UZ ODLAZAK LEGENDE: Bruno Petrali, život s mikrofonom

Bruno Petrali: „Mjesec u potoku“ bio je moj najveći hit

Polako, polako, taj proces je trajao godinama, Talijani su većinom otišli iz Rijeke, stanovništvo se promijenilo. Tako da je 1955. talijanska redakcija na Radio Rijeci bila potpuno ukinuta. Tada je direktor Radio stanice bio Miloš Grbac, siva eminencija političkih struktura. Došao je i rekao da se redakcija ima likvidirati tik-tak, da će redaktori otići u La voce del popolo, a ti Bruno možeš ići u Kopar. Dobro, rekao sam, snaći ću se (Životni intervju Brune Petralija, iz knjige portreta „Ljudi s početka stoljeća“ (ICR Rijeka, 2001.) autora Dragana Ogurlića).

Riječki Fiuman Bruno Petrali, jedan od trojice hrvatskih hit pjevača iz pedesetih godina, napokon će izgleda, u svojoj 76 godini objaviti prvi nosač zvuka. Inicijativa je potekla od Siniše Škarice, urednika Croatia Recordsa koji je pronašao prastare Jugotonove snimke iz pedesetih, i odlučio ih objaviti u originalu. Pedesetih godina na hrvatskom glazbenom nebu samo su tri zvijezde: Ivo Robić, Zvonimir Krkljuš i Bruno Petrali.

„Bili ste nekako zapostavljeni sve ove godine“, kazao je Petraliju urednik iz Zagreba, „nepravedno zapostavljeni“.

– Možda je tako. Možda se može steći i takav dojam. Ali istina je da sam puno toga radio, svačim se bavio i ni u čemu nisam išao do kraja. Da sam se pedesetih odlučio na profesionalnu pjevačku karijeru, vjerojatno bih u tome postigao silne uspjehe.

Bruno Petrali snimio je osamnaest pjesama za zagrebački Jugoton. Od toga su dva hita bila na talijanskom: Canzone da due soldi i Aprite le finestre, pjesma pobjednica sa Sanrema. Sve druge hitove, poput Mjesec u potoku, Tužna ptica, Bez tebe, Jesenska elegija, Sreću mi vrati, Petrali je pjevao na hrvatskom, kojeg u svakodnevnom govoru koristi sa stanovitim, šarmantnim fijumanskim akcentom.

– Ja sam Fijuman, jedan od onih Talijana koji su u Rijeci ostali još iz doba Italije. Moj otac Giovanni došao je na Trsat iz Milana 1919. godine kao talijanski vojnik i tu na Strmici upoznao moju majku, rođenu Glažar. Rodio sam se 1925. u siromašnoj obitelji koja je stanovala u nekoj šupi poviše današnje Laginjine ulice, ali već do početka rata, zahvaljujući spretnosti mog oca, bili smo među najbogatijim riječkim obiteljima.

Na terasi opatijskog hotela „Jadran“

Ludi dečko u Milanu

Giovanni Petrali počeo je trgovati, i malo-pomalo, postao jedan od najvećih trgovaca u Rijeci. Sredinom tridesetih zakupio je od Židova veliki riječki dućan Moravec na mjestu današnje robne kuće Korzo. Kako je tata razvijao svoj posao tako smo sve bolje živjeli. Shodno tome, i ja sam bio „figlio di papa“. Zahvaljujući tatinom poznanstvu s riječkim perfektom Testom po svršetku mature, a nakon kapitulacije Italije 1943, izbjegao sam mobilizaciju. Otac, koji je tada bio jedan od najimućnijih ljudi, sredio je da idem raditi u brodogradilište Cantiere navali, danas 3. maj, kao „pittore e picketino di carena“, pitur i strugar. Bio sam militariziran kao radnik brodogradilišta, kao da sam vojnik, a bio sam zapravo doma.

Mladi Bruno Petrali konac rata dočekao je u Milanu, kao student prava. U napušteni Milano 25. travnja 1945. ušli su oslobodioci. Uhapšen je Mussolini. Italija je slavila – po svršetku rata pjevalo se i plesalo svugdje. Na jednoj Festa del' Unità, u ambijentu crvenih zastavica i komunističkih pozdrava sa šakom na sljepoočnici, 20-godišnjem Petraliju ukazala se šansa koju je čekao još iz internatskih dana.

– Na bini sam vidio orkestar bez pjevača, a moj prijatelj koji je znao za moju želju da pjevam s orkestrom, otišao je k organizatoru i predstavio me kao pjevača koji je već pjevao za Radio Trieste, što je bila laž. Pjevat će vam, kaže, jako popularnu pjesmu Giovanotto matto (Ludi dečko). I odmah su me najavili „E adesso di partigiano Bruno Petrali“..., a meni su se noge odsjekle. Orkestar je počeo, ali taj vers svirali su jako nisko, tako da nisam uspio uhvatiti tonalitet. Mora biti da je zvučalo grozno jer sam vidio onog mog prijatelja kako bježi, u strahu da ne dobije batina. Snašao sam se u refrenu i malčice spasio stvar. Aplauz je bio više nego skroman. Prišla mi je samo jedna, debeljuckasta djevojka, i kaže „Cantare ancora una, cantare ancora una“! A ja sam pobjegao, nikada me više nisu vidjeli.

Bruno Petrali ostavio je neizbrisiva traga u zabavnoj glazbi, u riječkom novinarstvu i na pozornici talijanske drame

Egzodus Talijana

Koncem 1945. Bruno Petrali vratio se u Rijeku. Otac je u međuvremenu izgubio sve; nešto mu je konfiscirano, nešto je morao zatvoriti. S reputacijom „reakcionara“ ili barem, reakcionarova sina, Petrali se u ožujku 1946. javio na natječaj za spikere Radio Rijeke, stanice koja se ujesen 1945. oglasila prvi put iz jedne kućice u Voloskom.

– Sjedište Radio Rijeke bilo je u prvim poslijeratnim godinama u Domu kulture na Kozali. Primio me direktor Ladislav Grakalić i na tom konkursu su me odmah izabrali. Ako sam ujutro prošao taj test, navečer sam već čitao neke komentare. Radio Rijeka bila je podijeljena u dvije ravnopravne redakcije, hrvatsku i talijansku, a cijeli program bio je pomalo nespretan. Nismo imali svojih vijesti nego smo najviše čitali vijesti iz novina, iz Vjesnika. Smiješno je bilo to što su spikeri isti tekst govorili najprije na hrvatskom, a onda na talijanskom. Ponavljali smo se, kao dva majmuna. Počelo bi: „Ovdje Radio Rijeka, na talasu tom i tom“, a zatim „Qui Radio Fiume che trasmete“, itd. A onda: „Sada emitiramo zabavnu glazbu“. Odmah zatim: „Trasmettiamo musica da ballo, musica leggera“. To dvojezično mrcvarenje trajalo je čitavih nekoliko godina, a poslije su napravili odvojene emisije.

U desetak poslijeratnih godina u Rijeci se stubokom promijenila i struktura stanovništva pa je opstanak talijanske redakcije bio ugrožen.

– Polako, polako, taj proces je trajao godinama, Talijani su većinom otišli iz Rijeke, stanovništvo se promijenilo. Od 90 posto Talijana i 10 posto Hrvata 1946. godine, već 1955. godine situacija vam je bila kao danas. Znači, već '55. nije bilo potrebe da talijanska redakcija ima toliku minutažu. Stariji Fijumani su već dobro znali hrvatski.... Tako da je 1955. talijanska redakcija bila potpuno ukinuta. Tada je direktor Radiostanice bio Miloš Grbac, siva eminencija političkih struktura. Došao je i rekao da se redakcija ima likvidirati tik-tak, da će redaktori otići u La voce del popolo, a ti Bruno možeš ići u Kopar. Dobro, rekao sam, snaći ću se.

S riječkim „Plavim triom“ 1955. godine

Cijela misleća Rijeka

U „godinama koje su pojeli skakavci“, od 1946. do 1955. Bruno Petrali ostavio je neizbrisiva traga u zabavnoj glazbi, u riječkom novinarstvu, na pozornici Talijanske drame. Riječka radio stanica bila je najbliža Zapadu i talijanskoj canzoni, a svaki uspješniji šlager bio bi odmah preveden i plasiran u eter na hrvatskom.

– Bili smo blizu granice i mogli smo odmah reagirati. To nije bila komunikacija kao danas, strane stanice hvatali su samo sretnici, a mi smo vrlo dobro čuli talijanske. Zatim, Radio Rijeka imala je veliki jazz orkestar i vrsne muzičare I uz nas nekoliko pjevača produkcija je bila bogata. Zato smo, što se tiče zabavne glazbe, bili vrlo napredni. I ja sam propjevao na Radio Rijeci dolaskom Marija Kinela koji je gurao, prevodio nove stvari. Mario Kinel nije znao pjevati, nije čak bio ni muzičar, znao je skinuti bilo koju melodiju, zabilježiti note, ali harmonizirati već ne. Znate, Kinel nije bio ni veliki pisac, ni humorista, ali njegova je veličina bila u tome što je gurao druge! I u humorističnoj emisiji Gong, i u La Bori, i na estradi. Okupljao je oko sebe mnogo ljudi, pa samo ih je kroz Gong prodefiliralo stotine. Cijela misleća Rijeka.

Bruno Petrali, inače velika prijeratna nada fiumanskog nogometa, ostat će zabilježen i po prvom radioprijenosu nekog sportskog događaja u Rijeci. Dogodilo se to ujesen 1946. na utakmici Kvarner – Hajduk koja je završila neodlučeno 1:1.

– Na Omladinskom igralištu, na krovu jedne kuće koja se nekad zvala Casa Ballila, postavili smo mikrofon, jedini koji smo imali na Radio Rijeci. Bio je kraj mene i neki Stevanović, rodom iz Šapca, dopisnik Borbe i onda smo se dogovorili da prvo poluvrijeme prenosim ja na talijanskom, a drugo poluvrijeme on, na hrvatskom. Nikad neću zaboraviti, oba gola su pala u prvom poluvremenu, za Kvarner je gol dao neki Petronio, a za Hajduk Franjo Matošić. Neriješen rezultat bio je za Kvarner veliki uspjeh.

Novinar – u Puli na Prvenstvu Balkana u boksu, pored Mate Parlova i Mladena Delića

Glasnice su popustile

Njegove strasti bile su pjevanje i nogomet. Pa kad su ga i potjerali s Radio Rijeke zajedno s cijelom talijanskom redakcijom, Petrali nije brinuo. Bio je popularan. Pjevao je u opatijskom Kvarneru, Slaviji, Jadranu, vrtio se na radiju. Od pjevanja se dalo dobro živjeti, ali nije bilo cehovskih udruga putem kojih se moglo uplaćivati staž i socijalno. Zaposlio se stoga u kazalištu, kao glumac Talijanske drame...

– Ali i dalje sam pjevao, jer sam to mogao raditi gdje god sam htio. U Beograd su me često zvali, bio sam im interesantan kao Talijan, jer nije bilo gostovanja kao danas, država je bila dosta zatvorena. Onda sam se od 1958. do 1961. angažirao kao stalni pjevač na Radio Ljubljani, u onim eksperimentalnim počecima Ljubljanske televizije. Od konca pedesetih počeo sam pjevati u inozemstvu, po noćnim lokalima u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj. Dobro se zarađivalo, ali to je bio težak život. U Austriji sam bio nadomak toga da snimim ploču, ali nisam mogao izdržati taj tempo nastupa po barovima, od devet navečer do četiri ujutro. I tada su mi godine 1961. glasnice prvi put popustile. Operirao sam polipe, glas se vratio, ali nije bio nikad kao prije. No nastavio sam pjevati po terasama. Prvi sam pjevao i na brodu Barba Rude, koji je u Rijeci počeo s radom 1965. godine i bio čuven po svom „integralnom streapteasu“. Okupili smo sastav barskih muzičara: Aco Kelle kao violinista i kapelník, Aco Petrović na klaviru, te još dvojica, bubnjar i gitarista, a ja sam svirao i pjevao. Unutra je bila ludnica, pogotovo vikendom, nije se moglo ući. Talijani su se pomamili za Barba Rudom pa su dolazili čak iz Venecije, iz Ciogge, iz Padove, bog te pitaj odakle...

S Mariom Kinelom u Opatiji 1976., zahvaljujući kojem je propjevao na Radio Rijeci i uopće

Direktor, glumac, voditelj, pjevač

Direktor Talijanske drame bio je Bruno Petrali od 1969. do 1981., punih dvanaest godina, i smatra da nijedan direktor ili intendant nije toliko dugo trajao. Za direktora financijski propale Talijanske drame stavili su ga, pretpostavlja, zato jer nisu imali nikog drugog.

– Možda i zato jer su znali da imam kliker za financije, pa su mi dali da vodim kazalište. I uspjeli smo vrlo brzo sanirati stanje, promijeniti način rada, dovoditi režisere iz Italije, pa je i nivo predstava skočio. Imali smo i dobre glumce, znate. Mogu vam kazati, ako ne bolje, onda ne lošije nego Hrvatska drama u Rijeci, koja je tada imala jednog Maričića, Lončara, Šestaka, Lovrića, Mariju Cmobori. U Talijanskoj drami imali smo vrsne glumce: Bruminija, Montinija, Benetellija, Giannu Depoli.

Kao direktor Drame ja sam bio i glumac i prevoditelj. Glumio sam uglavnom ljubavnike i ležerne tipove, za koje nije trebalo učiti puno teksta. U isto vrijeme radio sam na TV Kopru, a čak sam dospio i pjevati na terasama. Naravno, to što sam bio direktor omogućavalo mi je da ponekad naštimam stvari kako su mi odgovarale. Kad se napravio repertoar, učinili dogovori s redateljima, scenografima, kostimografima, Umjetničkim savjetom, kad se dakle sve to obavilo, mnoge zadaće vršile su ostale službe tako da sam imao priličnu slobodu, a možda sam previše slobode i uzimao.

Moj radni dan je ponekad izgledao nevjerojatno: ujutro sam u kazalištu imao sastanak, pa sam išao na probu, potom sam putovao za Kopar, gdje sam komentirao utakmicu ili vodio program, a navečer sam se vraćao pjevati u Opatiju.

Bruno Petrali

Zlatno doba TV Kopra

Godine 1971., premda na funkciji direktora Talijanske drame, Petrali se odazvao pozivu da vodi sportski program tek pokrenutog TV Kopra. Na koparskoj televiziji honorarno će raditi kao sportski komentator ukupno 17 godina, sve do lipnja 1988. godine, kad je u Bremenu komentirao svoju zadnju nogometnu utakmicu, između Njemačke i Jugoslavije (1:1), u okviru priprema za Prvenstvo Europe.

– Danas mogu reći da sam na TV Kopru bio ne samo u njegovo zlatno doba, nego i u zlatno doba privatne televizije uopće. Onda, početkom sedamdesetih, morate znati, TV Kopar je bila prva privatna TV stanica na području Jugoslavije i Italije koja je imala kolor, što je onda bila upravo senzacija. Čitavim lancem repetitora napravili smo da se Kopar vidio u cijeloj Italiji, sve do Sicilije! Znali su me u Palermu, Napulju, na Capriju. TV Kopar je bio popularna stanica najviše radi kolora, ali i radi filmova, reklama, sporta i naravno, erotike. Puritanska Italija pala je na nos kad je Raffaella Carra prvi put pokazala pupak, a mi smo onda puštali vrlo, vrlo smjele filmove, na granici s pornografijom.

Što se poslije dogodilo? Sredinom sedamdesetih nastupila je prava najezda privatnih tv-stanica, koje su pokupile puno reklama lokalnih tvornica, malih firmi, restorana i dućana. Kopar je gubio reklame i novce, bez novaca nije mogao kupiti kvalitetne filmove, kolor više nije bio raritet, i tako je počela stagnacija. Već početkom osamdesetih TV Kopar je počeo gubi na popularnosti. Berlusconi je 1988. preuzeo Kopar kao čisto sportsku tv-stanicu, ali to ih na koncu nije izvuklo i danas su posve nevažni.

Na TV Kopru

Što su činili cenzori

Koncem četrdesetih godina, kad nije bilo ni ploča ni produkcije, najviše gramofonskih ploča u fundusu Radio Rijeke bilo je oteto od građana, rekviriranih za „narodna dobra“. Neki su poklanjali, a neki su morali pokloniti. Neke će iznenaditi da se jedno vrijeme na Radio Rijeci nisu smjeli puštati šlageri jer su u Komitetu smatrali da je takva muzika izmišljena kako bi se narod ošamutio, da ne misli na svoje egzistencijalne probleme. Ali, narod je volio šlagere, i naručivao je baš takve kompozicije u „Pjesmama po želji“.

A onda se dogodila cenzura u najbukvalnijem smislu riječi. Na Radio Rijeku su 1947. došli iz Zagreba otac i sin, mislim da su se zvali Jovanović. Stariji je navodno bio neki muzikolog, i njihov „sport“ je bio da rade selekciju darovanih ploča i sve nepodobne ploče razbijali su i bacali u neku omanju prostoriju. Govorili su da je jazz dekadentna muzika, da su tu glazbu bijelci nametnuli crncima kako bi ih ošamutili. Nikad neću zaboraviti; imali smo puno jazz ploča, vrijednih stvari, rariteta: Duke Elingtona, Luisa Amstronga – to su oni pred nama razbijali! Ali nitko nije mogao ništa kazati. I ja sam naposljetku počeo krasti te ploče, prije nego što bi ih oni razbili. Iznosio sam ih ispod kaputa i tako ih spasio barem dvadesetak.

Follow @PodUckun