[RAZGOVOR] Dragutin Galina: Iza svakog uspjeha skriva se puno rada, truda i znanja, bez toga nema velikih uspjeha
Autor: Nikola Cvjetović 10.04.2023
- Moj službeni početak treniranja tako je počeo 1975. godine. Sjećam se kako sam iz Matulja na treninge u Opatiju, u nekadašnju dvoranu Partizana, odlazio pješice ili, bolje reći, lagano trčeći, što mi je bilo i zagrijavanje pred trening. Onda bi odradio trening i nakon toga pješice se vratio kući u Matulje, poručio je Galina.
Opatija – Dragutin Galina u karate svijetu „trener je svih trenera“ i stoga ne čudi da je na posljednjoj svečanosti proglašenja upravo njemu dodijeljena nagrada za životno djelo Zajednice sportova PGŽ-e. Ovaj dugogodišnji, poznati i priznati opatijski karatista, izbornik ženske karate reprezentacije, predsjednik Karate kluba Opatija i Sportskog saveza Grada Opatije te član Nadzornog odbora Hrvatske karate saveza, nedavno je otišao u svoju izborničku mirovinu, no njegova davanje sportu u gradu pod Učkom nije prestalo. Galina je po struci inženjer građevine. Međutim, iako bi danas vjerojatno zbog brojnih građevinskih radova na području Liburnije imao veće osobne koristi da se podredio tom poslu, on ni na trenutak nije požalio što je svoje vrijeme potrošio i dao sportu.
- Nikada mi ni na trenutak nije bilo žao što se nisam realizirao u struci. U sportu sam postigao svoj cilj – radio sam ono što sam volio, ostvario dobre rezultate i kao natjecatelj i kao izbornik. Potvrda da nisam pogriješio je i ova nagrada za životno djelo koja mi jako puno znači. Ona je dokaz da je netko uočio moj cjeloživotni rad i postignuća u sportu.
Na natjecanju u SalzburguVaš prvi izbor bio je nogomet. Kako ste se i kada našli u karateu?
- Točno, kao dijete stanovao sam u Rupi. Autobusne veze s Rijekom su bile slabe, auto nismo imali i jednostavno nisam mogao početi trenirati karate. Kada sam krenuo u srednju školu u Rijeci jedan je moj kolega počeo trenirati karate. Tada sam zapravo prvi put čuo za taj sport i htio sam se učlaniti u klub. Međutim, mogućnosti i dalje nije bilo. Roditelji su mi rekli „pa igraj bar nogomet, samo da se nečim baviš“. Tako sam iz Rupe u Klanu odlazio s bratom na treninge mopedom. Paralelno sam doma sam učio neke tehnike karatea jer mi je prijatelj pokazivao što su radili na treningu. Nabavio sam i knjige o karateu, iz njih učio. Tako je počeo taj moj neslužbeni karate, praktički istovremeno kad i nogomet. Kada smo se iz Rupe preselili u Matulji, po završetku moje srednje škole, krenuo sam na fakultet. Stvorili su se uvjeti da počnem trenirati karate u Opatiji. Do tada je karate postojao samo u Rijeci. Godinu dana prije nego sam se preselio u Matulji, otvorila se sekcija riječkog TAD-a u Opatiji. Trener je bio jedan Opatijac Jolanto Benčić koji je položio za crni pojas i koji je otvorio opatijsku sekciju. Moj službeni početak treniranja tako je počeo 1975. godine. Sjećam se kako sam iz Matulja na treninge u Opatiju, u nekadašnju dvoranu Partizana, odlazio pješice ili, bolje reći, lagano trčeći, što mi je bilo i zagrijavanje pred trening. Onda bi odradio trening i nakon toga pješice se vratio kući u Matulje.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
- Najveći uspjeh kao sportašu bile su mi medalje na republičkim prvenstvima, prvenstvima Hrvatske. Najbolji rezultat u pojedinačnoj konkurenciji bilo mi je drugo mjesto na PH u apsolutnoj kategoriji, a najbolji ekipni rezultat prvo mjesto na Europskom kupu u Trevisu u Italiji. To su rezultati u borbama, a u katama sam jednom bio prvak Hrvatske. Nekoliko puta zahvaljujući rezultatima na republičkom nivou stekao sam pravo nastupa na prvenstvima Jugoslavije, ali nisam ostvario značajnije uspjehe. Mi tada nismo imali uvjete za treniranje, posebno ne na vrhunskom nivou da bi mogli parirati nekim ozbiljnijim karate sredinama. U karateu sam napredovao ponajviše zahvaljujući vlastitoj inicijativi - dosta sam učio po seminarima, odlazio na edukaciju kod Tatašija u Ljubljanu gdje sam možda najviše naučio o karate tehnikama. Natjecao sam se do 1994. godine kada mi započinje trenerska, iako sam već i prije povremeno vodio treninge u klubu.
U čemu ste više uživali, u sportskoj ili trenerskoj karijeri?
- Mislim da sam više uživao u trenerskoj karijeri posebno radi izuzetno dobrih rezultata mladih natjecatelja. I kao klupski trener, ali i kao izbornik hrvatske karate reprezentacije, uspio sam s mladim sportašima ostvariti izuzetne sportske rezultate. Iza svakog tog uspjeha skriva se puno rada, truda i krije se puno znanja, bez toga nema velikih uspjeha. U nekom trenutku rad je bio presudan pa sam među prvima u Hrvatskoj uveo dva treninga dnevno i kao izbornik i trener u klubu. Tada je to bila rijetkost, a takvo ulaganje dovelo je do toga da smo bili napredniji od drugih. Počeli smo osvajati prvenstva Hrvatske, opatijske kadetkinje, djevojke od 16 do 18 godine – danas su to juniorke, su na seniorskim državnim prvenstvima osvajale medalje. Vidio se veliki skok u kvaliteti. Zbog takve situacije je HKS-e jedno vrijeme zabranio nastup mlađima u seniorskoj konkurenciji. Uglavnom, rad, trud, velik broj treninga doveli su nas do medalja na europskim i svjetskim smotrama.
Što biste izdvojili kao najljepši trenutak u sportu?
- Kadetski izbornik bio sam četiri godine, od 1998. do 2002. godine. Tada još nije postojalo EP i SP za kadetkinje pa smo osvajali uglavnom medalje po raznim međunarodnim turnirima. Kad sam postao izbornik seniorki 2002. godine, počeli smo odlaziti na smotre Starog kontinenta i svjetska prvenstva. U početku smo na tim natjecanjima osvajali pojedinačne medalje, ekipno nismo uspijevali. Uvijek smo bili blizu medalje i gubili za broncu, i na SP-u i EP-u. Cure su u pojedinačnom dijelu osvajale medalje, ali nikako nisu bile „uštimane“ kao tim. Onda se malo promijenila ekipa pa smo prvu ekipnu medalju smo osvojili 2010. godine na SP-u Beogradu. Bila je to brončana medalja i meni sigurno jedna od najdražih, a uz nju, kao jedna od onih koje mi najviše znače, je i medalja na SP u Parisu kada smo 2012. godine osvojili drugo mjesto. To je bio najveći ekipni uspjeh reprezentacije.
Kakva je situacija danas u Karate klubu „Opatija“? Ima li na vidiku kakav novi karate šampion/ka?
- Imamo nekoliko perspektivnih kadetskih natjecateljica koje postižu dobre rezultate na raznim turnirima i državnim prvenstvima. Nadam se da bi neka od njih mogla biti šampionka. Zadovoljni smo brojem članova u opatijskom klubu, međutim, sve je teže među djecom naći šampiona. Djeca više nisu kao nekoć - treba puno više vremena s njima raditi da bi nešto napravio. Djeca su nekad bila motorički puno spremnija. Vjerojatno je na to utjecao stil života, era kompjutora, mobitela…
Predsjednik ste Sportskog saveza Grada Opatije. Kakva je vaša ocjena sporta u Opatiji, kako ste zadovoljni uvjetima, financijskim mogućnostima, gdje postoje mogućnosti napretka i razvoja?
- Sport u Opatiji dobro kotira. Ima nekoliko klubova koji broje izuzetno veliki broj članova, koji vrijedno rade i koji postižu zapažene rezultate, dok imamo i određeni broj klubova koji su se više okrenuli rekreativnom sportu. Trenutno na listi imamo 35 sportskih udruga. Smatram da Grad Opatija izdvaja dovoljno sredstava za sport, ali naravno da našim članicama uvijek fali i da bi s više novaca mogli više i bolje. No, mislim da naši klubovi mogu biti zadovoljni s onime s čime raspolažu. Infrastruktura – imamo novu sportsku dvoranu koja zadovoljava potrebe sportskih klubova koji se bave dvoranskim sportovima, sada se sprema izgradnja bazena i time će biti zadovoljene i potrebe vaterpolo kluba, čiji članovi već godinama treniraju u Rijeci. S tim bazenom otvorit će se mogućnost osnivanja i plivačkog kluba, a bit će otvoren i za potrebe građana. U planu je i rekonstrukcija nogometnog igrališta kako bi Opatijci mogli kod kuće igrati drugu ligu.
Postoji li nedosanjani san, neostvarena želja?
- Pa postoji, želja koja više nije ostvariva jer više nisam izbornik, u mirovini sam. Ta moja neostvarena želja je ekipno zlato na SP-u. Možda ja neću biti na čelu te reprezentacije, ali bit će mi jednako dragu kada osvojimo ekipno zlato. Sve druge medalje imamo - ekipno smo dva puta osvojili europsko zlato, dva puta srebro, tri puta broncu, na SP-u smo osvojili i srebro i broncu. Jedino nam zlato nedostaje.
