Tjedni retrovizor
Provozao sam se rano jutros postapokalptičnom scenografijom koja je zavladala Matuljima i Opatijom, i baš sam se osjećao nekako sportski. Otprilike kao što je Janica Kostelić vrludala na slalomima između ”vrata“, tako sam i ja vozio slalome izbjegavajući isprevrtane kontejnere, razasute suncobrane i polomljene grane drveća što su se nastanile na gradskim i općinskim prometnicama. Ako je već sinoćnje nevrijeme ojačano orkanskim vjetrom i nanijelo brojne štete stanovnicima Liburnije, a posebice vlasnicima barki u Voloskom, treba svejedno situaciju promatrati s pozitivne strane – siguran sam da brojni vlasuljari trljaju ruke jer je tko zna koliko perika jutros zauvijek ”prohujalo s vihorom”.
No, budućnost nam ipak nosi ljepše vremenske uvjete, pa će naš turizma pogonjen ”suncem i morem” valjda profitirati, a mi se ipak okrećemo prošlosti kako bismo prokomentirali tri najznačajnija događanja iz protekle sedmice.
– Defešta fešta
Načelnik općine je odriješio kesu
za veliku feštu u malom mjestu.
Kraj zvonika stoji velika bina
večeras Hladno pivo, sutra Severina…
(Hladno pivo)
Kad su ”naši stari” stoljećima unazad odlučivali kome posvetiti crkve na liburnijskom području, mora da su se vodili logikom da će ”jednoga dana, kad turizam procvjeta” (da ostanemo u tonu Hladnog piva), ovaj kraj ”samo od ljeta živjeti kao bubreg u loju” (to je sve od Hladnog piva za danas, obećajem). Pa su ljudi malo promislili, i rekli: ma, zajebi Sv. Nikolu i Stjepanovo, nama treba ljetni praznik! Daj nekog Jakova ili slično… I bi tako, i vidješe naši stari da je dobro.
Mora da se to baš tako dogodilo, jer nemam drugo objašnjenje kako su se posložili ti dani gradova, općina, mjesta, naselja i ulica da se baš svi u slavu svoga sveca opijaju baš usred ljeta. I Mošćenička Draga, i Opatija… Jedino su brižni Matuljci ostali bez ”ljetnog zaštitnika”, pa su svoje dane odlučili slaviti usred zime, kada se ni vatromet ne čuje od roštanja zvončarskih zvonci. Zato su doskočili problemu i zvali u goste počasnog Lovranca i životno-nagrađenog Opatijca da im malo objasni što to ima privlačnog u ljetnim zabavama…
– Tu, tu, auto…
Tata, vozi polako,
vrati se sretno domu svom,
bez tebe uvijek ostaje prazno,
mjesto u srcu mom…
(Tomislav Ivčić)
Ma nije to ništa, samo ogrebotina, rekao bi neki naš neznani heroj u filmu Antuna Vrdoljaka… No pitanje je hoće li se u Benčinićima rješavanje problema kolnog pristupa dogoditi prije nego što se dogodi neko zlo za koje bi i stoički, plošni filmski partizan zgrčio lice od užasa.
– Elerhahaha
Kupuješ, prodaješ
oduzimaš i dodaješ…
(Partibrejkers)
Na zadnje noge postavili su se PGS-ovci kako bi spriječili prodaju ”javnih” dionica Liburnia Riviera Hotela koja se nikad nije ozbiljno niti razmatrala, već ju je tek ovlaš spomenuo načelnik Lovran Emil Gržin na jednoj sjednici Općinskog vijeća.
Ali dobro, što bi onda trebalo s tim dionicama? Čuvati ih? Za koga, ili zbog čega, kada je osnovni smisao zadržavanja kontrolnog paketa u rukama lokalne samouprave bio utjecaj na privatizaciju tvrke, a taj je brod ionako već odavno otplovio. Ne samo da više ne mogu utjecati na predaju LRH u ruke Darku Ostoji i SN Holdingu, već će čelnici Opatije, Matulja, Lovrana i Mošćeničke Drage vjerojatno u nekom ”razumnom roku” ostati i bez te famozne ”zlatne dionice”, jer za dokapitalizaciju firme više ne treba pristanak Skupštine, nego samo Nadzornog odbora, pa je pad tih ”liburnijskih” udjela neminovan. Radnici u vlasničkoj strukturi ionako nisu neki faktor, pa neće proći niti one ideje da lokalna samuprava u paktu s radnicima koji bi putem ESOP-a došli do drugog kontrolnog paketa ”zagospodari” većinom ”vrijednosnih papira” Liburnia Riviera Hotela. Ni mali dioničari neće biti skloni surađivati s lokalnom samoupravom protiv Ostoje, jer njima je vrijednost dionice bitnija briga od toga gdje će – primjerice – biti sjedište firme, a logično je očekivati da će ta vrijednost rasti brže u rukama privatnika nego pod paskom ”partije”.
Uglavnom, što se tiče nekog utjecaja koje Opatiji i ekipi dionice nose – ”piši kući propalo”, a odluka Vrhovnog upravnog suda važnija je zbog rješavanja onog ”sitnog problema” s bankrotom nego zbog povratka upravljačkih prava. Tako da, manje-više, u slučaju zadržavanja u rukama javnog sektora, te dionice će imati tek ”moralnu vrijednost”.
S druge strane, one na tržištu imaju sasvim opipljivu ”financijsku vrijednost”. Možda ne još, dok su cijene dionica u ”nokdaunu”, no uskoro će one porasti jer tvrtka poput LRH, koja ima zdrave osnove za razvoj i potencijalni prosperitet, sasvim sigurno zaslužuje veću vrijednost od one nominalne – 3.200 kuna po dionici. Stoga, kada se situacija realno sagleda, za neko vrijeme – godinu, dvije ili pet – ”gradski” bi ”kontrolni paket” mogao dostići i cifru od tristotinjak milijuna kuna.
A s tim parama u pravim rukama, lokalna bi samouprava za svoj kraj i njegov razvoj mogla napraviti daleko više nego ako samo sačuva ”upravljačka prava” nad kompanijom koja im ionako ”klizi iz ruku”.
Davor Žic / Liburnija.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net