Predstavljanje knjige knjige „Deset stoljeća crkve i samostana sv. Jakova u Opatiji“

Benediktinski samostan sv. Jakova u Opatiji, s pripadajućima crkvom i zvonikom, dosad uglavnom nije bio predmetom širih povijesnoumjetničkih interpretacija.

Opatija – U utorak, 3. lipnja s početkom u 19 sati u auditoriju Vile Antonio u Opatiji, u ulici Vladimira Nazora 2 (iza hotela Pariz) održat će se predstavljanje knjige „Deset stoljeća crkve i samostana sv. Jakova u Opatiji“ (dvojezično, hrvatsko i englesko izdanje), autora prof. dr. sc. Berislava Valušeka. Predstavljanje organizira Ogranak Matice Hrvatske u Opatiji.

Sažetak:

Benediktinski samostan sv. Jakova u Opatiji, s pripadajućima crkvom i zvonikom, dosad uglavnom nije bio predmetom širih povijesnoumjetničkih interpretacija. Lokalni istraživači Opatije najčešće su vrijeme prve izgradnje samostana određivali na temelju povijesnih izvora (knjige riječkog notara i kancelara Antuna de Renna de Mutine, Zakona grada Kastva i pisma pape Nikole V. iz 1453.) ili prema natpisu na kamenoj gredi nadvratnika glavnog ulaza, na kojem je navedena 1506. godina. Povijest i arhitektura crkve prije početka 15. stoljeća nisu istraživane. Znanstvenici koji su svoje zanimanje za opatiju smještali u širi povijesni kontekst, kao Luigi Maria Torcoletti i Ivan Ostojić (povijest augustinaca u Rijeci i benediktinaca u Hrvatskoj), tvrdili su da je samostan osnovan u 12. stoljeću, a povjesničar umjetnosti Miljenko Jurković neizravno je odredio utemeljenje u razdoblje između 11. i 12. stoljeća.

U ovoj knjizi donosi se i prijedlog razrješenja staroga spora oko naziva crkve, koji je tumačen kao odrednica lokacije, tj. odnos prema građevinskom sklopu, a trebalo ga je prevesti sa svih triju jezika (latinskoga, talijanskoga, njemačkoga) kao poziciju svetca, odnosno kipa sv. Jakova koji se nalazi na stupu.

Crkva i danas čuva oblikovne detalje koji upućuju na romaniku, osobito ako tomu dodamo zazidane male, tipično romaničke prozorske otvore na unutarnjem, dvorišnom zidu crkve, otkrivene 2006. godine, kao i romaničku strukturu zidova zidanih klesancima, koja se očitava na gotovo svim pročeljima.
Gotički graditeljski sloj konačno je potvrđen uvidom u unutrašnjost crkve fotografiranu 1906. godine, te s pomoću sekundarnih izvora, kao što su arhitektonske snimke, stare fotografije i crteži. Kronološku i tipološku zaokruženost cjeline kasnogotičkih arhitektonskih i plastičkih elemenata crkve potvrdila su i istraživanja Branka Fučića, koji je 1945. godine u crkvi otkrio male ostatke gotičkih zidnih slikarija iz 15. stoljeća.

Minimalnim povišenjem crkve radi smještaja pjevališta iznad glavnog ulaza, otvaranjem vrata pjevališta s odnosnim stubištem na dvorišnom pročelju crkve, te probijanjem središnje osi glavnog pročelja termalnim prozorom i iznad njega okulusom, a u unutrašnjosti izvedbom trijumfalnog luka glavnog oltara i zrcalnog svoda (1793.), crkva sv. Jakova ulazi u svoju kasnobaroknu graditeljsku fazu, koju preciznije označujemo kao barokni klasicizam. U to je doba vjerojatno i zvonik dobio svoj današnji izgled.

Nakon mnogih intervencija i interpelacija, kako župnika tako i pastve, te gradskih tijela i čelnika, koje su se ponavljale od 1900-tih godina, crkva je konačno proširena od 1940. do 1942., čime su nepovratno uništeni dijelovi njezinoga gotičkoga i baroknoga, a možda i romaničkoga stilskog identiteta.

Utjecaje sjevera i juga koji su se slijevali na ovo, »karamanovski« rečeno, granično, periferno i provincijsko područje, zbog premalo podataka za romaničku fazu ne možemo razlučiti, ali možemo za gotičku, gdje je srednjoeuropski, odnosno utjecaj sjevera, dominantan. Prepoznajemo ga kao širi lokalni repetitivni model u pazinskoj crkvi sv. Nikole, koja je 1441. dobila novu gotičku apsidu. Slične ili identične poligonalne apside jakih svodnih rebara u 15. stoljeću dobivaju seoske crkve u Istri, a od druge polovine 15. do početka 16. stoljeća i liburnijske, pa tako i opatijska crkva.

Nakon identifikacije svih faza gradnje i (pre)oblikovanja crkve, zvonika i samostana, kao jedinstvenoga funkcionalnog sklopa, moguće je utvrđivanje širega prostornog i kronološkog okvira određenoga istarskim poluotokom, sjevernojadranskim otocima (posebice Kvarnerom, tj. Liburnijom) i Primorjem, u doba od 11./12. do kraja 18. stoljeća, što se odnosi na stilska razdoblja romanike, (kasne) gotike i (kasnog) baroka. Romanička i kasnogotička prošlost Opatije uklapaju se u podatke o urbanizaciji, koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. stoljeću i trajala do 16. stoljeća, a pratila ju je i gradnja sakralnih objekata. Također, većina crkava na navedenom prostoru pretrpjela je i barokizaciju u 17. i 18. stoljeću, poput siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica iz ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolično, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovoga tek nešto malo povećanog korpusa.

Follow @PodUckun