[U OKU KAMERE] Laura Miladinović i umjetnost strpljenja: Više od 300 slika stvorenih perlicama

Laura Miladinović okružena sjajem „svojih“ perlica

Opatijka Laura Miladinović u Lovranu je predstavila izložbu „Sjaj perlica“, nastalu kroz osam godina rada u jedinstvenoj diamond painting tehnici.

Lovran - Premda trenutno živi u Italiji, Laura Miladinović liburnijske je gore list. Srcem i dušom Opatijka, čvrsto je vezana i za Lovran, „domovinu“ svoje majke, gdje je nedavno održana izložba „Sjaj perlica“ na kojoj je predstavila svoje radove izvedene diamond painting tehnikom.

– Izloženi bi se radovi mogli najbolje usporediti s goblenima, no tu se umjesto konca uporabljaju perlice. Postoje četiri vrste perlica. S okruglim je perlicama relativno jednostavno raditi jer se prilikom apliciranja mogu uloviti bilo gdje, dok je s kvadratnim perlicama već malo teže. Kristalne se perlice upotrebljavaju samo za parcijalna oslikavanja, a posljednja invencija su iridescentne perlice koje se prelijevaju u različitim bojama i stavljaju samo na dijelove neke slike, te daju različite svjetlosne efekte.

Ukrašavati se mogu, tumači dalje Laura, i drugi predmeti poput čestitki, naušnica, torbi, privjesaka za ključeve. Moglo bi se nabrajati gotovo unedogled, a perlice su sada u modi.

Za „Leptire“ je bilo potrebno više od 70 tisuća perlica

– Za perlice sam saznala na Internetu. U to sam vrijeme radila na promjeni interijera mjesta gdje sam stanovala, te sam odlučila naručiti tri slike kako bih ih „obukla“ u perlice i njima osvježila svoj životni prostor. Nakon toga više nisam stala.

U lovranskoj je kuli bilo izloženo 95 slika, no Laura ih je napravila već preko 300, a neke su i prodane. Na ovoj je izložbi prezentirano praktički osam godina njezinog kontinuiranog rada.

– Dižem se u pet, te prvu turu odradim od 5 do 8, uz kavicu; popodne uz kavu opet radim, pikam; isto tako i navečer – zovu me Pikachu! Slika se, naime, rađa pred mojim očima onakva kakva treba biti, a to nikad nije posve vidljivo iz samoga predloška jer su boje i odsjaji uvijek drugačiji kada perlice dođu na svoje mjesto. Ja to obožavam – to sam ja! Premda sam vesela i ekstrovertirana osoba, kada sam kod kuće sa svojim perlicama, za mene ne postoji ništa drugo osim stvaranja i glazbe koju paralelno slušam! Tu ljubav sam na ovoj izložbi željela podijeliti s publikom kako bi me upoznala i iz nekog drugog ugla.

Laura dalje ističe kako je upravo u Opatiji proživjela svoju mladost i školovanje. Stanovala je prvo na Kosovu (danas Kosićevo), a zatim u vili Devana. Bila je čak i predsjednica Omladine u MZ Kosovo, članica matuljskih izviđača, a jednom je prilikom okrunjena i za Miss Opatije!

– Ma bilo me je posvuda! U srednjoj školi, u suradnji s prof. Krajačom, osnovali smo dramsku sekciju i izveli večer Nušićevih jednočinki u režiji mog oca, Velimira. Uz istu sam suradnju inicirala i otvorenje omladinskog „Kluba 48“ u nekadašnjim „Palmama“. Još uvijek pamtim večeri poezije, recitale te večeri glazbe na kojima sam i sama nastupala.

Činovnički posao Lauri nikad nije odgovarao, tako da je dala otkaz u državnoj službi i počela raditi keramičke maskice i broševe, te zakupila štand na Slatini, na kojem je prodavala i svoju bižuteriju. U Lovranu je preuzela trgovinu svakodnevnim odjevnim potrepštinama, a na prvom katu opatijskog Mrkata otvorila njezin izdvojen pogon. Sada taj prostor zjapi prazan.

– Tamo sam bila jako kratko vrijeme jer se nažalost radilo o izuzetno slabo posjećenom prostoru. Nisam uspjela opstati u svojoj opatijskoj filijali, a nažalost mi je i lovranska baza prestala s djelovanjem. Ništa bez kupaca! Kad bi se dio trgovina preselio na kat, možda bi se u konačnici uspio oživjeti i ovaj prekrasni prostor.

Laura na kraju podsjeća da je Opatija ipak naša stara dama turizma, Monte Carlo naše obale i zaista je oduvijek njezina. Tu su bile njezine prve simpatije i ljubavi, „72“-ojka, taverna u Continentalu, plesnjaci, terase s kojih se glazba širila cijelom Opatijom.

– Ma radila sam sve samo ne ono što je trebalo, ali to je baš bilo ono pravo. Kad se samo sjetim koliko smo trešanja pokrali! Vezano za „trešnje“, imam jednu veliku želju. Kako sam i djetinjstvo i mladost provela u Opatiji, i većinu tog perioda živjela u vili Devana, baš iznad Šporera, ne bi li bilo prekrasno da postavim jednu izložbu svojih radova baš u Šporeru, u mojoj Opatiji? Oslikavanje perlicama moglo bi se opisati kao jedna velika umjetnost strpljenja. Strpljenje je samo po sebi umjetnost. Koliko sam god eksplozivna, toliko sam i strpljiva. Mogu i znam čekati. Nadam se da ću dočekati da mi se ispuni i ova moja velika želja koja bi, baš poput trešnje na torti, okrunila moje životno djelo!

Piše Aleksandar Vodopija / List Opatija
Snimio Nikola Turina

Follow @PodUckun