[VIDEO] Najiskusnija rukometašica "Liburnija Opatije" Stefani Stakorić: "Pronašla sam način kako u rukometu mogu i dalje uživati"

Iako sam završila Upravno pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci, iako sam svjesna da od rukometa ne mogu živjeti, pronašla sam način kako u njemu i dalje uživati. I sada kada imam 34 godine. To drugim riječima znači da moram raditi da bi mogla preživjeti, a rukomet igram iz čistog zadovoljstva.

Opatija - Ženski sport je doživio značajan porast popularnosti i priznanja u posljednjih nekoliko desetljeća, no i dalje se suočava s izazovima u smislu jednakosti u financiranju, medijskoj pokrivenosti i priznanja. Sportašice često pritišće kratka karijera zbog bioloških razloga, majčinstva ili povrede, ali i društvenih očekivanja. Međutim, bez obzira na sve navedene prepreke postoje sportašice koje postižu izuzetne uspjehe, postavljaju primjer budućim generacijama, ali i ustraju u sportu i u tridesetim i četrdesetim godinama života. Jedna od takvih je i Stefani Stakorić, rukometašica "Liburnija Opatije", kapetanica ekipe i najiskusnija igračica u redovima opatijskog kolektiva koja se na parketu dvorane bori u Drugoj HRL zapad s gotovo upola mlađim djevojkama.

- Nije lako igrati s mlađima od sebe. Naravno da mene vodi iskustvo, ali treba i fizički parirati, posebno kad je u pitanju rukomet – jedan jak, donekle grub sport koji se igra sve eksplozivnije i brže. U svakom slučaju u rukometu su se od mojih početaka do danas, a to je razdoblje dugo 25 godina, dogodile velike promjene, ali kod mene je ostala samo jedna konstanta. Možda zvuči otrcano, ali rukomet je moj život. Iako sam završila Upravno pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci, iako sam svjesna da od rukometa ne mogu živjeti, pronašla sam način kako u njemu i dalje uživati. I sada kada imam 34 godine. To drugim riječima znači da moram raditi da bi mogla preživjeti, a rukomet igram iz čistog zadovoljstva. Moram reći da imam i te sreće da sam našla posao kojeg volim i koji mi omogućava da po završetku radnog vremena stignem na trening i vikendom otiđem na utakmicu. Svjesna sam da neću još dugo moći igrati pa sam evo nedavno započela i edukaciju za trenericu, početak je to razgovora sa Stefani Stakorić, rukometašicom koja je već četvrt stoljeća u rukometu, u kojeg je ušla kao sedmogodišnja djevojčica na nagovora profesora tjelesnog Ronalda Ribarića.

Nakon početka karijere u opatijskom klubu, Stefani je kao perspektivna igračica u 15. godini života otišla u redove Zameta. Nakon toga četiri sezone igrala je za Orijent s kojim je izborila i prvu ligu. Potom je uslijedio povratak u Zamet u kojem je tri sezone igrala u prvoligaškom društvu, a onda je godinu-dvije dana provela u ŽRK Murvice i ŽRK Omišalj.

- Tijekom svih ovih godina imala sam tek jednu malu pauzu od dvije godine. No, u vrijeme pandemije korone shvatila sam da ne mogu bez rukometa i najbolje rješenje bio je povratak u matični klub. Sada već nekoliko sezona igram tu drugu ligu i to me ispunjava. Naredne subote igramo posljednju utakmicu s crikveničkom Murvicom, borimo se za peto mjesto. Vjerujem da nam to mjesto i pripada, iako sam se na početku sezone nadala i boljem. No nismo imali sreće, bilo je ozljeda, klupa je satkana od izuzetno mladih igračica i možda nam je falila pokoja iskusnija na terenu. Međutim, za iskustvo treba naći financijsku potporu, sponzora koji bi možda za neke takve igračice bio motivacija da produže sportsku karijeru, govori Stakorić koja nakon odrađenog posla u Udruzi invaliditeta Grada Opatije svakodnevno odlazi na treninge u sportsku dvoranu Marino Cvetković.

Stefani kaže kako su uvjeti za rad u sportskoj dvorani izuzetno dobri. Ponekad ih malo muče kasni termini ili činjenica da nemaju teretanu koja predstavlja važan dio trenažnog procesa rukometašica, no, zato imaju, kako kaže, na usluzi i fizioterapeuta i trenera i njegovog pomoćnika.

Opatijske rukometne utakmice uglavnom prati nekolicina roditelja, nema navijačkog naboja pa taj posljednji "igrač" im nije previše od koristi.

- Stvarno ne znam koji je razlog tome. Istina je da kvaliteta rukometa trenutno nije na onoj razini na kojoj je nekad bila, ali opet moje suigračice su sve domaće cure i ponekad bi na domaćim utakmicama trebale imati i domaću atmosferu. Osim par prijatelja, dečkiju i roditelja nitko nas drugi ne dođe pogledati, a opatijski rukomet to zaslužuje i ja vjerujem da će se kvalitetan iskorak uskoro dogoditi i da će se ponovno otvoriti vrata prvoligaškog razreda. Tradicija postoji, radi se ustrajno i sigurna sam da će do toga doći. Taj fenomen dolaska publike ponekad se dogodi, a ponekad i ne. Sjećam se se kad sam u dvorani 3.maj u Rijeci igrala za Orijent, dvorana je bila krcata, kasnije sam igrala prvu ligu za Zamet i nije bilo gledatelja. Stvarno je teško znati koji je razlog slabog odaziva publike, zaključila je srednja vanjska igračica "Liburnija Opatije" koja na pitanje kakvi su joj planovi odgovara: "Igrat ću dok mogu, do nekog mog novog životnog preokreta, ali uvijek ću ostati u rukometu, bit ću trenerica. To me, uz posao koji radim, neizmjerno ispunjava..."

[RAZGOVOR] Kadet VK "Opatija LRH" Filip Kuhar: "U životu moraš imati rezervni plan"

[RAZGOVOR] Igor Puhar: U Ičićima otvaramo prvu automatiziranu poslovnicu za najam alata u svijetu

[RAZGOVOR] Trener TK "Opatija" Ivor Eržišnik preuzeo mladu reprezentativnu vrstu: Poanta je da djeca budu sretna – vjerujte, ima puno uspješnih, a nesretnih

Razgovori z dihun / PodUčkun.net

Follow @PodUckun