Skica za priču o opatijskom mulu

Objavljeno 29.03.2010.

zert_mul_smZa Liburnija.net piše: dr.sc. Amir Muzur

Nisu baš svi stari Opatijci bili vični pomorstvu: gusari Jačići možda su se i skrivali u pećinama ispod Brseča; Calabotte, Destefani i razni Ćozoti imali su prije brod nego kuću u Opatiji, ali većina doseljenika na ove obale bili su prije svega “vanjšćaki” s okolnih brda ili kontinetalci s kompliciranijim itinerarima, svakako ljudi od motike a ne kormila i jedra. Pa ipak, svi bi oni bez iznimke i vrlo brzo, vjerojatno za jednu jedinu generaciju, proplivali i proplovili, predali se moru.

Otkrivali su, sami, da postoji život ne manje težak, ali ipak perspektivnija alternativa škrtoj zemlji. Tek kasnije razvit će se iz preživljavanja i lutanja morima lagodnije i unosnije robovanje turističkim hirovima, od one na liniji “Bitešen, barkefaren” do prodaje ribe i zubiju morskih pasa. Otkriće barke, opet, podrazumijeva i otkriće zaklona za nju, dakle onoga što se na ovim prostorima, ako je stvar prepuštena prirodi, zove “portić,” a ako se umiješaju strani investitori, “mulić.”

zert_mul

Kućica s brojem 43 u vlasništvu Jačića zvanog Čikota (otprilike na mjestu današnjeg Auto-moto društva), brijestova šuma prema lokaciji na kojoj će jednom kasnije izrasti Angiolina, more mjesto Lida – to su manje-više jedini orijentiri zapadnog zaleđa pristaništa od prije dvjestotinjak godina, danas znanog kao “mul.” Ludvig Salvator spominje da je današnji kameni molo na Zertu počeo graditi Scarpa za svoju jahtu, no radi se zapravo o starijoj građevini označenoj na planu iz 1820. kao Porto Herdt.

Lingvistička priča o Zertu

zert_mul2

Naime, Talijanima je, između ostaloga, teško izgovoriti više od dva suglasnika u nizu, a, kreativna nacija kakvom jesu, skloni su intervencijama lingvističko-političkim, pa su staro domaće “Zrt” (od “s rta”) najprije modificirali u “Erd” (kako se “zove” još jedan rt u Liburniji), a potom, valjda vjerujući da su na tragu nekog njemačkog etimona, u “Erdt” i napokon u “Herdt” (Talijani mogu dodavati “h” koliko god žele – ionako ga ne čitaju.)

Ovo je ujedno zgodan primjer kako se uz malo imigrantske mašte i insistiranja može lijepo falsificirati povijest.

Već 1869. uvodi se redovito pristajanje brodova u Opatiji, a 1884. i stalna linija do Rijeke. Južne su željeznice, pod diktatom ambicija turističke ekspanzije, 1880-ih ozbiljno nastavile s gradnjom pristaništa, ali su veći brodovi morali još duže vremena pristajati kod udaljene plutače, gdje su putnike preuzimali deseci neorganiziranih barkajola (bar ih kao takve kritizira Njegova Erchercoška Visost Ludvig Salvator von Habsburg, u smislu austrijske pedanterije). Sve veće potrebe nametnule su širenje mola koje je trajalo s prekidima 1897.-1914., od kada se izgled nije bitnije mijenjao. Ne treba posebno napominjati da je s austrijskim investicijama počela na mul stizati i manje privlačna roba od nobl klijentele, kao, recimo, petrolej koji je jutarnji lahor gurao iz riječke rafinerije već 1880-ih.

Izgled mula

mul_txt

Ovdje je zgodno dodati da je u početku inventarom luke bio i nekakav drveni paviljon, a današnji kafić Galija zvao se već prije prvog svjetskog rata Hirschmann, u međuraću Padovan, zatim Jedro, i najzad Capitano.

Opatijski “mul” bit će inače u više navrata istodobno gledalištem i pozornicom lokalnih senzacija: 1917. odavle masa s konsternacijom promatra kako talijanski dirižabl Cità di Ferrara bombardira Rijeku (dok ga kasnije ne obore nad Lošinjem), godinu dana kasnije sa strepnjom se odgonetana barjak na ratnom brodu i sa žaljenjem (i Matetićevim bijesnim hvatanjem za vrat debele poštarice koja se dere “Viva l’Italia!”) konstatira da trobojnica nije francuska već talijanska; 1943. slavi se s crvenim petokrakama na prsima kapitulacija tih istih Talijana, a njemačke prethodnice već na drugoj strani ulaze u grad.

Te iste 1943. tu je, pred Tomaševcem u kojemu se održavao sastanak skojevaca, morski pas dokrajčio nekog nesretnog njemačkog vojnika-rekonvalescenta, a 1967. srbijanskog dječarca-izletnika koji je plivao prema molu: njegov je prijatelj otplivao još dalje od obale, ali se morski pas odbio od njega, misleći da je stijena.

Pored ovog, slavnog, postojao je još najmanje jedan pravi, drveni molo na opatijskoj obali: na Slatini, pred hotelom Palace (ovamo ne računamo kojekakve stršeće konstrukcije, kao ono 5 x 5.5 -metarsko kupalište štedljivog Pasqualea Jačića pred budućim hotelom Jadran).

zert_mul1

Međutim, autohtoni ribari i barkajoli već su mnogo ranije koristili prirodne lučice Portića (pod Šporerom) i Dražice za svoja plovila, razapinjanje i sušenje mreža, čišćenje riba i ribarsko prigovaranje. Portiću, u neposrednoj blizini crkve Sv. Jakova, neki pripisuju primat: osim ako se benediktinci nisu sami bavili ribolovom, to baš i nije bogzna kako logično, budući da su najstarije jezgre naselja nastajale upravo na rubnim, najudaljenijim točkama crkvenog zemljišta (Vrutki, recimo).

zert_mul3

U svakom slučaju, neke su se od tih uvalica zadržale još dugo vremena kao alternativne stanice pomorskih prometala: brodić za Rijeku još je na prijelazu stoljeća oglašavao svoj polazak s Dražice s “Ooooj, greeeeš?,” uzbunjujući brbljive lavanderke i ženice oprćene prelijevajućim brentama.

Nekad glavnim izvorom prihoda čitavog naselja, danas se barkajolstvo i ribarstvo svelo na tek par opatijskih figura o kojima se pišu pjesme.

To je umanjilo i značaj pristaništa koje počinje bivati sve više sidrištem uspomena, a sve manje vratima ekonomije jedne stare civilizacije.

Vezane vijesti:
Kratka budućnost (jednog) vremena
Od jajeta do Imperiala, spomenika jednom pluskvamperfektu
Amalia – vila za bogove
O čitanju i Čitanju
Čudnovati svijet opatijskog zaleđa
Vještice na kastavskoj duši
Učka: skica za povijest jedne planine

Oznake: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vrati se natrag »