OPATIJSKI VREMEPLOV Uz 140 godina DVD-a Opatija: Vatra i vatrogasci – oganj i pumpijeri

Terensko vatrogasno vozilo Fiat Campagnola, perjanica opatijskog vatrogasnog voznog parka iz 1934. godine koje je funkcionalno korišteno još barem 25 godina

Poseban događaj iz tog vremena bilo je oglašavanje sirene s tornja vatrogasnog doma čiji je prodoran zvuk pozivao na hitro okupljanje „devedeovaca“. Taj zvuk sirene, za nas uronjene u igru, značio je u času prestanak bilo kakve aktivnosti.

Iz vremena mog dječaštva posebno pamtim neke rijetke nenadane pojave, poput aviona, koji bi mi začarao pogled ka nebu do njegova nestanka ili iznenadni prodor alarmantnog zvuka vatrogasne sirene nakon kojih bi redovito uslijedile impresije događaja. Uvijek okupirani nekom dječjom igrom u koju bismo već duboko bili fizički i emocionalno zaneseni, samo su neki iznimni događaji mogli poremetiti, pa i prekinuti igru, a da bi se bez ikakve ljutnje sva strast i stvoren naboj u trenu usmjerio na novonastali izazovni obrazac.

Pedesetih godina bila je prava rijetkost vidjeti avion, osim onog u niskom letu kako izbacuje snopove reklamnih propagandnih raznobojnih letaka koji bi se istom raspršili u stotine papira, polako padajući poput nekog padobranskog desanta. Sva djeca bližeg okruženja već bi uzbuđena trčala u mislima nagađajući gdje ih, otprilike, treba dočekati. Ponekad bi nošeni vjetrom mijenjali smjer pa bismo se i mi mahnito rastrčali prema mjestu gdje smo mislili da bi mogli prizemljiti i onda se, bez prethodnog dogovora, natjecati tko će ih više prikupiti. To je za nas bila samo nova igra gdje je natpis s nekom namjerom bio nama nevažan za razliku od broja prikupljenih letaka. Slične uprizorene scene su nam bile znane iz ratnih filmova gdje su njemački avioni u službi moćne propagande na sličan način koristili takve akcije s porukama na predaju i sličnim sugestivnim natpisima na tim papirima veličine otprilike formata A5.

Sirena: starijima briga, djeci veselje
Poseban događaj iz tog vremena bilo je oglašavanje sirene s tornja vatrogasnog doma čiji je prodoran zvuk pozivao na hitro okupljanje „devedeovaca“. Taj zvuk sirene, za nas uronjene u igru, značio je u času prestanak bilo kakve aktivnosti. Sva mlađarija iz šire okolice slijevala bi se, trčeći, prema vatrogasnom domu, dočekujući i promatrajući prve pristigle, zadihane vatrogasce kako se već presvlače u odore i dogovaraju na lijepoj čakavštini. Posred dvorišta vatrogasnog doma, sveprisutni agilni komandir Lucijan Dario Slavić analitički bi promatrao tu nastalu strku, pod kontrolom iskusnika, usput dajući kratke upute praćene sugestivnim pogledom požurivanja. U kratkom vremenskom intervalu već bi stara „kampanjola“ bila spremna za prihvat prve desetine i krenula put odredišta, a tako bismo i mi trčali za njom uzbrdo Ulicom Maksima Gorkog, danas primjerenije nazvanom Ulicom svetog Florijana. Podsjećam i da se ta ulica do okončanja Prvog svjetskog rata prvotno zvala Hrvatska ulica.

To staro vatrogasno terensko vozilo (modela „Fiat Campagnola“) poput nekog starca na usponima bi se usporeno kretalo, a mi, rastrčana djeca, s ponosom bismo ga pretjecali i gledali u vatrogasce kao u neke bogove koji bi usput još zatezali remenje s obješenim prigodnim alatkama za suzbijanje požara.
Te učestale ljetne vatre obično su bile locirane na rubnim šumama grada pa su pored vatrogasaca uvijek u pomoći bili i odrasli iz susjedstva, kao i mi, neobavezni mlađi, više željni senzacije, i to do prvog umora ili dok nam ne bi dosadilo. Neumorni vatrogasci nisu imali te dječje privilegije jer posao su morali odraditi, prema potrebi i noću, pa i koji dan više.

Od Prometeja do svetog Florijana
Danas avioni više ne izbacuju letke, ali vrlo uspješno izbacuju velike količine vode u suzbijanju vatrene stihije. Tu i opatijski vatrogasci, pored solidnog voznog parka, prema potrebama koriste po vertikalnoj koordinaciji ispomoć specijaliziranih aviona zvanih „kanader”. Danas se više ne čuju niti sirene koje imaju drugu namjenu uzbunjivanja, a sve nastale zadaće obavljaju dobro utrenirane profesionalne vatrogasne postrojbe spremne odgovoriti na svakojake izazove.

Ah, ta vatra što je Prometej podario ljudima, uvijek je u mudrostima prikazana dvojako jer ako se njome ne upravlja, postaje razorna sila, ali isto tako predstavlja i životnu energiju ukoliko se drži pod kontrolom. Vatru simbolizira ta dvojna suprotnost obuhvaćajući stvaranje i razaranje, božansko i zemaljsko, čineći tako neprekidnu cjelinu. Nisu slučajno patroni vatrogastvu bili mitološki bogovi: grčki Hafest i rimski Vulka, kao što je danas to u kršćanskoj tradiciji sveti Florijan, nebeski zaštitnik vatrogasaca koji se obilježava 4. svibnja.

I što kaže za vatru naroda izreka? „Tko se s vatrom igra, taj se opeče.“ Tako bijaše oprezna i plavuša iz vica kojoj je gorjela kuća, pa je panično pozvala vatrogasce, a oni su joj odgovorili: „Samo mirno gospođo. Recite nam, kako da dođemo do Vas?“ – „Pa onim velikim crvenim autom“, odgovorila je plavuša.

Piše Dragan Kinkela

Follow @PodUckun