[RAZGOVOR] Od kurira do direktora: Ivica Škec o životu posvećenom turizmu
Autor: Nikola Cvjetović 27.12.2024

Njegov put započeo je još 1973. godine u rodnom Lovranu, kada je, sa samo 12 godina, radio kao kurir u privatnom smještaju. Danas, kao direktor ACI marine Opatija u Ičićima, Ivica Škec govori tri strana jezika – njemački, talijanski i engleski – i ponosno predvodi svoj tim.
Ičići - Na Danima kvarnerskog turizma, Ivica Škec, na prijedlog Turističke zajednice mjesta Ičići, primio je prestižno priznanje "Čovjek – ključ uspjeha u turizmu" za djelatnika u nautičkom sektoru. Ovo priznanje odaje počast njegovom gotovo cjeloživotnom radu u turizmu, uključujući 30 godina u nautičkom turizmu i karijeru direktora u gotovo svim sjevernojadranskim marinama iz sustava ACI-ja. Njegov put započeo je još 1973. godine u rodnom Lovranu, kada je, sa samo 12 godina, radio kao kurir u privatnom smještaju. Danas, kao direktor ACI marine Opatija u Ičićima, Ivica Škec govori tri strana jezika – njemački, talijanski i engleski – i ponosno predvodi svoj tim.
Kako je sve krenulo?
Moj prvi posao u turizmu obavljao sam još kao dijete, s 12 godina, kada sam u Turističkom društvu Lovran bio kurir za privatni smještaj. Moj zadatak bio je voditi goste koji su dolazili u potrazi za smještajem do lokacija apartmana, hotela ili kuća za odmor. Za to sam primao učeničku naknadu, a često bih od gostiju i iznajmljivača dobio malu manču – koji dinar za sladoled. Ljeti je uvijek bilo posla za omladinu, pa sam čim sam mogao dobiti radnu knjižicu počeo raditi u restoran samoposluzi u Medveji. Moj posao nosio je naziv "kuhinjska blagajnica", kako je pisalo u riješenju. Taj lokal radio je jako dobro, s gostima koji su dolazili s plaže i iz obližnjeg kampa. Šef kuhinje, Anton Jedriško, poznatiji kao barba Tonči, pripremao je sve – od pečenja do juha, a gostima je odgovaralo da mogu u kupaćim kostimima, te malo zamotani, sjesti, pojesti i brzo se vratiti na plažu. Nakon te prve sezone, prešao sam raditi u hotel "Primorka" u Lovranu, koji se nalazio pokraj nekadašnjeg Društvenog doma. U tom hotelu radio sam tri godine, a u njemu sam dočekao i maturu u Elektrotehničkoj školi. Kasnije sam upisao Višu pomorsku školu, a tijekom studija nastavio sam sezonske poslove u turizmu. Igrom slučaja nisam se uspio ukrcati na brod, ali kako su mnogi znali da imam iskustva u turizmu, ponuđen mi je posao na recepciji hotela Miramar u Lovranu. S vremenom je započela gradnja hotela Excelsior, pa sam 1986. godine počeo raditi na recepciji tog hotela s pet zvjezdica. To je bilo predivno iskustvo – puno smo naučili od vrhunskih edukatora i voditelja. Posebno se sjećam moje tadašnje šefice, pokojne Edite Ambrozi, koja mi je bila veliki uzor. Godine 1991., s početkom rata, hotel se morao isprazniti i zatvoriti. Radili smo na dežurstvima, a moj kolega Boris i ja dobili smo ponudu za posao u Italiji. On je radio kao konobar, a ja kao pomoćnik u kuhinji. Tako sam u Italiji odradio jednu zimsku sezonu, a nakon toga vratio se natrag u hotel Excelsior. Tijekom Domovinskog rata, zbog smanjenog broja stranih gostiju, cijene su se znatno snizile i hotel je primao uglavnom domaće goste, no to nije bio posao kakav je bio prije rata.
Godine 1994. dobio sam ponudu Srećka Šobota, tadašnjeg direktora ACI marine Opatija u Ičićima, da dođem raditi posao šefa recepcije marine. Pripremao sam se temeljito, uz pomoć priručnika ACI Know How, koji su izradili Veljko Barbieri i njegova ekipa. Taj priručnik bio je poput svetog pisma za poslovanje ACI-ja, sa svim propisanim procedurama. U sred sezone prešao sam na posao šefa recepcije marine. Unatoč ratnim okolnostima, marina je radila odlično – imali smo i charter bazu ACI-ja pa je bilo mnogo posla, a uz to, dosta administracije radilo se "ručno", što mi je omogućilo da kroz dokumente upoznam gotovo svakog gosta.
Deset godina obavljao sam dužnost šefa recepcije, a nakon osmomjesečne pauze, 2005. godine, na poziv tadašnjeg generalnog direktora Davora Mandekića, preuzeo sam funkciju direktora ACI marine Opatija. Tijekom karijere radio sam u gotovo svim marinama sjevernog Jadrana iz sustava ACI-ja: Puli, Pomeru, Supetarskoj Dragi, Rabu, Umagu, a jedno vrijeme paralelno sam vodio marine u Opatiji i Cresu.

Što za vas znači ovo priznanje?
Ovo nije samo priznanje za moj osobni rad u turizmu i 30 godina u nautičkom turizmu, već i nagrada za sve ljude s kojima radim. Za svaki uspjeh izuzetno je važno stvoriti kvalitetan tim. U opatijskoj marini trenutno radi 18 stalno zaposlenih ljudi koji su temelj poslovanja ove marine. Od njih ovisi koliko ćemo biti uspješni i koliko ćemo prihoda ostvariti. Zato treba naglasiti doprinos svih – od šefova recepcija, recepcionera, vođa posada, mornara, spremačica, kućnih majstora – svaki od tih članova tima doprinosi uspjehu. Ako ne rukovodite timom na pravi način, nema ni uspjeha. Ključ uspjeha leži i u odnosu prema gostima, jer oni su ti od kojih živimo. Gosti u nautičkom turizmu su visoke platežne moći i očekuju da za ono što plaćaju dobiju odgovarajuću uslugu. Ako ljude znate motivirati i ako ste sami motivirani za posao, to će donijeti odlične rezultate. Zadovoljan gost širi dobre preporuke, a to je u ovom poslu ključno. Osim toga, u nautičkom turizmu važna je komunikacija, a poznavanje jezika neizostavan je dio kvalitetne usluge. Sve te vještine zajedno doprinose stvaranju uspjeha i zadovoljstva, kako gostiju, tako i cijelog tima.

Što se promijenilo u nautičkom turizmu u ovih vaših 30 godina?
Nautički turizam nekad je bio puno slobodniji. Nautičari vole slobodu, nepredviđena sidrenja u prirodnim uvalama, a danas je veliki dio naše obale pod koncesijama. Imamo mnoštvo privezišta, sidrišta i marina, pa su neke uvale gdje su se gosti nekad zaustavljali sada pod koncesijom. Čim se vežete ili sidrite, doleti netko s gumenjakom i naplaćuje vez. Bez obzira na to, Jadran je i dalje izuzetno atraktivan za nautičare. Stalno napominjem da je naša prednost blizina otoka – ovdje uvijek imate kopno na vidiku, što pruža osjećaj sigurnosti. U svojoj marini uvijek promoviram poštivanje vremenske prognoze. Danas je prvo pitanje gostiju imate li internetsku mrežu, dok ste nekad s gostom održavali komunikaciju tijekom cijelog njegova krstarenja – javljali prognozu, ali i informacije o obitelji ako je potrebno. Gost bi se vama javljao i obavještavao vas dokle je stigao.
Najteži i najbolji trenutak u poslu?
Bilo je svakakvih trenutaka. Najljepše je kad nekom pomognete, riješite neki problem ili uspješno provedete projekt. No bilo je i teških situacija – smrti, utapanja... To su slike koje nikad ne možete izbrisati iz glave. Najbolji trenuci su spašavanje ljudi ili svaki uspješno proveden projekt i manifestacija. Najteže je nositi se s neodgovornim gostima, koji ne poštuju vaše savjete i kućni red marine – tada znate da opasnost vreba.
Sustav ACI-ja krajem devedesetih je dosegao svoj vrhunac. Koliko je ACI sustav danas jak i kakve su mogućnosti razvoja?
ACI je i dalje najjači jedinstveni sustav marina u nautičkom turizmu. Ima 22 marine i na razini Hrvatske predstavlja ključni čimbenik u formiranju usluga u nautičkom turizmu. Možda ne trebamo velike i skupe projekte, ali trebali bismo unaprijediti postojeće kapacitete, poboljšati sigurnost marina te prilagoditi usluge na kopnu željama gostiju. Projekt ACI Marine Rijeka mogao bi donijeti novi nautički smisao Rijeci i život uz obalu. Rijeka je nažalost kroz povijest podredila više od tri četvrtine svoje obale industriji i lučkoj infrastrukturi, a ima ogromni potencijal za razvoj nautike i djelatnosti vezanih uz nju. Dobro bi nam došao i remontni centar/servis za jahte jer prostori poput brodogradilišta "3. maj" i onog Torpeda i rafinerije, koji su već ionako građevinski zapušteni i nisu prikladni za plaže i kupališta. Takvi remontni centri trebali bi biti maksimalno ekološki prihvatljivi. Uz to, trebamo zaustaviti nekontrolirano povećanje charter flota i umjesto novih marina u lijepim prirodnim uvalama, graditi samo one nautičke objekte na već devastiranim dijelovima obale.
Što biste danas poručili mladom čovjeku koji ulazi na tržište rada?
Prije svega, neka rade ono što vole i konstantno ulažu u svoje znanje jer se trendovi brzo mijenjaju. Važno je biti odgovoran i svjestan da nije dovoljno samo tražiti – treba i davati. Kako mi "po domaći" kažemo: "Ne moreš imet samo grablji, nego i vile."
Vezani ste uz more - aktivni ste član ŠRD Zubatac od 1992. godine.

Vezani ste uz more - aktivni ste član ŠRD Zubatac od 1992. godine.
- Ribolov i Zubatac su za mene postali ozbiljna stvar, to više nije samo hobi. U ŠRD Zubatac ušao sam na poziv dragog prijatelja, legende sportskog ribolova Brune Mavrinca. Od njega sam puno naučio u početku – od prvih predveza do svih ostalih korisnih i praktičnih savjeta u ribolovu. Tijekom vremena postao sam tajnik kluba, a izgradili smo jaku natjecateljsku ekipu. Njihovi rezultati nas obvezuju da ozbiljno radimo i pokušamo osigurati dovoljno sredstava za sve naše projekte. Najljepši dio mog rada je vođenje škole udičarenja, gdje se uvijek istaknu neki mladi talenti. Dugi niz godina na vrhu smo sportskog ribolova u Hrvatskoj u kategoriji juniora. U našem društvu imamo i dvostruku svjetsku prvakinju i dugogodišnju reprezentativku Marinu Mavrinac Matulja, a posebno sam ponosan što je naš Patrik Uhač ove godine postao viceprvak svijeta u juniorskoj kategoriji u Irskoj. Mladi ljudi u sportskom ribolovu izuzetno su pošteni i vrijedni, i to me ispunjava velikim zadovoljstvom.
Kako koristite svoje slobodno vrijeme?
Najviše ga posvećujem obitelji – supruzi Jolandi, sinu Leu, nevjesti Albi i petogodišnjem unuku Solu. Moj sin i nevjesta su glazbenici i često su na putu, pa mi, kao nonići, uskačemo u čuvanju unuka, koji nam donosi veliko veselje.