sakupio, s ciljem prikupljanja sredstava za Udrugu za sindrom Down – Rijeka 21. Uskoro ćemo krenuti s time, pa pozivam sve zainteresirane da se priključe. Meni to uistinu nije teško, drago mi je što mogu na taj način pomoći. Dnevno „potrošim“ otprilike dva sata na odgovaranje na poruke, te na svu „logistiku“ i koordinaciju koja ide s tim.
Koliko Vam znači nagrada koju ste dobili?
Ta je nagrada veliko priznanje za naše humanitarne akcije i vidim je kao potvrdu dobrog rada. No, ne doživljavam je kao osobno priznanje, već je to priznanje svim ljudima koji su kupili fotografije, dresove, lopte i druge predmete na aukcijama, kao i svima onima koji iz dana u dan doniraju vrijedne predmete iz svojih kolekcija. To i smatram najvećim uspjehom ovih akcija: što smo okupili ovako velik broj dobrih i plemenitih ljudi koji su spremni pomoći ljudima u nevolji. Zauvijek sam im svima zahvalan na tome!
Ideja imate mnogo, a posao koji radite podrazumijeva angažman tijekom cijelog dana i puno izlazaka na teren… Kako stižete sve?
Dobro smo uigran tim. Zefi i ja smo prvu fotografsku radnju otvorili 1986. godine, a ja sam nekoliko godina kasnije otvorio prvu Foto Kurti radnju u Rijeci. Bilo mi je jasno da je to veliki rizik, ali vrijedilo je probati. Oduvijek smo pomagali jedan drugome, a ta se praksa još bolje intenzivirala kada se u poslu pridružila i sestra Sandra, njen suprug Renato, moja supruga Tamara, Zefijeva supruga Snježana, djeca… Đerđ, Danijel i Kristijan su već, da tako kažem, preuzeli radnju na Zametu, Martin i Josip rade sa Sandrom na Fiumari, a i moje kćeri Lara i Nika su uvijek „uskakale“ kad je trebalo, iako su se opredijelile za studij u drugom pravcu. Uglavnom, među nama nikad nije bilo nikakve računice i neupitno je da ćemo uvijek jedni drugima biti na raspolaganju i uskočiti kada nekome „ponestane vremena“. Obitelj je doista neprocjenjivo bogatstvo.
Na početku fotografske karijere: Josip (Zefi), Nikola i Sandra Kurti s tatom Đerđom i mamom Julijom (Privatna arhiva)Zanimanje fotografa tijekom posljednjih 40 godina značajno se promijenilo, a danas nije ništa nalik onome što je bilo kad ste tek kretali s poslom. Kako ste uspjeli ostati relevantni na tržištu?
Mislim da je tu bilo presudno više faktora. Oduvijek smo pratili novitete u svijetu fotografije, pa tako i danas odlazimo na sve važnije sajmove fotografske opreme i druge događaje gdje se predstavlja oprema. Mislim da je važno „biti prvi“, u smislu da prvi u gradu ili regiju ponudiš neku novu ili inovativnu uslugu. Kada smo tek počinjali s poslom imao sam 18 godina, što znači da smo imali puno prijatelja koji su u to vrijeme imali maturalne zabave. Uobičajena fotografska praksa bila je da se slika maturante do izlaska na plesni podij, a mi bismo ih ostali slikati tijekom cijele večeri (i noći!). To se vrlo brzo pokazalo kao prednost u odabiru fotografa za maturalne zabave. Prvi smo na ovom području ponudili fotokopiranje u boji, među prvima u državi smo imali stroj za „razvijanje“ digitalnih fotografija. No, uz kvalitetnu fotografiju, ono što smatram još važnijim je korektan, da tako kažem ljudski odnos prema klijentima, poslovnim partnerima i zaposlenicima. Vjerojatno zvuči kao klišej, ali zaposlenike doista smatramo našom proširenom obitelji, a klijenti su nam na prvom mjestu. Uvijek gledamo izaći ususret njihovim potrebama, a oni su to prepoznali i vjerni su nam. Evo, prošle subote sam fotografirao krštenje jedne djevojčice: fotografirao sam krštenje njene mame, pričest, svetu potvrdu, vjenčanje – bio sam na svim njenim važnijim životnim događajima!
Osim privatnih osoba, to su prepoznale i brojne tvrtke i organizacije, pa smo, uz već spomenuti HNK Rijeka, i službeni fotografi Riječke nadbiskupije, prvi smo odabir brojnim vrtićima, školama, fakultetima, kao i organizatorima manifestacija, što nas čini ponosnima i najveće je priznanje koje možemo dobiti.
Čini se kako radite posao koji doista volite, a i van njega se bavite aktivnostima koje Vas ispunjavaju. Što Vas još ispunjava, imate li slobodnog vremena?
Slobodnog vremena se uvijek nađe, treba se samo dobro organizirati. Od tih „malih zadovoljstava“, recimo, radni dan volim započeti kavom s prijateljima u „Amadeusu“ i nakon toga idem na posao. Nakon obitelji, najvažniji su prijatelji, a ja imam tu sreću da imam odličan krug prijatelja. S njima se već 40 godina nalazim jednom tjedno na pizzi ili ćevapima. Doduše, u tim je druženjima manje važna hrana, a više naše prijateljstvo! Fotografski posao je prilično sezonalan, s tim da je naša sezona, kad ima najviše posla – tijekom travnja i svibnja, ali su zato srpanj i kolovoz „sporiji“, pa ljeti gledam ići na plivanje svaki dan. Ono što me posebno veseli su putovanja s obitelji.
Foto: privatna arhiva
