[OPATIJSKI VREMEPLOV] Sudbina madame Melite Quitta

Promenada ispred bivšeg gradskog kupališta „Quitta“, poznatijeg kao „Arkade“

Život u poznijem dobu gđe Melite predstavlja samo metaforu za mnoge koji su doživjeli slično izražene nepravde kao kolateralne postratne žrtve jer dolaze iz bogatog opatijskog miljea.

Krnji je ovo osvrt na jednu sagu o opatijskoj obitelji Quitta. Točnije, ovo je priča iz razdoblja života jedne od njihovih kćeri, gospođe Melite Quitta (1898. – 1983.). Život u poznijem dobu gđe Melite predstavlja samo metaforu za mnoge koji su doživjeli slično izražene nepravde kao kolateralne postratne žrtve jer dolaze iz bogatog opatijskog miljea.

Melitin otac Conrad Quitta (1859. – 1944.) bio je moravski poduzetnik u Opatiji čije je posjed u nekretninama obuhvaćao tri vile uključujući i zgradu u kojoj je danas Thalassotherapia. Osim toga, u nekoliko je etapa dao izgraditi kompleks betonskog gradskog kupališta – tada poznatog kao „Gemeindebad“, kasnije „Bagno Italia“ te naposljetku „Opatija“, a koji se nalazio na mjestu današnjeg hotela Admiral.

Obitelj Quitta – gospođa Ana (1872. – 1933.) i njezin ranije spomenuti suprug Conrad, svojim su osobnim iskustvom, znanjem i jasno definiranim vrijednostima bili podrška stvaranja tada lječilišno i turistički uspješne Opatije. Svaki objekt koji su izgradili imao je i estetsku i funkcionalnu vrijednost te je pridonosio stvaranju platforme za razvoj mondene, lječilišne destinacije, nudeći stanovnicima i gostima užitke u blagodatima prirode.

Hotel pansion Europa i Vila Quitta, danas u funkciji Thalassotherapije

Kći koja je ostala

Imućna opatijska obitelj Quitta imala je dvije kćeri. Jednu koja je odmah poslije rata odselila u Ameriku i Melitu koja je ostala do kraja svog života u Opatiji osjećajući pripadnost ovom podneblju. Po završetku drugog velikog rata, Opatiju napušta znatan dio stanovništva koji pred strahom od nepoćudnosti ili odmazde ostavlja iza sebe popriličnu imovinu i bogato opremljene kuće. Opatija preko noći ostaje bez uglađenih vlasnika, znalaca i kadrova u turizmu, ali i ostalim potrebnim zanimanjima. Ubrzo se ustalio novostvoreni nacionalni i socijalni sastav grada. Vlast su preuzeli novi ljudi, nerijetko sa slabim iskustvom u turizmu, koji je za Opatiju značio opstanak i koji je trebalo brzo ponovo oživjeti.

U tom poratnom razdoblju, samački život gospođe Melite, koja je dotad odrastala u imućnom okruženju gospode i prijatelja, uz zabave u opatijskim vilama i brigu brojne posluge, brzo je osjetio sve nedaće i posljedice kolektivnog intelekta nove vlasti, koja je mnogim segmentima bila ispod razine njezina znanja i obrazovanja. Dijelila je sudbinu nekolicine preostalih stanovnika Opatije kojima su nove vlasti odredile neočekivanu budućnost i taj dio života nastavila u velikom siromaštvu. Unatoč dotadašnjem zavidnom obiteljskom bogatstvu, postala je žrtva poslijeratne pomame za tuđom imovinom te svjedok vremena obilježenog glađu, ratom i gubicima koji se ne zaboravljaju.

Mentorica bez naknade

U tom razdoblju života ispisanog borbama s lošim iskustvima, ali neuništivim duhom, gospođa Melita nije izgubila dostojanstvo već je časno branila svoje postojanje. Unatoč svim nepravdama, svoje je stečene kompetencije iz ere elitnog opatijskog turizma spremno stavljala na raspolaganje pionirima novog turističkog vala u poratnoj Opatiji. Gospođa Melita je dobro govorila više stranih jezika i na taj način svojim znanjem bez naknade uvodila hotelijere u poslovanje. Za neke hotele (Palme, Avala…) vodila je korespondenciju sa stranim agencijama te usput mnogima privatno davala satove stranih jezika. Navikla na poslugu, u hotelu bi uvijek za protuuslugu dobila pokoji topli obrok.

Jedna djelatnica iz ureda hotela Palme dobro se sjeća gospođe Melite i njezina gospodskog stava zbog kojeg su je svi oslovljavali s „madam“. Sjeća se i njezinih poduka iz engleskog jezika, koje je Melita držala u jednoj skromnoj prostoriji nekada njezine velike kuće na Belvederu. Zimi bi svoje obveze namjerno razvlačila i duže boravila u hotelu, kako bi izbjegla povratak u hladan stan bez grijanja, i tako godinama. Kobne zime 1983., već teško pothlađena, konačno dobiva zasluženu brigu uprave i osoblja hotela Palme. Smještaju je u hotelsku sobu, no nakon samo osam dana tiho napušta ovozemaljski svijet, ispraćena jedino od njoj privrženog hotelskog osoblja.

Neuništivi duh gospođe – madam Melite, do posljednjeg je daha vodio svoju borbu u duhu rado čitanog Voltaira: „Malo je izgubljeno ako je čast spašena“.

Piše: Dragan Kinkela
Za: List Opatija

Follow @PodUckun