[RAZGOVOR] Ivan Cerovac: Strelovit razvoj tehnologija digitalne komunikacije na određeni način otuđio je generacije

Autor: Nikola Cvjetović 09.08.2023

Ivan Cerovac

- Moj profesionalni put je značajno obilježila velika ekonomska kriza 2008. godine koja se ubrzo prelila na Hrvatsku i trajala sve do 2015. godine. Pa sam uz rad na doktoratima istovremeno polagao tečaj za turističkog pratitelja, tečaj za samostalnog knjigovođu i tečaj za koordinatora programa i projekata EU, te pohađao čitav niz radionica i seminara, pokrivajući stvari od diplomacije i vođenja službenih protokola do izrade javnih politika i odnosa s javnosti, kazao je Cerovac.

Opatija – Rijetko tko se može pohvaliti da je bio nominiran te da je dobio čak tri godišnje nagrade grada Opatije za različita područja djelovanja. Jedan od njih je i naš sumještan Ivan Cerovac, docent na Katedri za moralnu i političku filozofiju riječkoga Filozofskog fakulteta na kojem završava svoj drugi doktorat. Između ostalog, aktivan je član Udruge za razvoj kulture mladih "Kulturni front", koja je organizator Festivala fantastike i znanstvene fantastike "Liburnicon“, a pokrenuo je projekt popularizacije znanosti i demokratske raspravljačke kulture "Opatija Coffeehouse Debates".

Cerovac s nagradom grada Opatije

Jedan si od rijetkih stanovnika Opatije koji se može pohvaliti da je tri puta nagrađen godišnjom nagradom grada Opatije?
Godišnju nagradu grada Opatije primio sam tri puta, iako dva puta za svoj individualni rad, a jednom kao predsjednik Udruge "Kulturni front", u ime same organizacije. Kronološki gledano, prvu sam nagradu preuzeo u ime Udruge "Kulturni front" davne 2013. godine. Riječ je o nagradi za doprinos kulturi, a Udruga ju je dobila za svoj rad na unapređenju kulture mladih, a posebno za organizaciju Festivala fantastike i znanstvene fantastike Liburnicon koji u to vrijeme, nakon "gašenja" Opatijskih Barufa, počinje stasati u jednu od najvećih (ako ne i najveću) opatijsku manifestaciju koju organiziraju mladi za mlade. Ova je nagrada bila jako značajna za mene osobno, ali i za Udrugu, jer je pokazala da se predani volonterski rad adekvatno prepoznaje, pojačala je ugled Udruge i dala nam je hrabrost sanjati, planirati, dogovarati i ostvarivati ozbiljnije projekte i aktivnosti. Koliko nam je ova nagrada značila zgodno dočarava anegdota da sam, razdoblju od 2013. do 2020. godine, u gotovo svakom službenom dopisu koji sam pisao kao predsjednik Udruge, već u prvoj ili drugoj rečenici navodio ovu nagradu kako bih pokazao da je Udruga ozbiljna, odgovorna i kao takva prepoznata u svom radu. Mislim da ovakvo prepoznavanje i nagrađivanje udruga, a posebice udruga mladih, samim organizacijama (ali i njihovim članovima) često znači više nego par stotina eura više u godišnjem budžetu. Drugu sam nagradu (za područje društvenih djelatnosti) primio 2020. godine za svoj rad na osnaživanju mladih. Ovo je obuhvatilo moj rad u sklopu tri saziva Savjeta mladih Grada Opatije, gdje sam (osobito u periodu kad sam bio predsjednik) radio na pružanju podrške i organizaciji treninga i edukacija za organizacije civilnog društva (osobito udruge mladih), te poticao mlade na udruživanje i organiziranje. Primjer toga je mentoriranje skupine opatijskih srednjoškolaca koji su organizirali uspješnu kampanju javnog zagovaranja, a kao posljedica koje je uvedena noćna autobusna linija Rijeka – Lovran – Rijeka. Također, nagrada je vezana uz moj dugogodišnji rad u sklopu Udruge za razvoj kulture mladih "Kulturni front", gdje sam kroz četiri uzastopna mandata (od 2012. do 2020. godine) obnašao dužnosti predsjednika udruge, te radio na nekoliko zahtjevnih projekata.

Naslovnice objavljenih knjiga...

Završno, na osnaživanju mladih sam radio i kroz pokretanje Kluba mladih Gradskog društva Crvenog križa Opatija, u sklopu kojeg sam vodio nekoliko projekata i intenzivno radio na povezivanju i suradnji različitih organizacija s područja Opatije. Vjerujem da je na dobivanje nagrade značajno utjecao i moj volonterski rad u sklopu sprečavanja širenja bolesti COVID-19, što uključuje volontiranje u COVID Info Centru kojeg je Sveučilište u Rijeci pokrenulo zajedno s Nastavnim Zavodom za javno zdravstvo PGŽ, kao i volontiranje u sklopu organizacije i provedbe masovnih cijepljenja protiv bolesti (u dvorani Marino Cvetković i u Centru Zamet), te dostavljanje hrane i drugih namirnica starijim i imunokompromitiranim osobama kojima je, osobito u prvoj polovici 2020. godine, bilo preporučeno da ne odlaze u trgovine i druga mjesta gdje boravi više ljudi. Treću sam nagradu, ovaj put za područje odgoja i obrazovanja, dobio 2023. godine. Nagrada je vezana prvenstveno uz dvije znanstvene knjige koje sam (na engleskom jeziku) objavio kod prestižnih akademskih izdavača u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, ali i uz moj radu u formalnom obrazovanju. Naime, prvo kao poslijedoktorand a kasnije i kao docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci održavao sam nastavu iz brojnih kolegija, uveo nekoliko novih te obogatio i osuvremenio nastavni proces kroz uključivanje inovativnih nastavnih metoda koje sam naučio u sklopu brojnih Erasmus+ projekata i treninga u kojima redovito sudjelujem od 2015. godine. Zadovoljstvo studenata uz njihov interes za kolegije koje sam uveo potvrđuju i izrazito pozitivne studentske ankete, tako da se s iščekivanjem radujem početku nove akademske godine u kojoj planiram preuzeti ili aktivirati još novih kolegija. Rad u području obrazovanja svakako se odnosi i na dugogodišnju suradnju s Gimnazijom Eugena Kumičića Opatija (a osobito s nastavnicom Ivanom Černehom), aktivnosti u sklopu školskog projekta "Filozofski laboratorij", kao i na kontinuirani rad na popularizaciji znanosti u sklopu dugogodišnjeg projekta Opatija Coffeehouse Debates.

Volontiranje u Crvenom križu

U volonterskoj priči si aktivan već godinama. O kojim se sve udrugama radi i koja aktivnost ti je najdraža?
Volontirati sam započeo 2006. godine, a od tad je moj volonterski angažman kontinuiran, iako je njegov intenzitet ovisio i o drugim stvarima kojima sam se bavio. Najviše vremena sam bez ikakve sumnje uložio u volonterski rad u sklopu Udruge za razvoj kulture mladih "Kulturni front", u sklopu koje sam sudjelovao u organizaciji Festivala Liburnicon od 2006. do 2019. godine (a i dalje uskačem po potrebi, iako nisam direktno uključen u uži organizacijski tim) te u koordiniranju i vođenju projekta popularizacije znanosti Opatija Coffeehouse Debates, od 2014. godine do danas. Naravno, Kulturni front je u zadnja dva desetljeća provodio niz drugih projekata u koje sam bio uključen, od Male škole fantastike i obilježavanja Međunarodnog dana vila do Liburnian Tabletop Daya. Rad u sklopu Kulturnog fronta mi svakako predstavlja najdraži oblik volonterskog provođenja vremena, što se uvelike može zahvaliti dugogodišnjoj udružnoj tajnici Maši Dunatov koja obavlja većinu "dosadnog" administrativnog posla kako bi se drugi volonteri mogli usmjeriti na teme koje su im zanimljive i poticajne. Iako danas najviše uživam u organizaciji aktivnosti u sklopu popularizacije znanosti, ukupno gledano najdraži mi je bio rad na Festivalu Liburnicon, osobito dio rada par godina prije i poslije 2015. godine. Dosta sam volonterskih sati proveo i u sklopu Crvenog križa Opatija, surađujući na brojnim projektima koji su bili usmjereni na starije sugrađane (npr. projekt Liburnijski kolaž) ili na mlade (npr. projekt Promocija volonterstva i samoorganiziranja mladih). Uz projekte, uključio sam se i u brojne dugogodišnje programe Crvenog križa, od organizacije društvenih igara i drugih zabavnih i rekreativnih aktivnosti za Klub 60+, preko volontiranja na javno-zdravstvenim akcijama mjerenja tlaka i šećera i održavanja edukacija o prevenciji trgovine ljudima, kao i organizacije sadržaja za izbjeglice iz Ukrajine, pa do volontiranja vezanog uz zaprimanje donacija hrane ili odjeće, ili pak uz rad s djecom s Down sindromom. Budući da sam sadašnju ravnateljicu Gradskog društva Crvenog križa Opatija, mr. sc. Đanu Pahor, upoznao u sklopu panel-diskusije o cijepljenju koju sam organizirao u Kavani Continental u sklopu projekta Opatija Coffeehouse Debates, bilo mi je izuzetno drago volontirati u akcijama vezanim uz sprečavanje širenja pandemije COVID-19 budući da je na ovaj način moj društveno-korisni rad bio tematski vezan uz druga područja koja me zanimaju, poput popularizacije znanosti, ali i mikrobiologije, infektologije i epidemiologije (kojima se ne bavim čak ni amaterski, samo ističem da me zanimaju). Uz rad u opatijskim udrugama, dosta sam vremena proveo volontirajući i u Rijeci, u sklopu nekoliko studentskih udruženja (udruge Furija i Malleus, od 2005. do 2010. godine), u sklopu kojih sam jako puno naučio o organizaciji događanja i vođenju projekata, ali i sudjelujući u volonterskim akcijama koje je organiziralo riječko sveučilište. Također, uz Juliju Perhat sam koordinirao i projekt popularizacije filozofije "RiPhil" koji se održavao u Klubu Bačva, a ove jeseni planiram nastaviti s organizacijom novih predavanja i diskusija u sklopu ovog projekta.

S jednog od druženja članova Kulturnog fronta

Bio si na čelu Kulturnog fronta koji je iznjedrio najznačajniji opatijski (sub)kulturni proizvod Liburnicon, ali i niz značajnih manifestacija koje su postale standard u opatijskoj kulturnoj ponudi. Kako gledaš na Frontovski angažman u našoj zajednici?
Nije lako (iz moje pozicije) dati objektivnu evaluaciju utjecaja koji je Kulturni front imao na Opatiju. Za početak, bitno je postaviti kontekst u kojem se odvijao taj angažman, te s obzirom na kontekst odrediti primjerene standarde prema kojima se može ocijeniti rad udruge. Kulturni front je nedavno napunio 20 godina od svog osnutka, a ključno je istaknuti kako tijekom svog cijelog postojanja Udruga nije imala (ni stalno ni privremeno, ni na puno ni na djelomično radno vrijeme) zaposlenih osoba. To znači da nikome od njenih stotinjak članova Udruga nije profesionalni interes – članovi imaju svoja zanimanja, karijere i (u slučaju onih mlađih) studije koji nisu vezani uz Udrugu, tako da im se ona veže isključivo uz slobodno vrijeme. To donosi nešto prednosti i značajno više nedostataka koji su važni za razumijevanje okolnosti unutar kojih je Kulturni front društveno aktivan. Prvo, budući da članovi imaju druge obaveze i rade ili studiraju nevezano za samu Udrugu, jako je teško aplicirati na natječaje kojima se nude ozbiljnija sredstva za projekte Udruge budući da nitko nema vremena ni volje uložiti tjedne i tjedne rada u pisanje europskog projekta čije će financiranja na kraju biti nesigurno. Drugo, budući da rad u Udruzi članovima predstavlja ulaganje slobodnog vremena, svatko može sutra reći da mu je dosta i da svoje vrijeme želi provoditi na neki drugi način – nema ugovora o radu, plaća ili drugih stvari koje bi dodatno motivirale ljude ili osiguravale disciplinu. Treće, dugoročno planiranje je otežano budući da se ne može sa sigurnošću pretpostaviti na koga se može računati za dvije, tri ili pet godina – netko će završiti studij i otići u Zagreb ili u inozemstvo, netko će promijeniti posao i neće imati slobodnog vremena za udružne aktivnosti, netko će promijeniti interese ili naći stvari koje ga zanimaju više od volontiranja u udruzi... Četvrto, da bi Udruga funkcionirala neki će morati preuzeti više-nego-pravičan dio tereta, što često vodi do sagorijevanja (tzv. burn-out) i gubitka motivacije baš kod ljudi koji najviše rade. Ovo su okolnosti unutar kojih Kulturni front djeluje od svog osnutka i koje daju okvire unutar kojih trebamo sagledati angažman udruge u zajednici.

Uzevši ovo u obzir, mislim da je Kulturni front značajno premašio očekivanja koja se mogu postaviti jednoj udruzi mladih, te sam prilično zadovoljan svime što je Udruga postigla u proteklih dvadeset godina. Kulturni front je oduvijek bio organizacija volontera i entuzijasta, dobronamjernih mladih ljudi koje na okupu drže prijateljstvo, zajednički interesi i želja da se pozitivno djeluje u zajednici. Smatram da su veliki projekti Udruge, poput Festivala Liburnicon i projekta popularizacije znanosti Opatija Coffeehouse Debates, značajno doprinijeli razvoju kulture i obrazovanja u Opatiji. Liburnicon se ovdje ipak posebno ističe budući da je produkt rada velikog broja mladih ljudi koji su, kroz duge godine organiziranja ove manifestacije, preuzimali različite voditeljske i koordinatorske dužnosti, čime je postignut golem i često zanemarivan edukativni učinak na desetine članova – riječ je o neformalnom i još češće informalnom obrazovanju mladih koji su kroz rad na Liburniconu razvili čitav niz "mekih" vještina (tzv. soft skills, od komunikacijskih vještina i vještina rješavanja problema do onih vezanih uz timski rad i odgovorno korištenje vremena), ali i stekli znanje o funkcioniranju lokalne samouprave, o osnovama knjigovodstva i računovodstva, o poslovnoj komunikaciji i slično. Iako Liburnicon ima nezanemariv turistički i kulturni značaj, te uz gotovo dvije tisuće posjetitelja u pretpandemijskim vremenima (broj koji će se ponovo sustići ove godine) predstavlja najveću manifestaciju za mlade (koju ujedno organiziraju mladi) na području Opatije, mislim da je njegov (kvalitativno) najveći doprinos obrazovnog karaktera. Ipak, jedna od ljepota Liburnicona je i to što svakom organizatoru i volonteru, kao i svakom gostu i posjetitelju, on predstavlja nešto različito i nešto drugačije, i svatko može na različit način ocijeniti njegov doprinos.

Pred učenicima...

Profesionalno iza sebe imaš dva doktorata i dvije objavljene knjige. Kako si se odlučio baš za ovaj profesionalni put?
Moj profesionalni put je (vjerojatno nažalost) značajno obilježila velika ekonomska kriza 2008. godine koja se ubrzo prelila na Hrvatsku i trajala sve do 2015. godine. Iako sam još od gimnazijskih vremena težio radu u akademiji, dosta rano sam se počeo pripremati (i psihološki, i u pogledu vještina) za scenarij u kojem to neće biti moguće, tako da sam nastojao kompetencijama pokriti relativno široko područje i imati mnoštvo rezervnih opcija. Tako sam, primjerice, uz rad na doktoratima istovremeno polagao tečaj za turističkog pratitelja, tečaj za samostalnog knjigovođu i tečaj za koordinatora programa i projekata EU, te pohađao čitav niz radionica i seminara, pokrivajući stvari od diplomacije i vođenja službenih protokola do izrade javnih politika i odnosa s javnosti. Interes za filozofiju razvio sam još u srednjoj školi, a utvrdio ga već na ranijim godinama fakultetskog obrazovanja (najviše zahvaljujući mentoru i dugogodišnjem prijatelju Elviju Baccariniju). Ipak, valja spomenuti da je to uvijek bio interes za praktičnu filozofiju (etiku, filozofiju politike i socijalnu epistemologiju), budući da su me uz filozofiju uvijek zanimale i sociologija, psihologija, povijest i političke znanosti. Moj je istraživački rad (ugrubo od 2010. godine) usmjeren na proučavanje političkog legitimiteta i normativnih kriterija koje oblici vlasti i procedure političkog odlučivanja trebaju zadovoljiti kako bi se mogli smatrati izvorima legitimnih političkih odluka. Ova nas rasprava vodi do pitanja legitimnosti demokracije, odnosno do pokušaja objašnjenja zašto (zbog kojih vrijednih osobina) demokraciju smatramo legitimnom procedurom odlučivanja: zbog načina kako se tretiraju građani u procesu odlučivanja, zbog utjecaja koji demokratska kontrola ima na kvalitetu konačnih odluka, zbog učinaka koje sudjelovanje u demokratskom odlučivanju ima na same građane... Odgovori na ova pitanja nisu isključivo teorijski, već nam daju korisne smjernice za buduće unapređenje demokratskih procedura i institucija, bilo da te preporuke idu u smjeru veće inkluzivnosti i izravnosti u odlučivanju, ili pak u smjeru snažnijeg filtriranja demokratske volje i veće uloge stručnjaka u procesima odlučivanja. Moje dvije knjige, "Epistemic Democracy and Political Legitimacy" (Palgrave MacMillan / Springer, 2020) i "John Stuart Mill and Epistemic Democracy" (Lexington Books / Rowman&Littlefield, 2022) se bave upravo ovim temama, a to su ujedno i rasprave kojima se planiram baviti i u budućnosti, uz dodatni fokus na učinak digitalnih tehnologija i tehnologija umjetne inteligencije na legitimitet demokratskih procedura.

Jedna Velebitska...

Cer privatno. Što voli, u čemu i gdje najviše gušta?
Iako brojni ljudi vole imati jasno razgraničenje između poslovnih obaveza i privatnog (slobodnog) vremena, meni odgovara spajati jedno s drugim tako da jako rijetko imam dulje periode stvarno slobodnog vremena. Posao u akademiji istovremeno s jedne strane dozvoljava fleksibilnost u radnom vremenu, a s druge traži posvećenost poslu i značajno izvan regularnog radnog vremena, tako da mi se ove stvari često isprepliću. Od aktivnosti koje se mogu okarakterizirati gotovo isključivo kao "slobodno vrijeme" istaknuo bih planinarenje i igranje stolnih društvenih igara. Iako poštujem i izrazito cijenim njihov rad, nisam ljubitelj izleta u organizaciji planinarskih društava (prevelike grupe), tako da u slobodno vrijeme uživam u planinarenju, bilo sam ili u društvu male grupe ljudi, držeći se uglavnom Velebita (gdje moji imaju manju vikendicu), Gorskog kotara, Učke i Ćićarije, uz nešto rjeđe izlete na druge planine unutar dana vožnje od Opatije. Stolne društvene igre, a pogotovo poznata igra Dungeons & Dragons (Monte Cook, jedan od najpoznatijih dizajnera pravila ove igre, je ovogodišnji počasni gost Liburnicona!), mi služi za ugodno opuštanje još od 2003. godine, tako da nastojim svaki tjedan barem par sati posvetiti druženju s prijateljima oko zajedničkih avantura u fantastičnim svjetovima. U zadnjih par godina razvio sam posebnu ljubav prema spavanju (koje mi često kronično fali), tako da mi to, koliko da to loše zvučalo, postaje omiljen način opuštanja.

Neka poruka za kraj mladima....
Čim više razmišljam o ovome, sve mi se uzaludnije čini slati poruke mladima putem kanala koji do mladih, pogotovo onih mlađih od 20 godina, jako teško dolaze. Čini mi se da je strelovit razvoj tehnologija digitalne komunikacije na određeni način otuđio generacije, te iako takve pojave nisu novost (i slična otuđenja među generacijama možemo pratiti minimalno kroz zadnja dva-tri stoljeća), pod dojmom sam da je ova pojava sada, na početku 21. stoljeća, izraženija nego ikad prije. To nas pak izravno vodi do druge važne teze – ako smo otuđeni na način da ne koristimo iste kanale komunikacije (pa su nam posljedično mreže društvenih kontakata, kao i informacije koje kolaju tim mrežama, bitno različite), koliko zapravo ima smisla davati neku "mudru" poruku mladima, čak i kada bi se našao kanal kojim će ista dospjeti do njih? Koliko će ta poruka uopće biti relevantna mladima, i hoće li uopće biti shvaćena na način kako je izvorno zamišljena? Dok sam se u Ičićima nalazio s Marinom Aničićem za snimanje, načuo dio razgovora koji je fotograf (koji je došao popratiti dječji rukometni turnir na pijesku) vodio s meni nepoznatom trenericom, po gruboj procjeni možda par godina mlađom od mene. Ona je komentirala kako je sve teže zainteresirati djecu za sport i aktivnosti na otvorenom, odnosno kako je sve teže uopće ući u njihov virtualni svijet Tik Toka i Snapchata, što me je navelo da zaključim kako, ako je njoj sve teže, meni danas mora biti praktički nemoguće. Uočavam da mi je jako velika razlika raditi s mladima od 16 godina pred desetak godina, kad sam imao 26, i raditi s mladima od 16 godina danas, kad imam 36 godina.

Zato mislim da je, pogotovo uzevši u obzir tko će najvjerojatnije čitati ovu poruku, smislenije za kraj poslati poruku onima koji rade s mladima ili su zainteresirani za dobrobit mladih. A sama poruka bi bila: Pazite da ne precijenite vlastito znanje o interesima, potrebama i preferencijama mladih. Odnosno, ako (za kraj) dajete neku poruku mladima, budite epistemički (intelektualno) odgovorni i uzmite u obzir da mladi danas odrastaju u svijetu koji je bitno, bitno različit od onog u kojem ste odrastali, čak i ako je od tada prošlo "samo" petnaest godina. Vaša poruka možda uopće neće biti shvaćena, ili neće biti shvaćena na način kako bi vi to željeli.

Završno, ako nakon svega ovog ipak treba poruka mladima, poručio bih onim "malo starijim" mladima (21 – 27 godina) da su baš oni u dobrim okolnostima da šalju poruke mlađima od sebe i da s njima rade. Kako generacijski jaz raste trebat će nam sve mlađi i mlađi youth-workeri, i kad oni stariji ne mogu doprijeti i raditi izravno s mladima od 16 godina, puno će se postići već i ako osnažuju i ulažu u one od 26, pod pretpostavkom da se znanje i vještine prenose dalje prema mlađim generacijama.