Knjiga za uz zavi-čajni kolačić

Slika govori tisuću riječi...

(Bilješke uz poglavlje monografije Opatija, kulturna baština. Ur. Josip Krajač)

Piše: Nikola Petković

Monografija Opatija, kulturna baština. (2025.) urednika, profesora Josipa Krajača, nema, piše urednik, „karakter ugođajnog štiva (…) nego podastire racionalno, kompetentno i informativno činjenično stanje povijesti Opatije, potkrijepljeno izvornom i stručnom literaturom.“ (Opatija, 8). Što se fenomena „činjeničnog stanja povijesti“ tiče, pretvarat ću se da ovu besmislicu nisam pročitao, a što se potkrijepljenosti 1) izvornom i 2) stručnom literaturom a sve u svrhu 1) racionalnog, 2) kompetentnog i 3) informativnog… tiče, to bi se trebalo podrazumijevati, a ne naglašavati, jer ukoliko urednik ima potrebu da naglasi kako je to što je pred nama racionalno, kompetentno… znači da tu nešto škripi i da to urednik barem u primozgu zna, jer, čemu naglašavati nešto što se u monografijama ovih, a i manjih kognitivno-pragmatičnih dimenzija jednostavno podrazumijeva. Ovdje, nažalost, vidjet ćemo, preventivna isprika umotana u ovu trijadu ostaje lebdjeti ponad stvarnosti ove knjige, označitelj je bez označenoga.

Nažalost, jer Opatija je itekako zaslužila relevantnu monografiju barem sebi na sliku i priliku, pred ovom knjigom je jedno puno ozbiljnije pitanje od ovih partikularija pozvanosti na kompetentnost, stručnost, znanstvenost… a to pitanje je: postoji li ova knjiga uopće u svojoj vrsti? Mislim, činjenično je stanje moje osobne povijesti kao i one turizma mašte da ja pred sobom vidim tu knjigu, ali to govori samo u prilog njezinoj materijalnosti. Postoji li ona mimo činjeničnog stanja otmjenog tiska i veoma krutih korica s očajnom naslovnicom… mislim, tko ju je kao kompetentno, stručno, racionalno, znanstveno, pregledno… štivo uopće procijenio? Tko je ovu knjigu recenzirao? Tko je osim samog urednika odlučio da se radi o knjizi vrijednoj tiskanja.

Na stranici s impressumom recenzenata nema!!!

Nikola Petković

Ukoliko ova knjiga, kao racionalni, kompetentni, informativni rad potkrijepljen izvornom i stručnom literaturom, nije recenzirana, nje kao monografije nema. Ili, ako se baš potrudimo biti dobrohotni i ne je podmetnuti pod kraću nogu stola, nego je na stolu ispred televizora držati—držati je polegnutu ne preblizu šalica s kavom, ali jasno vidljivu da potvrdi žanr u kojemu jedino postoji i funkcionira: a coffee-table book—možemo se prema njoj odnositi kao prema „ugođajnom štivu“ jer ona to i jeste: pogotovo ako je, dok kavi pravi društvo, ne otvarate. „Čitate“ je „na povjerenje“.

Sad, kako (i zašto) pisati o nečemu čega nema?! No, budući da ne jedna crkva, recimo Katolička, preko 2000 godina uspješno prodaje proizvod kojega nitko nikada nije vidio, ne vidim razloga ne se jednokratno složiti s imaginarnom činjenicom povijesti mono-grafiranja i reći da ova „monografija“ postoji i o njoj, za priliku jednokratnog njezina postojanja, nešto napisati.
Budući da je moja branša, od ovih ovdje ponuđenih, književnost, zadržat ću se samo na poglavlju iz pera glavnog urednika cijeloga projekta, Josipa Krajača naslov kojega je: „Književnici opatijskog kulturnog kruga“. Odmah na početku, na stranici 268. jedna je, doduše literarno sugestibilna „činjenica“ koju je kao vlastito čitanje očuvanja i njegovanja glagoljice predložio prvenstveno romansijer i sanjar, a tek onda pedantni znanstvenik i preglednik registratura intelektualne povijesti, moj dragi prijatelj, pokojni Nedjeljko Fabrio, pretvorena u aksiom: „Očuvanje glagoljice i (staro)hrvatskoga jezika, a tako i čakavskoga govora/jezika, nije bio otpor zapadnoj kulturi, jer je svih tih stoljeća liburnijsko područje bilo i u europskom upravno-kulturnom kontekstu, nego otpor zapadnoj političkoj vlasti.“ (Fabrio, u: Krajač i dr. 268)

Roberto Žigulić

Ovu je zanimljivu tvrdnju potrebno podrobnije objasniti; jer ako je čakavski jezik (spominjući čakavski, Krajač neselektivno miješa imenice koje mu pridaje, tako da je čakavski istovremeno i jezik i dijalekt i govor i idiom… pa je nekako posvuda određen što mu ga dođe kao da je u potpunosti neodređen) opstao samo i jedino kao vernakular političkog otpora, što je, bojim se nedokazivo u vlastitoj segmentarnosti, kako to da bard čakavskog, Drago Gervais, koji je baštinio cijelo potpaljublje „Korablje začinjavca“, za oružje bira katastarske čestice Učke i arsenal nonica, mačaka, nonića i pipa…? Ili, uozbiljiti mi se je, ako je samo otpor prema vlasti energent i tekstura jezika kao i jamac njegova ostajanja na životu, tada je teško razumjeti njegovu višedimenzionalnost jer jezik je sebe (u kontekstu kulture, ekonomije, politike…) generirajući sustav znakova, riječi, reda riječi… i za njegov je razvoj potrebna sloboda, a ne sloboda-od, što svakako (sloboda-od; emancipacija; negativna sloboda) „vernakularni“ prostor otpora standardu, nadstandardu… jeste te kao takav može biti reaktivan fenomen, ali kratkoga daha… entitet koji bi, pogotovo u vremenima postsocijalizma, tranzicije, anomije… kada svatko može reći što hoće a sloboda se toliko razmahala da nikoga više nije briga što se to govori, izgubio svoju „otpornu“ ali ipak upornu no jednokratno reaktivnu svrhu: vernakularom na teror standarda! Sljedeće pitanje bilo bi otkud hipertrofija deminutiva u sada već zavičajnom izričaju; slabe su njegove jezičke „bojeve glave“…

Dr. Zoran Kompanjet u silueta-karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

I da, budući da se na stranici 269. spominje Prof. dr. sc. Roberto Žigulić, autor ne jedne knjige koja se bavi istom kvadraturom interpretacije i mašte, istraživanja i pronalaženja, pitam se zašto i čime to nije zaslužio članak u ovoj „monografiji“??? Kolegu Žigulića možete potražiti na ovome ogranku adrese i vidjet ćete da je ipak zaslužio malo više od fusnote u Krajačevoj manufakturi „činjenica povijesti“. Barem je lokalno opće poznato da je Žigulić što napisao, što uredio nekoliko knjiga koje mu itekako otvaraju bezdrvne i luštre stranice ove knjige tu do čajnika… Navodim ih par: Stradanje Vele i Male Učke 1944., 2017; Stališ duša općine Veprinac, 2011; Povijest Vasanske, 2014…

Isto se pitanje postavlja i za Vjekoslavu Jurdanu koja je jedna od rijetkih istraživačica koja se sustavno bavi Dragom Gervaisom i na refule Rikardom Katalinićem Jeretovom... te Zoranom Kompanjetom (iako za potrebe ove knjige novootkrivenim Ne-Opatijcem rođenim u Opatiji…). Kolegica Jurdana zaslužila je natuknicu, nije li? Barem da se je Krajač potrudio urediti postojeću i lako nalažljivu bio-bibliografsku jedinicu o njoj, jer Vjekoslava Jurdana je doktorirala s tezom o ulozi povijesti i prostora u opusu Drage Gervaisa. I dalje objavljuje znanstvene i stručne tekstove s područja teorije i povijesti književnosti te eseje i prikaze raznolike tematike.

Vjekoslava Jurdana - Objavila je četiri znanstvene knjige: ''Povijest kao sudbina. Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa“ te ''Igri. Mala zaviČAjna čitanka (s primjerima iz čakavske poezije Drage Gervaisa)“, "Pašta i fažol. O književnosti i hrani uz izbor iz djela Drage Gervaisa", "Putovima Pavla Vidasa. O životu, putovanju i pisanju jednog iseljenika". Višestruko je nagrađivana za svoj znanstveni i stručni rad, a uz ''Posebno priznanje Grada Opatije za doprinos u očuvanju i njegovanju tradicijske baštine'' (2010.) te ''Nagradu Grada Opatije za područje kulture'' (2016.), dobila je i državnu nagradu ''Ivan Filipović“ u području znanstvenog i stručnog rada. Njezine pjesme tiskane su u skupnim zbirkama, a objavila je i tri samostalne zbirke. Za djecu je pisala pjesme koje su uglazbljene na dva nosača zvuka, a napisala je vrlo uspješnu slikovnicu "Tončić Petešić". Nagrađivana je i za svoje književno stvaralaštvo… Niz je godina radila kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi, a sada je redovita sveučilišna profesorica u Puli… Knjiga je samo s njom mogla izgledati malo ozbiljnije… No od nje, kao ni od od Luke Skorića, ni ''diha'' ni ''mrvice''… Spominjem samo neke od brojnih kojih ovdje nema.

Iako priznajem da je nebivanje u njoj, izostanak iz nje, jedini ontološki, ali i strukovni ispravan način da se zastupe autori u knjizi koje po minimalnom kriteriju struke, kao niti njih u njoj: nema! Jer ne biti u nepostojećoj knjizi jednako je kao biti u knjizi koja postoji. Ovom obrnutom logikom koji potkrepljuje sadržaj ove knjige, oni u ovoj monografiji zastupljeni na dugoročnom su gubitku.

Nastavljajući put kroz nebiće ove monografije zaustavljam se odmah na podnaslovu „Sto godina bogate opatijske književnosti (1879.-1979.)“ jubilarnom doduše, ali teško objašnjivom u knjizi koja je napisana 2025., dobro, možda i 2024. ali nikako 1979., osim ako kolega Krajač nije iz ladice na luftanje izvukao neki tekst prigodno pisan za stogodišnjicu bogate književnosti grada pa ga je ovdje, kao pozamašan komad samo njemu jasne puzzle, zalijepio i to po kriteriju, „šteta da propadne kad sam ga već napisao prije trećine stoljeća“; recenzenata ionako nema a sam ga sebi neću vraćati na doradu. Nisam toliki autokrat!

Pogledajmo nekoliko mjesta u eseju o stogodišnjici. Pritom ću koristiti načelo slučajnog odabira; ono kao kada su za Opatiju jubilarne 1979. Lolek i Bolek, vrtjeli globus i u njega naslijepo ubadali prst pa gdje potrefe, tamo idu. Recimo: „Starijim leksikom i nazivljem primorskog cvijeća: pelen, mažuran, siva kadulja i ptica; kaleb, tić, vran, slavić… te simbolima: sanka, kestena, pauka, Katalinić čuva trag iskonskog kazivanja (podebljao N.P.) od hrvatske narodne glagoljaške pjesme preko ilirizma do suvremene hrvatske književnosti.“ (276.) Osim što brzopleto i pogrešno pretpostavlja jezični i time dijelom 'identitetski' vremenski kontinuitet kojim se književnost neprekinuto i linearno valjda „razvija“, autor koristi sintagmu: „iskonsko kazivanje“. A što je to „iskonsko“ u „iskonskom kazivanju“; je li to primordijalni krik Peruna na Mokoši; Veliki Čakavski Prasak, glagoljski zarez na nekoj podučkarskoj katastarskoj darovnici; je li konačno, negdje na Silvi Carmen, pronađena strana B Bašćanske ploče … otkada točno datira iskon?

No to nije sve: može i površnije: „Dok se njegova kampanilistička vizura pejzaža i antejska tematika vežu za vološćansko tlo, njegova (Katalinićeva, op. N.P.) poezija racionalno odmiče od samog toga jer njegov duševni nemir (…) zrači širom etničkom komponentom, osvješćuje duh istarski, bitak istarskoga, pa prema tome i sveukupnost istarskoga i primorskoga prostora.“ (276.) Nemir duše R.K.J.- a je etnički radioaktivan: naime jednokomponentno zrači i to etnički… pritom osvješćuje istarski duh i pripadajući mu, ako ne i prethodeći. „bitak istarskoga“. A što je to „istarski duh“? Đin iz sopile? Aladinov Mih? Dobro, što je istarski bitak, to je valjda svima jasno: Istarski bitak je bitak istarski po kojemu se začela „sveukupnost istarskog“ koja je, baš kao i bitak, cjelovita u sebi sadržana i sebe sadržeća „histerijska činjenica“ kojom se, kako sam netom na istoj stranici pročitao, valjda: „izražava općeljudska ugroženost“.

Otmjeni tisak i veoma krute korice i očajna naslovnica...

Da mi je nekad netko kao brucošu na studiju filozofije rekao da ću pred penziju suosjećati s bitkom, poslao bih ga u Tri Bistrice Lesne.

U igri bivanja i izbivanja zanimljiva je i nezaokruženost „Opatijskog kulturnog kruga“, kojemu nema tko nije pripadao; valjda svatko tko se u neko doba i s nekim razlogom u Opatiji našao; bilo da udiše morski zrak, bilo da se liječi, bilo da kocka ili samo ljetuje. Pa se nižu, Djalski, M. Marjanović, M. Nikolić, Harambašić, M.C. Nehajev, Vodnik, Begović, Ogrizović, Matoš, Cankar, Supilo… dok ovo pišem, uočeni su portretni graffiti koji se neuspješno pokušavaju sastrugati sa zida Ljetne pozornice u Opatiji ne bi li se ušuljali u oknjiženu verziju tzv. Opatijskog kruga; najviše se, čitam SMS, pritom batrgaju Braća Lumierre i Robert De Niro, a Kirk Douglas čeka da mu Zucchero doda špatulu… a sve kako bi, ponavljam, i oni našli svoje mjesto u opatijskim „kruzima koji se šire“.

Riječ dvije o registru Josipa Krajača. Nakon pitanja objektivnog vrednovanja materijala pred tisak, postavlja se jedno, „krajnjekorisničko“ pitanje: „kome je ova knjiga namijenjena?“ Takozvanom „običnom intelektualnom znatiželjniku“ očito nije. Jer, tko će pratiti primjerice ovaj opisno- argumentacijski niz: „Pjesma ima antologijsku vrijednost… što je u ovom slučaju „antologijska vrijednost“ ne objašnjava se, ali budući da nakon „vrijednost“ nema zareza, tada smo „sintaksno“ i gramatički instruirani da se radi o antologijskoj vrijednosti „zvukovne strukture rime i ritma te strofične strukture sintaksnih jedinica. (primijetio N.P.)… ta „antologijska pjesma“ „semantičkom porukom'' (ako sam ovo shvatio tada je ova sintagma tautologija, ali se toplo nadam ili da nisam shvatio ili da je samo besmislica, N.P.) „nadrasta dojam pejzažno-zavičajne pjesme jer semantikom otkriva dimenziju duhovne vrijednosti.“

Ovo i ovakvo pseudoznanstveno trabunjanje očito autoru puno znači, jer je za ovu priliku sam sebe citirao posegnuvši za vlastitim radom datiranim 2001. Književne raščlambe. Iako bih mogao nastaviti citirati uprazno, završavam s par bisera nepatvoreno pompoznih besmislica: „U pjesmi se osjeća harmonija, dah bjeline i mirnoće.“; „…svuda mir, nema boje ni zvukova koji narušavaju pjesničku sliku… Za drugačiji a sličan ugođaj daha bjeline i mirnoće, prije nego što prekinete čitati ovu moju dosadu od prikaza, predahnite uz glazbeni broj.

Oprostite, ali tko od laika i znatiželjnika koji bi htjeli nešto naučiti u ovoj knjizi, ne da može, nego treba razumjeti ovaj u nemaloj mjeri iščašen „metajezik“ profesora Krajača: „Pjesma („Tanac“, D. Gervais) je puna tjelesnoga, a to oponaša i ritam: stih počinje njihanjem uzlazno-silazne intonacije dvostrukog amfibraha, a nakon lažnog troheja, završava anapestom, odnosno trohejom i jambom koji uzlaznom intonacijom govori da nije kraj…da tanac traje…“ (287.)

In soma, ako pridete na Marunadu i ako van se pari da je fajrunt, samo poslušajte, jer ako nakon lažnog troheja, armunika odluči popizdit pa pjesma pritom završava anapestom, odnosno trohejom i jambom tada vam sve to, i to ni manje ni više nego uzlaznom intonacijom, govori da se još možete ogrepsti za koji ples, jer ulazna intonacija anapesta i na marunadi je ultimativni znak da plesu nije kraj…da tanac traje…

Šalu nastranu: i sam sam pisao enciklopedijske natuknice za personalnu enciklopediju „Miroslav Krleža“ i pritom koristio registar veoma sličan Krajačevu, ali leksikografske jedinice imaju jasno ciljanu publiku; najprije kolegice i kolege iz struke, ali na tadašnjoj (1987. je) razini obrazovanijeg i znatiželjnijeg srednjoškolca (to vam je danas otprilike magistar društveno-humanističkih znanosti) a tada amateri i poluprofesionalci Krleže, no nikako turisti i znatiželjnici kao ni autohtono stanovništvo Liburnije centar koje je, za ovu priliku, Opatija. Evo jedan od primjera koji je, iako pisan za stručnu enciklopediju, daleko prohodniji od Krajačeva tanca anapesta.

Jedna dobrohotna kolegijalna napomena, a tiče se osnova citiranja.

Kada se traži mjesto „izvornog izrijeka“ na kojemu je i kada Miroslav Krleža po prvi put spomenuo defenestraciju „dijalekata“, a konkretno je počeo s kajkavskim da bi mu kasnije dodao i čakavski, to je njegova uvodna riječ na znanstvenome skupu „O 130. godišnjici Hrvatskog narodnog preporoda“ u ožujku 1966., a ne reciklirani Krležini razgovori s Enesom Čengićem. Pa ne treba profesor profesora učiti kako korektno citirati, ali netko ne treba čak biti ni profesor, može biti (i trebao bi biti) đak a znati da se uvijek traži izvorno mjesto odakle se citira. A znati će ako mu na to ukaže profesor. Naravno, ako zna.
No, ovo je, u kontekstu svega zatečenog, minorni problem. U usporedbi s tvrdnjom da „(Zvane) Črnja liričnim tonom stvara identitet istarskoga puka“, ovo s citiranjem iz sedme ruke uopće nije problem.

Zoran Ferić

Mikročlanci o suvremenicima su šlampavi tako da se neki od njih vjerovatno gore osjećaju što su u ovoj kupusari spomenuti, od onih kojih ovdje nema. Recimo, pitam se kako se osjeća Krajačev kolega, gimnazijski profesor i pisac, Zoran Ferić kada sazna da je u svojoj priči smještenoj u Opatiju stvorio „priču kao grotesknu referenciju na nekadašnje opatijske sage, a stvarno izražava kaotično duševno stanje suvremenog čovjeka“. I, da; po kojem je to kriteriju Zoran Ferić u ovoj knjizi zastupljen, a recimo, Goran Tribuson nije? Jer, ako se načme motivski niz koji će nanizati autorice i autore koji su radnje svojih djela smještali u Opatiju, tada se ili treba objasniti opseg i doseg tog “okvira” ili se ne njime baviti, jer to što Krajač zna za Ferića, a nema pojma da je Tribuson dio klasika Povijest pornografije smjestio u Opatiju ne bi smio biti kriterij jer je slučaj, proizvoljnost i samo još jedna mrlja na paučini od šlamperaja u koju je ova “monografija” umotana.
Giaccomo pak Scotti nije kvantitativno ni kvalitativno uvršten: on je uvrijeđen i to na cijela tri retka. Sva sreća da ne čita monografije.

Damir Miloš predstavljen je neobjašnjivo fragmentarno dok je književna produkcija Vedrane Rudan, autorice dvadesetak knjiga, jedne od najčitanijih, ili, ako se ne varam, najčitanije naše autorice "u prijevodu”, bez ikakvog objašnjenja reducirana na dvije iz niza njezinih knjiga… no bolje da je Vedranu Rudan interpret ostavio na miru jer je samo jednom uspio napisati kako pripovjedačica svojoj junakinji „imputira“ samosvijest… Znači ženi u ovakvom kreativnom čitanju ala Krajač mozak ne treba; treba joj imputacija samosvijesti. Naravno, izvana.

Damir Miloš pak ne prolazi nimalo bolje, a pritom treba znati da se u oba slučaja radi o autorici i autoru koju zaslužuju puno ozbiljniju obradu: Miloš je naime nesvakidašnje hermetičan autor koji na njemu svojstven način montira i demontira „generičku gramatiku stvaralaštva“, dok je Vedrana Rudan nesvakidašnje uspješna i čitana književnica ne samo u našem jeziku…

Vedrana Rudan

… I njih je dvoje, i ne samo njih dvoje, zaslužilo puno ozbiljniji i temeljit pristup. No čak i da se je to dogodilo, odgovor na ontološko pitanje o tekstualnoj egzistentnosti monografske jedinice po glavi povijesne zbiljnosti, i dalje izostaje.

Čitateljicama i čitateljima ovog krokija prikaza ispričavam se na količini riječi upućenih knjizi koja to i nije. Ako je tomu tako, tada niti riječi njoj upućene ne postoje pa predlažem da se svi zajedno, u svrhu saniranja mentalnog zdravlja nakon ovog ozbiljnog prokliznuća po-etike u reciklažna dvorišta provincijalizma, pretvaramo da se ni ova knjiga, a s njom ni ovaj prikaz, nikada nisu dogodili.

Nikola Petković sveučilišni je profesor, književnik, kritičar, kolumnist, prevoditelj i urednik… Predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Predstojnik je Katedre za kulturalnu teoriju i diskurzne studije pri Odsjeku za kulturologiju. Autor je dvadeset i pet knjiga različitih vrsta, rodova i žanrova.

Follow @PodUckun