[SUSRETI] Emir Hadžihafizbegović: U Opatiji se osjećam kao kod kuće

Život i karijera Hadžihafizbegovića nisu samo mjerilo umjetničkog uspjeha – to je i priča o dubokoj predanosti profesiji i dosljednosti.

Emir Hadžihafizbegović već je desetljećima jedno od najprepoznatljivijih i najutjecajnijih glumačkih imena na filmskoj i kazališnoj sceni šire regije. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1986. godine, a tijekom svoje bogate karijere odigrao je stotinjak uloga u serijama, filmovima i kazališnim predstavama odavno potvrdivši reputaciju glumca bez žanrovskih i nacionalnih ograničenja. Karijera je to koja traje gotovo četrdeset godina i doima se u konstantnom usponu – samo proteklog mjeseca, Hadžihafizbegović je na Cottbus film festivalu osvojio Grand Prix za najboljeg glumca za ulogu u hrvatskom filmu „Lijepa večer, lijep dan“ redateljice Ivone Juke. Žiri je ovu izvedbu opisao kao „hrabru u svojoj neizvjesnosti, moćnu u svojoj uzdržanosti i nezaboravnu u svojoj autentičnosti.“

Život i karijera Hadžihafizbegovića nisu samo mjerilo umjetničkog uspjeha – to je i priča o dubokoj predanosti profesiji i dosljednosti. Prepoznao je to i časopis Global Trends Magazine koji je u svom zadnjem izdanju Emiru posvetio naslovnu priču: naslovnicu i intervju na deset stranica. Riječ je o mediju koji do svojih čitatelja dopire putem platforme PressReader, baš kao i The Wall Street Journal, The Guardian, The Washington Post i druge eminentne tiskovine.

Global Trends Magazine – Emir Hadžihafizbegović bio je naslovna priča prošlomjesečnog izdanja časopisa Global Trends

Uz sav angažman na pred kamerama i na kazališnim daskama, posljednje ga vrijeme često viđamo u Opatiji. Iako slovi kao osoba koja privatni život odlično odvaja od onog javnog, iskreno i bez zadrške nam je ispričao kako je „privremeni Opatijac“ iz zdravstvenih razloga:

– U Opatiji sam već gotovo šest mjeseci, ne računajući povremene odlaske, primjerice, u Sarajevo. Naime, već duže vrijeme sam bio svjestan gubitka koštane mase u čeljusti, problem za koji su mi mnogi oralni kirurzi govorili da tu nema pomoći. U mom poslu to je vrlo ozbiljno, već sam počeo nerazgovjetno izgovarati pojedine riječi, moj govorni aparat je atrofirao, tako da je to s mog stajališta bio životni problem. Međutim, dr. Darko Slovša u Klinici Smile uspješno je to riješio. Bez lažnog pretjerivanja, to je čovjek rijetke etičnosti, topline i profesionalnosti – ljudska pojava koja doista mijenja živote.

No, daleko od toga da ste prvi puta u Opatiji.

U Opatiju dolazim zadnjih 40 godina. Sjećam se da smo 1987. ovdje igrali čuvenu „Audiciju“, a zbog velikog interesa smo odigrali i dvije dodatne predstave. Spavali smo u hotelu „Opatija“, izlazili smo u čuveni „Milde Sorte“… I nakon disolucije Jugoslavije nastavio sam dolaziti u Opatiju, jer ovdje živi mnogo mojih prijatelja.

Znači, niste (još) kupili stan u Opatiji i postali Opatijcem?

Ne, nisam kupio ovdje nekretninu, vjerojatno imam dovoljno novaca tek za kupiti četiri kvadrata u Opatiji! Ali istina je da se osjećam naturaliziranim Opatijcem – bez ikakvog dodvoravanja mogu reći da je energija koju ovdje osjećam nešto posebno. Sinkronicitet koji imam s ljudima u Opatiji nevjerojatan je. Nitko te ne pita tko si, kojoj naciji pripadaš, kakve ideologije ili političke stavove imaš – ovdje vlada divna, građanska atmosfera pametnih i pristojnih ljudi, od tinejdžera do umirovljenika. U četrdeset godina nikada nisam naišao ni na kakav „vučji pogled“, samo na plemenite, dobre i čestite ljude. I zato, kad se šetam Opatijom, osjećam se kao da sam kod kuće, u Sarajevu. A ono gdje se sve, kako mi u Bosni kažemo „počekićalo“ je kada sam upoznao gradonačelnika Fernanda Kirigina i to je prijateljstvo koje traje sad već sedam godina… K tome, dvaput sam imao priliku igrati moju predstavu „Sve je do nas“ u Opatiji, u studenom 2024. u Gervaisu i u kolovozu 2025. na Ljetnoj pozornici. Pritom se zahvaljujem i gospodinu Erniju Giganteu Deškoviću koji je bio ključan za tehničko opsluživanje predstave, koja je oba puta bila krcata!

Mijenja li Vam se slika Opatije sada, kada u njoj boravite duže vrijeme?

Ne, Opatija je grad za smirenje, za dušu, za meditiranje, za uživanje u ljetu. Amandman koji bih imao jest da se produlji radno vrijeme restorana, a to je ujedno i komentar na hrvatski turizam općenito. Opatija je jedna mondena turistička destinacija, zašto ne bi bila kao Nica, Monte Carlo ili Cannes, gdje u dva ujutro možete otići u restoran? Sarajevo ima barem 30 restorana koji rade u jedan ujutro – u Sarajevu tek izlazimo van u 10 navečer! Nema veze što je Opatija mala, ne treba to biti nikakva posebna ponuda praćena glasnom glazbom. Smatram da je Opatija jedan turistički dragulj, a kad bi se „prokrvio“ noćni život, svi hoteli bi mogli raditi tijekom cijele godine. Još jedan moj prijedlog je da se u Opatiji pokrene filmski festival, za koji Opatija ima sve uvjete. Već imate jednu fenomenalnu filmsku manifestaciju afirmiranu na području dokumentarnog filma, a to je Liburnija Film Festival. Zašto se to ne bi proširilo i na igrani film, s desetak natjecateljskih igranih filmova, na blockbustere… To sam predložio i gospodinu Kiriginu kad je bio moj gost na Sarajevo film festivalu, jer nigdje nema ovako kondenziranog vanjskog i unutarnjeg kulturnog prostora kao što ima u Opatiji – sve u radijusu od 800 metara. Ističem tu potencijal Ljetne pozornice, Centra Gervais – sve je nadohvat ruke!

Dvaput ste u Opatiji gostovali s Vašom autorskom monodramom „Sve je do nas“. Kako i kada je nastala?

Monodramu sam napisao prije šest godina, ali zbog intenzivnog rada na filmu i u kazalištu nisam joj mogao ozbiljno pristupiti. Za takav projekt trebaju mi najmanje dva mjeseca posvećenog rada, pa sam je tada jednostavno morao odložiti „u ladicu“. Napisao sam je prije korone, a sada je, nakon svih ovih godina, aktualnija nego ikad. Nastala je kao moj osobni krik – reakcija na urušene vrijednosti, lažne diplome, trijumf neznanja, nestanak empatije i sve dublju eroziju karaktera u društvu. Velik dio toga, vjerujem, potaknut je nekontroliranim širenjem društvenih mreža. Za svaki uređaj – od aparata za brijanje do automobila – dobijemo upute za upotrebu, samo nam je pametni telefon, taj moćni i često pogubni alat, stigao bez ikakvog upozorenja. Na njemu možete naći govor Thomasa Jeffersona, ali i prostor za najgore ispade ljudi koji nikada ne bi trebali imati javni megafon. Još sam 2007. u jednoj kolumni pisao da bi uz mobitel morale postojati jasne smjernice i da ga djeca ne bi smjela koristiti prije 14. godine. Danas se taj stav napokon potvrđuje kroz zakone diljem svijeta, i to me silno raduje. Jer taj uređaj, ako se nekontrolirano koristi, razara obitelji, odnose i cijeli obrazovni sustav. A čovjek, usprkos svemu, mora opstati – kako je rekao i Gabriel Garcia Márquez, podsjećajući na riječi Williama Faulknera: „Ne pristajem na kraj čovjeka.“

Mislite li da se približavamo tome kraju?

Ne mislim da smo na kraju, ali živimo u vrijeme snažnih manipulacija – od pandemije do umjetne inteligencije – koje nas guraju u ambijent u kojem misleći čovjek postaje višak. No, unatoč tome, vidim nadu. Diljem svijeta diže se generacija mladih, generacija Z, koja nije opterećena kompleksima svojih roditelja i koja želi povratak temeljnih ljudskih vrijednosti. Empatija bi trebala biti školski predmet, jer bez nje se pretvaramo u bezosjećajne figure u tuđem Matrixu. A iz tog Matrixa, vjerujem, možemo izaći jedino zajedno. Upravo o tome govori i moj lik Nedim Hadžić, profesor matematike koji je istjeran sa Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Sarajevu – o potrazi za izlazom iz društvene eutanazije koju još ni ne prepoznajemo.

Je li lakše promjene pokrenuti kroz politiku ili glumom?

Promjene se, po meni, lakše pokreću kroz umjetnost nego kroz politiku. Ja se politikom nikada nisam bavio, ali sam uvijek imao jasan stav i smatrao da je konformizam najgori oblik kukavičluka. Mnogi veliki ljudi platili su visoku cijenu zbog svog političkog stava. Muhammad Ali je zbog svog političkog stava odbio ići u Vijetnam i zato mu je oduzeta titula svjetskog prvaka te mu je zabranjeno boksati dvije godine. Marlon Brando je odbio Oskara za „Kuma“ zbog svog političkog stava i ugnjetavanja Indijanaca. Jean Paul Sartre je odbio Nobelovu nagradu, a Charlie Chaplin je protjeran iz Amerike. Sean Penn je prije tri godine odnio Volodimiru Zelenskom svog Oscara koji je dobio za „Mističnu rijeku“ i predao mu ga u kabinetu u Kijevu kao podršku Ukrajini. Najveći češki dramski pisac Václav Havel bio je disident skoro 20 godina u Austriji, nakon čega se vratio u Prag i postao predsjednik, a danas aerodrom u Pragu nosi njegovo ime. I sâm sam ponekad bio „kažnjen“ jer nisam šutio, ali nikada nisam pristao biti promatrač dok se oko mene lome sudbine. Kao glumac, putujući svijetom govorio sam kroz svoj rad, gdje god sam bio, jer umjetnost je oduvijek bila prostor istine. Živjeti na tako osjetljivoj točki svijeta i ostati ravnodušan, to je zločin. Vjerujem da se promjene rađaju u hrabrosti, u stavu, u odbacivanju predrasuda i u smirenju vlastitog ega.

Govoreći o egu, doimate se kao osoba kojoj je važniji aplauz publike nego sve nagrade…

Meni je važnije to što smo se mi upoznali, da se pozdravimo kad se sretnemo, baš kao što naslov knjige Sulejmana Bugarija kaže – Mi smo jedan drugome najbolji poklon. Naravno da mi gode nagrade, imponira mi intervju u Global Trendsu, ali ja sam isti komad čovjeka. Iskreno smatram da kad atrofira ego i nestanu predrasude – čovjek postaje slobodan.

Hoćemo li Vas uskoro imati prilike gledati u nekom novom komadu?

Uskoro počinjem raditi na novom filmu „Selma“, postratnoj priči koja mi je jako važna. Paralelno se svijetom prikazuje hrvatski film „Lijepa večer, lijep dan“ Ivone Juke, u kojem igram glavnu ulogu i za koji sam nedavno osvojio nagradu za najboljeg glumca na Cottbus Film Festivalu. To mi je već treći put da tamo dobivam Grand Prix, što mi posebno znači. U karijeri sam osvojio više od dvadeset velikih međunarodnih nagrada za hrvatske filmove, a nakon Zlatnog lava u Veneciji dobio sam i hrvatsko državljanstvo, na što sam iskreno ponosan. Od 71, u Hrvatskoj sam snimio 19 filmova, osvojio tri Zlatne arene i dobio Nazorovu nagradu, jedno od najvećih priznanja u kulturi. Film „Lijepa večer, lijep dan“ stiže pred hrvatsku publiku u siječnju i premijerno će se prikazati u Cinestaru na Kaptolu. Uvijek je najveća trema pred domaćim gledateljima, pa s uzbuđenjem čekam reakcije u Zagrebu, Puli i Sarajevu. A uz film, u pripremi je i duodrama s Ninom Violić. Autor je Dubravko Mihanović, jedan od najboljih hrvatskih dramaturga, koji je ujedno i autor „Žabe“, predstave koju sam s trojicom kolega igrao 15 godina i s kojom smo obišli cijeli svijet. Vjerujem da ćemo Nina i ja krajem veljače pristupiti radu na novoj duodrami – i naravno, doći s predstavom i u Opatiju.

Piše: Elena Vidović
Snimio: David Kurti
Piše: List Opatija

Follow @PodUckun