Opatijka Daniela Kalafatović među najboljim hrvatskim znanstvenicima: Dom mi je na više mjesta, ali najbolje se osjećam kad sam u blizini mora

Dobitnica Državne nagrade za znanost otkriva kako je od školskih dana u Opatiji stigla do svjetskih laboratorija i najvišeg priznanja koje hrvatski znanstvenik može dobiti.

Opatija - Od studija farmaceutske kemije u Trstu, preko doktorata u Škotskoj i istraživačkog rada u New Yorku i Barceloni, do riječkog Sveučilišta i najvišeg državnog priznanja za znanost - put je to kojim je prošla prof. dr. sc. Daniela Kalafatović. Izvanredna profesorica Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i Opatijka s impresivnom međunarodnom karijerom ovogodišnja je dobitnica Državne nagrade za znanost za izniman doprinos u području prirodnih znanosti, odnosno za pionirsko povezivanje kemije peptida i računalne znanosti. Iako se, kako kaže, nakon života u pet država svijeta osjeća kao kod kuće na više adresa, jedna joj je stvar uvijek nedostajala kada bi se od nje udaljila - more. O znanstvenom putu, izazovima istraživačkog rada i iskustvima koja su je oblikovala razgovarali smo s profesoricom koja danas živi u Ičićima.

Nedavno ste primili Državnu nagradu za znanost za vrhunsko interdisciplinarno istraživanje. O kakvom se istraživanju radi - možete li ga približiti i nama laicima?
- Bavim se istraživanjem peptida, malih biomolekula građenih od aminokiselina koje su slične proteinima, ali ih je lakše oblikovati i kontrolirati. Još tijekom doktorata počela sam istraživati njihovu primjenu u stvaranju novih nanomaterijala, a po povratku u Hrvatsku željela sam u taj proces uključiti umjetnu inteligenciju. Upravo se na tome temelji istraživanje za koje sam nagrađena - primjeni umjetne inteligencije u razumijevanju i dizajnu peptida i nanostruktura.
Takvi materijali imaju brojne potencijalne primjene, od biomedicine i zacjeljivanja rana do kozmetike, no naš je fokus prije svega razumjeti kako njihov sastav utječe na njihova svojstva. Budući da se dvadeset aminokiselina može kombinirati na gotovo nezamisliv broj načina, umjetna inteligencija pomaže nam pronaći kombinacije s najpoželjnijim karakteristikama.

Koliko vam ovo priznanje znači i jeste li očekivali da će vaš rad biti nagrađen?
- Ovo mi priznanje puno znači, ali ga ne doživljavam samo kao osobni uspjeh. U znanosti se rijetko što postiže samostalno. Iza svakog rada stoji cijeli tim i mnogo pokušaja i pogrešaka. Često devedeset posto stvari ne funkcionira i treba imati puno strpljenja i upornosti kako bi se došlo do rezultata koji na kraju privuku pozornost i donesu ovakvo priznanje. Zato ovu nagradu doživljavam kao priznanje cijelom timu.

Kako je uopće počela vaša ljubav prema znanosti? Jeste li još u školskim danima znali da će vas put odvesti u istraživački rad?
- Još u osnovnoj školi voljela sam kemiju i sudjelovala na natjecanjima, ali tek sam tijekom doktorata u Glasgowu uistinu upoznala svijet istraživanja. Tada sam shvatila što znanost zapravo jest i koliko je zanimljiva. Doktorat je bio iznimno zahtjevan i bilo je mnogo trenutaka sumnje i neuspjeha, ali upravo me to naučilo upornosti.
Nakon iskustava u New Yorku i Barceloni vratila sam se u Hrvatsku i počela razvijati vlastite ideje. Bilo je i onih koji su govorili da neću uspjeti, ali upravo me takve rečenice dodatno motiviraju.

Nakon života i rada u nekoliko država, gdje je najljepše živjeti?
- Nakon života u Italiji, Škotskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Španjolskoj i Hrvatskoj, osjećam se kao kod kuće na više mjesta. Svako od tih iskustava ostavilo je trag na meni i danas više nemam jedno omiljeno mjesto. Volim tu internacionalnost i raznolikost koju sam upoznala. Ipak, shvatila sam da mi je najteže bilo živjeti ondje gdje nije bilo mora.

Koliko je izazovno biti znanstvenik u Hrvatskoj?
- Biti znanstvenik u Hrvatskoj vrlo je izazovno. U inozemstvu je sustav bio organiziran tako da smo se mogli posvetiti isključivo istraživanju, dok se kod nas velik dio vremena troši na administraciju. Upravo to često dovodi do zasićenja, ne znanost sama po sebi.
Unatoč tome, i dalje me ispunjava rad s mladim ljudima i mojim timom. Bilo je trenutaka kada sam razmišljala o promjeni karijere, ali nikada nisam poželjela odustati od znanosti. Kada ljudi iz inozemstva vide čime se bavimo, ponuda za nastavak karijere ne nedostaje, no zasad ne razmišljam ozbiljno o odlasku.

Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li ga uopće?
- Slobodnog vremena zapravo imam vrlo malo. Znanost za mene nije posao koji završava u četiri sata poslijepodne, nego poziv. O istraživanjima razmišljam gotovo stalno, a ponekad i sanjam rješenja za probleme na kojima radim.
Kad god mogu, vrijeme provodim u šetnji i na moru, a ljeti obožavam SUP, na koji sa sobom vodim i svoje pse. I moj partner Goran Mauša dio je tima s kojim surađujem pa se i izvan radnog vremena često vraćamo temama vezanim uz istraživanja.

Što biste poručili mladim Opatijkama i Opatijcima koji možda sanjaju o karijeri u znanosti, ali nisu sigurni mogu li ostvariti takve ciljeve?
- Mladima bih prije svega preporučila da putuju i stječu iskustva u inozemstvu. Uvijek se mogu vratiti, a upravo upoznavanje drugih sustava i načina rada omogućuje nam da stvari kod kuće mijenjamo nabolje.
Važno je biti uporan i slijediti ono što volite. Danas postoji mnogo prilika, od Erasmusa nadalje, i šteta ih je ne iskoristiti. Treba biti otvoren prema svijetu, učiti od drugih i stečena znanja jednog dana vratiti svojoj sredini.

Follow @PodUckun