[SJEĆANJA] Trizduja nije autobus. Trizduja je uspomena

Kada se prije više od dva desetljeća spomenula mogućnost da se promijeni broj linije, nije se pobunilo samo nekoliko nostalgičara. Podigla se ozbiljna galama. Jer ljudima se nije mijenjao samo broj. Diralo se u uspomenu. A uspomene se, pokazalo se, ne mijenjaju dekretom.

Postoje autobusne linije koje jednostavno povezuju dva mjesta. I postoje one koje, s vremenom, počnu povezivati ljude, godine, uspomene i cijele generacije.

Linija 32 bila je upravo takva. Za nekoga je bila samo broj na autobusu. Za druge – početak neke ljubavi, povratak iz škole, put prema moru, prvo samostalno putovanje bez roditelja, čekanje na stanici koje se činilo beskrajnim ili ona poznata vožnja tijekom koje se na koljenima pisala lektira jer je vremena do škole uvijek nekako bilo premalo.

Rijeka, Opatija, Lovran… i između njih trizduja.

Ta retro tabla s brojem 32, koja je nedavno pokrenula lavinu emocija, pokazala je ono što možda često zaboravljamo: neke stvari postanu dio našeg života toliko tiho i prirodno da tek kad ih ponovno ugledamo shvatimo koliko su nam značile. Jer uz 32 ne vežemo samo autobus. Vežemo cijela razdoblja života.

Vežemo lica ljudi kojih se danas možda više i ne sjećamo imenom, ali pamtimo gdje su sjedili. Pamtimo stanice na kojima se ulazilo, one na kojima se izlazilo, gužve, kišu na prozorima, ljetne sparine, miris mokrih jakni i zvuk vrata koja se zatvaraju prije nego što stignemo do njih. Vežemo prve izlaske. Prve simpatije. Prve poljupce. Prve svađe. Povratke kući u kasne sate. Razgovore koji su tada izgledali nevažni, a danas bismo dali mnogo da ih možemo ponovno čuti. One male, velike, istinite, poluistine i potpuno izmišljene priče koje su putovale brže od samog autobusa. Urbana mitologija jedne linije koja se prenosila s koljena na koljeno, od starijih putnika mlađima, od škole do škole, od stanice do stanice. Svaka generacija dodala bi nešto svoje i tako bi 32 dobila vlastiti život.

Nije zato čudno da je oko nje postojao pravi kult.

Kada se prije više od dva desetljeća spomenula mogućnost da se promijeni broj linije, nije se pobunilo samo nekoliko nostalgičara. Podigla se ozbiljna galama. Jer ljudima se nije mijenjao samo broj. Diralo se u uspomenu. A uspomene se, pokazalo se, ne mijenjaju dekretom.

Broj 32 toliko se urezao u ovdašnji kolektivni identitet da je po njemu opatijska svojevrsna super grupa dobila ime. Trizduja je otisnuta na koricama knjiga, ali i nazivima kolumni, priča i zapisa. Od obične oznake na autobusu postala je riječ koja sama po sebi nosi značenje. I možda je upravo u tome najveća snaga jedne naizgled obične autobusne linije.

Čak i oni koji se danas više gotovo uopće ne voze autobusima imaju svoju priču o trizduji.

Netko će se sjetiti prve ljubavi.

Netko profesora i škole.

Netko lektire napisane u zadnji tren, na koljenima, negdje između Rijeke i Opatije.

Netko će se sjetiti prijatelja kojeg danas više nema.

Netko će se sjetiti roditelja koji ga je prvi put pustio samog u autobus.

Netko će se sjetiti osobe koja je sjedila preko puta njega, a tada nije ni slutio da će mu jednog dana biti najvažnija osoba na svijetu.

A netko će se samo nasmijati kad ugleda broj 32 i reći: „E, znaš ti koliko je priča prošlo kroz taj autobus…“

I upravo tako. Trizduja nije samo vozila od Rijeke do Lovrana, preko Opatije. Ona je vozila ljude kroz njihove živote.

Kilometri su prolazili, stanice su se mijenjale, autobusi su dolazili i odlazili. Ali priče su ostajale. Zato jedna stara, retro tabla može izazvati toliko emocija. Jer kada gledamo broj 32, ne gledamo zapravo broj.

Gledamo sebe kakvi smo nekad bili.

Gledamo grad kakav je nekad bio.

Gledamo ljude kojih više nema, ulice kojima smo prolazili, ljeta koja se ne mogu vratiti i vrijeme u kojem se činilo da će sve trajati zauvijek.

I možda je to najveći kompliment koji jedna autobusna linija može dobiti.

Da, i nakon svih tih godina, kada netko izgovori samo jednu riječ – trizduja – toliko ljudi odjednom ima što ispričati.

Jer svatko od nas ima neku svoju priču.

A neke od tih priča nisu nas samo vozile.

One su nas dovezle do ljudi, mjesta i trenutaka koji su nas napravili onima što smo danas.

Zato je 32 puno više od autobusne linije.

Trizduja je komad našeg zajedničkog života.

Follow @PodUckun