[RAZGOVOR] Davorka Kancijanić Milat: Kreativna planinarka na „odmoru za dušu i tijelo“

Davorka Kancijanić Milat neraskidivo je povezana s prirodom

Ova rođena Opatijka je rano djetinjstvo provela s obitelji u kući okruženoj šumom na vrhu Veprinačkog puta, što ju je, kaže, povezalo s prirodom za cijeli život.

Pred više od 60 let bili smo deca. Jako smo malo imeli, ni nan falilo niš. Morda smo jednu igračku na leto dobili, a druge smo sami delali: fijonde, pukalnice, luk i strelice. Na ravnen smo rivali obruči; ki je imel bičikletu i rošule - koturaljke? Igrali smo graničara, na lovilo i skrivalo. Bilo je ludo...

Ki je onda bil pretil. Si smo bili za oporavak va kolonije. Jili smo ča su nan matere skuhale. Ni bilo vremena ni za jist, rabilo se do škurega igrat. Kakov Volt al Glovo!

Kada smo Mandriju prerasli, premestili smo se va park Anđolinu. Tamo nas je gvardijan Benčinić špijal da ne bimo ča slabega storili. More od Slatine do mula je bilo naše. Na Lide bi nan banjin pokle šest dal drveni sandolin da storimo ki đir do Madone...

Prvu televiziju gledali smo kroz staklo od butigi, serija je bila „Laku noć djeco“ od Slavice i Mendota. Ako smo bili poslušni, dobili smo munidu za kuglicu sladoleda pul Karimana. Šli smo i na Ljetnu, preko javorike i zida – ki je platil ulaznicu? Naša garderoba bila su ogrebena i natučena kolena...

Kada ni bilo školi, šli smo va Partizan, Gorovo, izviđači, jedriličarski Jadran. Bilo je lepo po maestrale na bekačine poć do Slatine.

Ni nan falilo niš, danas imamo sega previše. Najvrednije ča imamo je spomen na to detinjstvo i veselje ča danas to moremo opet podelit...

Kreativnost koristi i za likovni izričaj

Tako je govorila Davorka Kancijanić Milat na četvrtom susretu „mularije z Mandrije“ i sve podsjetila na zajednički provedeno djetinjstvo. No, Davorka je poznata po tome što svoje zapise već godinama čita i na mnogim drugim prigodnim druženjima, razveseli i nasmije okupljeno društvo...

– Sve je počelo još 2002 godine kada sam se, nakon odlaska u prijevremenu penziju iz banke gdje sam provela trideset godina radnog vijeka, pridružila planinarima. Obično sam nakon naših redovnih izleta zapisala nešto o doživljenom, pa bih to na našim sastancima i pročitala. Često su ti sastavi bili u šaljivom tonu, nekad u rimi nekad ne, nekad na čakavštini, nekad na standardu... Mnogima se to sviđalo i tako je postalo uobičajeno da ja to i pročitam na tim našim sastancima i druženjima – objašnjava nam Davorka, priznajući da joj nije uvijek bilo lako nastupiti pred više ljudi, pa nije ni danas makar joj je to postala uobičajena praksa. Možda i zbog toga prijedloge prijatelja da te svoje spisateljske uratke ukoriči u knjigu još zasad nije realizirala.

Ova rođena Opatijka je rano djetinjstvo provela s obitelji u kući okruženoj šumom na vrhu Veprinačkog puta, što ju je, kaže, povezalo s prirodom za cijeli život. Kada su se preselili u centar Opatije, u vilu Devanu, i dalje je „bježala“ u prirodu, a nakon što je osnovala obitelj s kojom je izgradila kuću u Veprincu, 1986. godine vratila se u svoje „prirodno okruženje“, gdje i danas živi i uživa u umirovljeničkom životu. Ali, ne mirnom, jer su njena potreba za kretanjem i njena kreativnost razlog što je angažirana na razne načine.

– Već sam u osnovnoj školi voljela pisati, ali jako sam voljela i likovni kod nastavnika Balabanića i nastavnice Marčete. Zato sam se već prije tridesetak godina počela uključivati u razne kreativne radionice, pohađala tečajeve keramike i aranžiranja cvijeća, kasnije sam se pridružila i likovnoj radionici koju je u Voloskom vodio slikar Deranja, a od 2008. godine sam članica Likovne udruge Matulji gdje nam je mentorica Jasna Levak. Akril je tehnika koju preferiram, motivi mojih slika su različiti ovisno o zadacima koje nam daje mentorica, a naravno da je meni najdraže motive naći u prirodi. Svoje radove izlagala sam na više skupnih izložbi, a imala sam i samostalnu izložbu „Šareni svijet“ u Planinarskom domu „Poklon“ na Učki prije nekoliko godina. Ponovo sam se vratila i keramici pa odlazim u atelje Ivne Safundžić u Mučićima. Kreativni nerv me tjera da oko sebe nalazim i skupljam razne predmete, bilo u prirodi ili u okolišu, koje uobličavam u skulpture i u tome jako uživam – govori nam Davorka Milat o svojim ljubavima i umjetničkim strastima. Ili, kako je negdje napisano, Davorka je u mirovni svoje slobodno vrijeme osmislila kao „odmor za dušu i tijelo“, što bi moglo biti inspirativno i za mnoge druge.

– Trejset let san sedela va banke i to je bilo previše. Zato sad moran stalno gibat okolo, a to znači da san va šume i kad su šparuge, lukići, maruni, trave za čajeve... da san na saken planinarsken izlete i da skoro saki dan koristin za se ča moren storit z mojmi rukami i maštun va glave – poručuje naša sugovornica.

Piše: Mirjana Rončević
Foto: privatna arhiva
Za: List Opatija

Follow @PodUckun