[VIDEO] ''Moja sestra je stvarno ekstra“: priča koja je rasplakala publiku i podsjetila što inkluzija zaista znači

Hana i Daniel Hauptfeld, mali Opatijci koji žive u Ičićima, kao učenici Katoličke osnovne škole „Josip Pavlišić“ u Rijeci nastupili su na završnici Lidrana u Vinkovcima.

Opatija/Rijeka - Na pozornici nisu samo odigrali predstavu. Ispričali su život. Svoj. Stvaran, topao i iskren. I zato su osvojili – ne samo pljesak, nego i srca publike.

Oni su brat i sestra, Hana i Daniel Hauptfeld, mali Opatijci koji žive u Ičićima. Kao učenici Katoličke osnovne škole „Josip Pavlišić“ u Rijeci, nakon pobjede na županijskom Lidranu, nastupili su i na državnoj smotri u Vinkovcima. Njihova predstava „Moja sestra je stvarno ekstra“ govori o bratu i njegovoj sestri s Down sindromom – ali prije svega o ljubavi, razumijevanju i svakodnevici u kojoj razlike jednostavno nestaju.

Jedanaestogodišnji Daniel osmislio je scenarij. Inspiraciju nije morao tražiti daleko – dovoljno je bilo slušati Hanu.
„Napravili smo WhatsApp grupu i zapisivali Hanine rečenice – ‘Daj pusti me na miru, Danči’, ‘Volim te, brate moj’… To nam je bio materijal za predstavu“, kaže kroz osmijeh.

Na pozornici su, uz pomoć mentorica, učiteljica riječke škole, Martine Simonetti i Tonke Babić, stvorili malo, iskreno remek-djelo. Hana – prirodna, spontana, bez imalo treme. Daniel – autor, pripovjedač i tihi pokretač cijele priče.
Ako ih pitate tko je bolji glumac, oboje će reći da je Hana najbolja glumica.

Daniel će za Hanu reći da je dobra, smiješna i draga. Hana će za brata jednostavno reći: „Najbolji je, volim se s njim igrati.“

Njihova priča nije uljepšana. Nema velikih riječi ni teških poruka. Upravo zato je snažna. Daniel je publici pokazao ono što mnogi zaboravljaju – da se njegova sestra ne gleda kroz dijagnozu, nego kroz ljubav. A ljubav, kaže, uvijek pronađe način da iz čovjeka izvuče ono najbolje.

Publika je to prepoznala. Reakcije su nadmašile sva očekivanja. Suze, zagrljaji, dugi pljesak.

„Znali smo da će osvojiti publiku jer su spontani i prirodni, ali ovakve emocije nismo očekivali“, priznaje mentorica Simonetti.
U njihovoj školi inkluzija nije riječ – nego svakodnevica. Hana ide na nastupe, pjeva u zboru, druži se, svađa i voli – baš kao i sva druga djeca.
„Razlike postoje, ali ih ne naglašavamo. Svi smo različiti, ali svi imamo svoje mjesto“, ističe učiteljica Babić.

A njihovo mjesto? Za sada – na pozornici, među publikom koja ih sluša i razumije.

U budućnosti, snovi su različiti. Daniel razmišlja o filmu, glazbi i produkciji. Hana zna točno što želi – biti slastičarka i raditi sladolede. Najdraži joj je – od lubenice.

Možda baš jednog dana na Slatini, njihovom omiljenom mjestu, netko pojede taj sladoled i sjeti se ove priče.

Priče koja nas je podsjetila da inkluzija nije cilj – nego put. I da počinje upravo ovako: jednostavno, iskreno i – s puno ljubavi.

VEZANE VIJESTI:

[VIDEO RAZGOVOR] Od ugostiteljstva do cvjetne umjetnosti: priča Christine Cianci Žerić

[VIDEO RAZGOVOR] Tekstil koji govori emocijama: umjetnički put Ive Katalinić

Razgovori z dihon / PodUčkun.net

Follow @PodUckun