Marinoir M.: Dugi oproštaj
“I like dogs, mankind I don’t care for too much. You’re supposed to like mankind because you’re part of it, but I prefer dogs. They are honest and they don’t lie.” (Aki Kaurismaki)
Sjela je za moj stol jednog toplog popodneva ili hladnog jutra. Zabacivši kosu iza lica nasmijala se i upitala me: “Jeste li vi slavni novinar Marinoir M.?” Ja sam Marinoir, odgovorio sam kratko, otpuhujući nonšalantno dim svoje cigarete. Hladnokrvno poput privatnog detektiva Philipa Marlowea u nekoj od noir filmskih ekranizacija romana Raymonda Chandlera. Dobar glas daleko se čuje.
A loš još dalje…
Ipak, bore na licu i sjeta u njenim očima unatoč smješku nagovještali su ponešto drukčiji zaplet. Očekivao sam da će možda iz svoje fascikle izvaditi dokumente koji inkriminiraju nekoga od lokalnih biznismena, državnih dužnosnika ili pokvarenih političara i povjeriti mi ih u nadi da raskrinkam loše dečke svojim oštrim novinarskim perom. Umjesto toga, rekla je: “Poznajete li moga sina Vladu? Prije je radio kao fotoreporter, sada plovi, radi kao konobar na brodu.” Govori mi kako se vratio prije nekoliko dana, pustili su ga da vidi majku… “Poznajem Vladu, bio je dobar fotoreporter. Kako mu je na brodu?”, pitao sam, skoro malo razočarano što neće biti ništa od nove afere. Slijede uobičajeni odgovori – ide, gura se, nije bogznašto, ali plaća ipak dolazi prvog u mjesecu…
Life's a bitch - then you die!
I opet rečenica: “Došao je da vidi majku.” Kaže, obećali su mu povišicu, s kolegama se dobro slaže, možda ovdje nešto bude… Zvuči mi kao dobre i pobožne ruske majke iz mnogih romana Dostojevskog koje se uvijek nečemu nadaju, iako priča od samog početka ne sluti na happy end. Ipak, bolje i to nego da je ostao na starom poslu i čekao bolje dane, kaže mi gospođa. Proživljavajući dugi oproštaj, natezanja o mogućem otkazu koji sporo dolazi i nadajući se uplatama honorara koje nikako da stignu na račun.
Vjetrovito jesenje veče na opatijskom lungomare puno je mlađih trkača i starijih brzošetača. Sa psom ili bez njega. Svi kao da žele biti u što boljoj formi, pripremaju se za penziju. Na dugi oproštaj od ovozemaljskog svijeta. Mukotrpan je život današnjih ljudi. Prosječni životni vijek, upozorava nas statistika, sve se više pomiče nagore, čime se povećava i broj naših patničkih godina. Zato je važno da penziju dočekate u što boljoj fizičkoj spremi. Osim što ćete si povećati šanse da se bolje i zdravije osjećate, izbjeći ćete i velike račune za lijekove i hospitalizaciju, što bi moglo u konačnici dovesti do sloma vašeg kućnog budžeta. Moja penzija, ukoliko ikad steknem uvjete da se umirovim (što će, po svoj prilici, biti kad navršim nekih 155 godina), sigurno mi neće dozvoljavati velike izdatke za lijekove. Razmišljam stoga da si pod hitno nabavim psa, kako bih imao kakav-takav razlog za večernju fiskulturu po lungomare. Life’s a bitch – then you die!, krešti Shane MacGowan iz Poguesa. Ko pseto!, svilenkasto piše Kafka.
U zadnjih desetak dana pogledao sam sve filmove Akija Kaurismakija. Legendarnom finskom filmašu trebalo je oko četvrt stoljeća (otprilike cijeli moj život) da stvori svoj opus. Čudim se čudima moderne tehnike koje nam danas omogućavaju da sve to apsorbiramo u tako kratkom vremenskom roku. Atmosfera i spartanska kratkoća u izražavanju finskih “noir” filmova dobro se pak uklapaju u zimsko liburnijsko sivilo koje nas polako sustiže. Razmišljam o tome svako jutro dok stružem mraz sa šoferšajbe moga zimom okovanog automobila. Nedostatak sunca i okovanost hladnoćom navodno izazivaju potištenost kod ljudi. Prema tome nije ni čudno kako je Finska jedna od zemalja svijeta s najvećom stopom samobojstava.
Na svom laptopu gledam Kaurismakijev prvi film, “Zločin i kaznu”, inspiriranog istoimenim slavnim romanom Fjodora Mihajloviča. Rahikainen, propali student prava, a sada mesar, pištoljem ubija poznatog biznismena koji mu je par godina ranije pijan autom pregazio zaručnicu. Zanimljiv je zaokret u radnji filma. Za razliku od Raskoljnikova kod Dostojevskog, Kaurismakijev Rahikainen puno je veći anarhist. On ne ubija niti zato jer je volio svoju zaručnicu, niti da bi svijet učinio boljim mjestom riješavajući se pokvarenog biznismena. Rahikainen ne robuje idealističkim principima, on želi svijetu očitati bukvicu, pokazati mu da je moguće ubiti čovjeka i proći nekažnjeno.
Kaurismaki se pomalo smije gledatelju, provocira ga kada tjera svog junaka da se preda kako bi izgradio privid smisla društvenog morala. Dobro jednostavno mora pobijediti!!, kao da želi vrisnuti s puno žudnje, ali nakon svega viđenog teško nam je povjerovati u to. Drugi film, “Djevojka iz tvornice šibica” (asocijacija na H. C. Andersena) brutalni je komentar na svirepost okoline koja svojom beskompromisnošću mladu djevojku pretvara u masovnog ubojicu. Sve je zaogrnuto ledenom šutnjom dok gledatelj proživljava dugi oproštaj na smrznutom ekranu.
Ustiju poluotvorenih u čudu. Pitajući se nekako ujevićevski, kako je moguće biti tako star, a tako mlad?
Marino Maljavac / Liburnija.net
Vezane vijesti:
SuperMarino: Nestajanje
SuperMarino: For Your Hands Only
Ja prekoračih granicu
SuperMarino… iz Kirije s ljubavlju
Mirisi, zlato i… Damjan (feljton)
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net