O Gervaisu je riječ ‒ Prva čakavska liga u Žminju

Prigoda je to bila da se o Gervaisu još jednom progovorilo i to upravo na taj datum kako bi se aktualizirala njegova umjetnička, intelektualna i ljudska sudbina.

Žminj – U Čakavskoj kući Žminju proteklog je ponedjeljka održana znanstvena i književna večer posvećena liku i djelu antologijskog čakavskog pjesnika Drage Gervaisa.

Cjelovečernje izlaganje o Gervaisovoj stvaralačkoj i životnoj sudbini održala je prof. dr. sc. Vjekoslava Jurdana, redovita profesorica na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Doktorirala je s tezom o životu i djelu Drage Gervaisa te je o njemu objavila tri znanstvene knjige. Izlagala je i u Washingtonu, Chicagu te Plovdivu. Za svoj znanstveni i stručni rad višestruko je nagrađivana, a dobila je i državnu nagradu „Ivan Filipović“ .

Drago Gervais (Opatija, 18. 04. 1904. – Sežana, 1. 07.1957.) bio je pjesnik, prozaist, dramatičar, esejist, feljtonist, povjesničar, kulturni i društveni djelatnik, nadasve domoljub. Odlazak iz Opatije, odnosno rodne Liburnije u istočnom dijelu Istre, nikad prežaljenog zavičaja, ostao je vječna rana na njegovu pjesničkom srcu.

U noći s 30. lipnja na 1. srpnja 1957. književnik Drago Gervais, koji je hrvatsku književnost osobito zadužio svojom čakavskom poezijom, tragično je okončao svoj život.

Prigoda je to bila da se o Gervaisu još jednom progovorilo i to upravo na taj datum kako bi se aktualizirala njegova umjetnička, intelektualna i ljudska sudbina.

Njegova je rodna Opatija početkom 20. stoljeća etablirano ljetovalište Austro-Ugarske Monarhije, koju posjećuju članovi kraljevskih i carskih obitelji, umjetnici, intelektualci, kao i ostali pripadnici srednjega građanskoga sloja iz svih krajeva Srednje Europe. Rođen noću, 18. travnja, kršten kao Carolus Iulius Oscar Gervais, Drago je otpočeo život na adresi Abbatia 227. Taj predio Opatije zove se Vrutki, a dobio je ime po obližnjem potoku koji se slijeva u more nedaleko opatijske Pančere. U svojoj Tobože autobiografiji, napisao je da se rodio „među palmama i lovorikama“, ali ne „u aristokratskom dijelu grada“ koji je u to doba bio pun „kaundka aristokrata i njihovih ljubavnica“, već na „plebskoj 'Gornjoj cesti', na 'Vrutkima'“. O svojoj obitelji kaže: „Otac mi je bio 'muzikant', a mati švelja, ili, čakavski rečeno 'šilica', djed mornar, a baka, nona Marijanka, najbolja žena na svijetu. Djetinjstvo mi je, kao i svako djetinjstvo, bilo lijepo i bezbrižno. Starinska je kuća bila puna ljudi; u njoj baka i djed, roditelji, udate tetke; bilo je koga da se bavi djecom.“

U rodnoj Opatiji Gervais pohađa Javnu hrvatsku pučku školu, a zatim i Četverorazrednu komunalnu malu realnu gimnaziju. Nastavnikom mu je bio i Viktor Car Emin koji je istakao da je Gervais kao dječak „od svojih 'nonića' usisao ljubav k našoj slatkoj riječi čakavskoj i prema svemu što je u tijesnoj vezi s njome: prema našem domaćem čovjeku, rođenom tlu i njegovim starinskim, pradjedovskim toponimima, što su i njemu, Dragu, još sve onako malenom zvučili kao neka vanredno draga muzika.“ O tome razdoblju svoga života Gervais je istakao:

„Odgajan sam u vrijeme 'Družbe svetog Ćirila i Metoda za Istru', 'Mladog Hrvata', omladinskog lista što ga je izdavao Viktor Car Emin zajedno sa Katalinićem Jeretovim i Vladimirom Nazorom: odgajan sam u jeku borbe, koju je probuđena narodna svijest u Istri vodila za ostvarenje svojih prava u svojoj zemlji. I znao sam ih osobno sve, te stare istarske borce, Laginju, Spinčića i druge. Bili su to pošteni ljudi. I postepeno su nas odgojili, i naučili nas da volimo svoju zemlju.“

U takvim okolnostima Opatija dočekuje Prvi svjetski rat. „Brzo je zamračeno“, kaže Gervais, i već 1914. „kuća se počela rasturavati ‒ starinsko je ognjište opustjelo.“ Slijede teške i gladne ratne godine, a nakon završetka rata, dolazi neočekivan i neželjen novi gospodar ‒ Italija.

Gervais kaže: „Rapalski ugovor i aneksija Italiji potpuno mijenjaju sliku Istre. Iz Istre bježe ili preseljavaju u Jugoslaviju čitave obitelji, učitelji, profesori, činovnici, seljaci; Istra preko noći ostaje bez svojih intelektualaca.“

Naime, Istra je širi Gervaisov zavičaj, njegova je životna i stvaralačka sudbina ujedno i sudbina Istre. O tome je i zapisao ove stihove u autentičnoj verziji svoje antologijske pjesme Moja zemja:

O, večna suzo na oke mojen,
Istro moja!
Suzo, nikad ziplakana,
muko nikad domučena,
Istro moja!
Tužna majko moja,
brižna zemjo moja.
Istro moja!

U tim okolnostima obitelj Gervais prebjegla je iz, sada talijanske Opatije, na teritorij Kraljevine SHS. Najprije Opatiju napušta Dragin otac Artur, a uskoro mu se pridružuje sin Drago. Taj odlazak iz rodnog mjesta u dječačkoj dobi (p)ostaje prijelomnim trenutkom njegove životne sudbine. Tada je u dramatičnim okolnostima zapravo izgubio svoj zavičaj.

Drago se školuje u gimnaziji na Sušaku, zatim u Petrinji pa opet na Sušaku. Godine 1923. obitelj se trajnije smjestila u Bakru, a poboljšale su se i njihove materijalne prilike. Drago studira pravo u Zagrebu. U to doba sežu začeci njegove čakavske poezije: „Prvu čakavsku pjesmu, zvala se, čini mi se, Nostalgija, napisao sam jednog prokleto tužnog jesenskog dana u mračnoj učionici Đačkog doma, Ilica 83, negdje godine 1923. kada su preda mnom stajale Baronove Institucije rimskog prava, ali sam ja daleko od njih…“

1925. počinje surađivati u slovensko-hrvatskom časopisu „Naš glas“ koji je izlazio u Trstu. Završivši u Zagrebu peti i šesti semestar, u listopadu 1926. seli u Ljubljanu gdje nastavlja studij, te i dalje surađuje u tršćanskom časopisu. U proljeće 1927. vraća se u Zagreb gdje upisuje osmi semestar, a polaže i sudski teoretski diplomski ispit.

Nakon završetka studija počinje raditi kao advokatski pripravnik u Crikvenici. Ondje 1929. godine, u svojoj 25. godini, objavljuje prvu zbirku pjesama ‒ Čakavski stihovi. Ti su stihovi danas antologijski unutar hrvatske čakavske lirike.

Tijekom Drugog svjetskog rata Drago Gervais živi u Beogradu, druži se sa drugim istarskim emigrantima, primjerice Ivanom Matetićem Ronjgovim i Matom Balotom.

Godine 1947. vraća se u svoj zavičaj, a 1949. postaje direktorom drame u riječkom Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“. Istodobno počinje djelovati kao dramski pisac.

Uz navedenu kazališnu aktivnost, Gervais se permanentno bavi i historijskim temama vezanim za tuđinska posezanja prema ovim krajevima te piše zapažene historiografske tekstove.

1953. godine Gervais je aktivan i u razvijanju turizma. Tako postaje predsjednik Turističkog društva u Opatiji, i potpredsjednik Turističkog saveza Hrvatske.

Godine 1954. Drago Gervais postaje intendantom Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci.

1957. Gervais je napisao i tekst O nekim problemima kazališta u kojem je izrečena sinteza njegova angažmana u (riječkom) kazalištu koji je itekako utjecao na njegovu osobnost, jer mu je ta specifična radna sredina oduzimala mnogo snage. No, kazalište se kao potencijalno mjesto slobode, za Gervaisa pokazalo i kao mjesto upornog nastojanja, (nepotrebnog) izgaranja, kako bi se ostvarila zamisao o kazalištu kao mjestu kulture.

Gervais je kao intendant stalno radio na proširenju (kazališne) kulture pa je tako inicirao gostovanja riječkog kazališta diljem regije. Isto tako razvija brojne veze u ondašnjoj državi, te izvan nje.

Motiviran da i u rodnoj Opatiji organizira bogatiji kulturni život, inicirao je izgradnju ljetne pozornice te je idejni začetnik Opatijskih ljetnih priredbi. Uz to, pokreće ideju o održavanju festivala jadranskih kazališta.

Početkom ljeta 1957. odlazi na proslavu pedesete obljetnice ustanovljenja akademskog društva „Balkan“ u Sežani.
Ondje je prvog srpnja tragično nastradao u padu s balkona, te je preminuo na putu u ljubljansku bolnicu. Okolnosti toga događaja ni do danas nisu u potpunosti rasvijetljene, što ostavlja prostor za različita tumačenja.

Povodom smrti pisca, koja je banalna i komična i tragična, upravo, gervaisovska, suvremenici su zapisali:

«A naša je tragika, što nas je ostavio iznenadno, prije vremena, ostavivši iza sebe praznine…Nije uradio što je mislio i mogao….Nije doživio sav svoj život…Sam i s nama…“

Nakon odlaska pisca, njegovo stvaralaštvo ne prestaje zračiti. Štoviše, ono i dalje, manje ili više, poziva u svoj imaginarni prostor, p(r)okazujući istovremeno sama sebe, ali i one koji mu se odazivlju ili ostaju izvan njegova svijeta. Gervaisovo stvaralaštvo sve do današnjih dana nastavlja otkrivati sebe, kako u vidu tiskanja tekstova koji su ostali u rukopisu, tako i u ponovnim izdanjima već tiskanih. Nadalje, Gervaisova lirika (p)ostaje klasičnim toposom, a njegova uprizorena dramska riječ i dalje zna izazvati kontroverzije i oprečne stavove. Stoga se uvijek i iznova valja vraćati Gervaisovu liku i djelu, imajući na umu, da to ne govori samo o tome tko je i što nama Gervais, već p(r)okazuje tko smo i što nama samima.

O svemu tome moglo se detaljnije čuti u izlaganju prof. Jurdane koje je održala s bogatom PP- prezentacijom pred brojnom zainteresiranom publikom.

Na početku manifestacije, ispred Čakavske kuće u Žminju, uz bistu Drage Gervaisa položen je vijenac u čemu su sudjelovali svi prisutni.

Cijeli je događaj upriličen u ciklusu Prva čakavska liga. Program PRVA ČAKAVSKA LIGA pokrenuo je Boris Domagoj Biletić, predsjednik Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika Pula. Ta je njegova ideja zaživjela i razvila se u godišnju manifestaciju koja se održava u suradnji Ogranka s Čakavskim saborom Žminj kojima se potom pridružio Ogranak Matice hrvatske u Pazinu. Program u obliku susreta, odnosno književne i kulturne večeri predstavlja zaslužne pojedince i njihova djela, a u okviru valorizacije, njegovanja, zaštite i interpretacije čakavske književne riječi, kulture i zavičajne baštine. Redom se predstavljaju istaknuti znanstvenici i stručnjaci čija djelatnost doprinosi očuvanju zavičajnosti. Integrirana je tako književnoumjetnička i znanstveno-stručnu komponenta u šest do sad takvih održanih događaja.

Književnu večer vodio je i moderirao Josip Šiklić, glavni tajnik Čakavskog sabora, a za vrlo rafiniranu organizaciju zaslužna je eminentna čakavska književnica i kulturna djelatnica Nada Galant. U slikovitu prostoru Čakavske kuće uz drevne zidine žminjske kule zvonko je zvučala liburnijska čakavština antologijskog Drage Gervaisa.

Program je podržala i financijski poduprla Istarska županija/Regione Istriana, odnosno njezin Upravni odjel za kulturu i zavičajnost/Assessorato cultura e territorialità.

Follow @PodUckun