Godišnji retrovizor – 16 stvari koje su obilježile proteklu godinu (2. dio)

Nastavljamo s našim tradicionalnim pregledom ključnih događaja iz proteklih 12 mjeseci. U prvom dijelu prisjetili smo se euforije u Voloskom nakon što je Enrico Marotti postao prvak svijeta, zatvorenih poslovnih prostora u Opatiji, ulaganju u vrtiće, ali i problema s predškolskim odgojem te imenovanja kastavske školske sportske dvorane imenom Matije Katalinića. Ovog tjedna donosimo još četiri teme koje su punile medijski prostor…

 12. Lažne krize

Tresla se brda, rodio miš. Tako nekako glasio bi zajednički nazivnik brojnih sjednica lokalnih parlamentarnih tijela na Liburniji – osobito tamo gdje su „vlada kohabitacija“ – na kojima se najavljvalo kako će izvršnoj vlasti konačno pokazati gdje joj je mjesto i objasniti (grado)načelnicima kako valja raditi u javnoj sferi.

No, grandiozne najave uvijek bi se nekako ispuhale do trenutak sjedanja u vijećničke klupe, što nije samo lokalni fenomen, već smo ga na puno većoj skali mogli gledati nedavno u zagrebačkoj skupštini.

U tom nizu lažnih kriza vlasti najznačajnija (po dramatičnosti prezentacije, ne i posljedicama) bila je ona oko rupe u proračunu u obliku talijanskog udjela u financiranju Dječjeg vrtića i nonšalantne namjere gradonačelnika Dujmića da svoje greške i lažna obećanja partnera pokrije novim kreditom.

Vijećnici su očitali bukvicu gradonačelniku, pale su teške riječi s obje strane vijećnice, postavile su se ozbiljne teze o „neodrživosti ovakvog upravljanja gradom“ vrlo, vrlo opravdane – kako je pokazalo istraživanje Instituta za javne financije i srušen je prijedlog rebalansa.

No, ono što je izgledalo kao raskol što će urušiti vlast i izazvati nove izbore, pokazalo se tek manjom rupom na cesti kojom paralelno voze gradonačelnik i vijećnička većina, a koja je s kantom svježeg asfalta vrlo brzo pokrpana.

Slične stvari događale su se na mjesečnoj bazi i u Matuljima, u Županijskoj skupštini, u Gradskom vijeću Rijeke, a oko svake teme koja je „mirisala“ na razvod zbog „nepomirljivih razlika“, vrlo brzo nastupio je mir. Mjesec dana kasnije – nova tema; nova drama s istim glumcima…

11. Parking

Teško je i iscprljujuće bilo pratiti sve te izmjene oko parkirne politike u Opatiji, jednako kao i borbu tvrtke Opatija 21 s pravilima javne nabave. No, evo da ih probamo ukratko sumirati – prvo je gradonačelnik Dujmić najavio promjene parkirnih uvjeta, tako da bi Opatijcima dao sat vremena dnevno „džabe“, ali bi proširenjem naplate pokrio te troškove. Zatim su se uključili članovi vijećničke većine   koji su otkrili da je parking zapravo u njihovoj ovlasti, pa su najavili drugačija rješenja, o kojima su pak trebali odlučiti građani na javnoj tribini. Ali i Dujmić je organizirao svoje javne tribine, na kojima je predstavljao svoj prijedlog, dok su vijećnici predstavljali svoje prijedloge, a svima njima bilo je zajedničko da nisu zadovoljavali želje i potrebe građana. Na koncu su se Dujmić i većina dogovorili oko zajedničkog prijedloga, a čim je taj izglasan, ispostavilo se da ne valja, pa su u proceduru poslane izmjene. Međutim, za izmjene treba vremena pa su umjesto nižih cijena dogovoreni popusti na prepaid bonove za parking – koji su pak korisnicima praktički omogućili cjelodnevni besplatni parking jer su kontrole bile učestale koliko i dokumentirana zapažanja Bigfoota – jer da će nova odluka biti usvojena na jesen.

U međuvremenu, promijenjen je zakon koji sada omogućuje Opatiji 21 kao koncesionaru parkiranja da manje-više suvereno odlučuje o uvjetima, pa je i ona najavljivana promjena odluke Vijeća pala u vodu budući da Vijeće nije više nadležno. A nova drama izbila je jer je Opatija 21 ljudima koji u tri mjeseca nisu iskoristili iznos prepaid bonova dostatan za 10 sati parkinga „oduzela“ preostale iznose, pa ih je na intervenciju gradonačelnika Dujmića morala vraćati. Uz tisuću obrata dočekali smo i prosinac u kojem je parking bepslatan, barem vikendom…

Uf, rekao sam vam – teško je i iscrpljujuće sve to popratiti.

10. Muzej eskponatima!

Javnom scenom, zasićenom političkim prepucavanjima, lažnim busanju u prsa i veličanju vlastitih sposobnosti i dobrih namjera, kao dašak svježeg vjetra prostrujala je iskrenost puštena iz Hrvatskog muzeja turizma.

Naime, HMT je odustao od jednog svog prostora – Švicarske kuće, a u obrazloženju te odluke su, manje-više, naveli kako nemaju novaca, znanja niti sadržaja da taj prostor ispune posjetiteljima.

Tako da je, čini se, 2018. bila prekretnica u desetogodišnjem radu muzeja – bila je to, valja se nadati, godina u kojoj su i iz same ustanove priznali kako, eto, i nemaju neku svrhu postojanja, pa je šteta da bezveze zauzimaju prostor. Još kada se ta spoznaja proširi i na dvije preostale zgrade kojima upravljaju (u prilično slobodnom značenju riječi) – Vilu Angiolinu i Umjetnički paviljon Juraj Šporer, gdje se posjetitelji događanja znaju po imenu jer ih ima manje nego u prosječnom razredu, moći ćemo staviti „točku na i“ na neuspio pokušaj „muzealizacije“ Opatije.

Pa se možda, prije nego što doista postane Grad muzej, Opatija konačno vrati njegovim – eksponatima.

9. Smeće

Dobili smo ove godine novi sustav gospodarenja otpadom, nazvan „od vrata do vrata“. Istini za volju, ne radi se o nekom osobito originalnom rješenju – taj su koncept već odavno dobro posložili sakupljači što su se rmbali uskim ulicama u rasklimanim „tamićima“, najavljujući svoj dolazak upitom – „Gazda, ima šta željeza“. Doduše, oni bi ponekad za preuzeti metal, ukoliko se radilo o većim količinama, znali „gazdi“ i dati pokoju kunu, dok u novom sustavu plaća samo „gazda“. I to osjetno više nego dosad…

Novi sustav donio je nekih tragikomičnih trenutaka, poput službenog upita Komunalcu o tome u koju vrstu otpada spada izmet („u kanalizaciju“, glasio je nikome šokantan odgovor), ali i ponekih doista frustrirajućih, koji su pokazali sve razmjere ljudskog bezobrazluka i nebrige.

Situacije s vrećicama umjesto kanti i kašnjenjem izgradnje reciklažnih dvorišta pripišimo „porođajnim mukama“ koje će biti zaboravljene kada sustav bude posložen. Jer, u konačnici, treba nas zanimati odgovor na samo jedno pitanje: kakvi su rezultati? Odnosno, jesmo li uspjeli u naumu da čim veće količine otpada, umjesto da ga ležerno prepustimo sudbini po kojoj će biti zakopan pod zemljom, vratimo u uporabu i tako smanjimo količne smeća koje već dobrano guše naš planet.

Ukoliko odgovor bude pozitivan, a prvi rezultati daju nam pravo nadati se, tada će sve frustracije i tragikomedije iz „prijelaznog razdoblja“ biti oproštene.

 

Similar articles

Tjedni retrovizor

2 years ago

Tjedni retrovizor

7 years ago

Tjedni retrovizor

7 years ago
error: Content is protected !!