[FOTO] Istria 100 by UTMB: Sweeperska štorija s Učke otkriva drugu stranu zahtjevne trail utrke

Rađanje dana nad Kvarnerom i Rijekom

Istria 100 by UTMB okupila je više od 2.800 trkača iz 30 zemalja, a uz natjecatelje ključnu ulogu imaju i volonteri te 'metle' koji brinu o sigurnosti i ekologiji na zahtjevnim stazama Učke i Istre.

Učka – Od petka 10. do nedjelje 12. travnja održana je još jedna ultra trail utrka Istria 100 by UTMB. Iz Labina je u petak startala najduža utrka na 168,9 km, u subotu iz Buzeta utrke na 111,1 km i 69,4 km, iz Motovuna na 42 km, te u nedjelju iz Grožnjana na 21,6 km.

Tanja i Lana Poropat, Danijela Katalenić , Dario Petrović i Robert Koprivnjak iz PD Lisina, te Valentina, Marko, Mihaela i Marko iz Crvenog kriza Istarske županije

Impozantne su brojke – više od 2.800 trkačica i trkača iz 30 zemalja svijeta pojavilo se na startu. Prema riječima organizatora, brojka je to iznad europskog prosjeka za ovakve utrke.

Ove godine utrka je dobila i dodatnu medijsku pozornost – snimljena je reportaža na HRT-u, emitirana na televiziji u Federaciji BiH, a reportažu je radila i nacionalna novinska agencija iz Turske.

U organizaciji utrku prati više od 500 volontera, na terenu su članovi HGSS-a i Društva Crvenog križa iz Istre, kao i iz Federacije BiH, na okrijepnim stanicama, te sweeperi, odnosno „metle“ – mnogi znani i neznani samozatajni ljudi.

Dnevna smjena Marko, Mihaela i Marko iz Crvenog kriza Istarske županije, Tanja i Lana Poropat, Tina Ćurjurić , Barbara Zaspan , Martina Keliš Lukanovic i Damir Grbac.

PD Lisina Matulji već je više od desetljeća dio volontera na okrijepnoj stanici u Trsteniku.

Lanjska ekipa – Vesna Mohorovičić iz AK RIKA Kastav, Matko Milan iz PD Lisina Matulji i ja iz PD Knezgrad Lovran – ponovno smo „metlarili“ na lanjskoj dionici od Mošćeničke Drage do Poklona. Samo sam ja „pametno“ predložio da ovaj put krenemo obrnuto – s Poklona prema Vojaku, pa s vrha Učke spust „na glavu“ do Mošćeničke Drage, jer će nam tako biti lakše. I doslovno nam se to i dogodilo, no o tome u nastavku teksta.

Kreće i posljednja takmičarka, a pakiranje stvari već je bilo u tijeku

U 5:30 došli smo na Poklon, a posljednja natjecateljica upravo je krenula dalje te se čekalo točno 6:00 da se i službeno stanica zatvori.

Nakon kratkog pozdravljanja s preostalim dijelom ekipe s Poklona, bacili smo pogled na naš Kvarnerski zaljev, lijep i noću i danju.

Nisam nikad upoznao Tantalusa osobno, ali sam tu subotu upoznao kako je to kad te Svevišnji kažnjava – i to ovaj put jer sam kaznio sam sebe.

Zucker kommt zum letzte, Patricija i Vanessa dve Grazie iz Crvenog križa Istarske županije

Uspon na vrh Učke, Vojak, lijep je. Malo smo se pomučili, ali nagrada je uvijek nešto što se ne zaboravlja lako – rađanje novog dana uz predivan pogled na Kvarner, prema Plominu, Čepić polju i na zapadu sve do Žbevnice.

I onda s vrha Vojaka počinje spust „na glavu“ s 1.401 metra nadmorske visine. Veselo smo krenuli prema sedlu i preko Puzalice do ceste za Malu Učku. Dan je bio baš po mjeri – niti hladan niti topao, ugodan. Kod dolaska na početak spusta prema sedlu moraš stati, udahnuti zrak i samo gledati i uživati u ljepoti i tišini koja te okružuje.

Nezasitna ljepota pogleda na Kvarnerski zaljev

Puzalica je stvarno opaka u oba smjera – i kad se uspinješ i kad se spuštaš. Tu sam na Novu godinu 2025. skoro izgubio glavu, kliznuvši na vrhu spusta po zaleđenoj stazi, i samo mi je slučajnost pomogla da se zaustavim prije velikih kamenih stijena. Srećom, nedugo nakon mog pada došli su Mladen Korić i Damir Dubrović iz Veprinca i pomogli mi uspeti se do početka spusta. Poučen tim iskustvom, spuštao sam se „kao po jajima“ sve do ceste. Tih 15-ak minuta već mi je načelo palčeve u mojim HOKA tenisicama. Slijedi laganiji dio do ceste za Malu Učku ispod Suhog vrha i silazak prema dijelu koji je širok, ali pun polomljenog drva i granja.

Pred nama Cres, greben Sisola i Čepić polje

Nakon čistine ulazi se na dosta strmu kamenitu stazu koja nas vodi sve do prekidne komore na vodovodnoj trasi Mala Učka – Mošćenička Draga Liburnijskih voda, gdje se staza odvaja i očajno strmo spušta prema mitskom selu Trebišća i njegovu predivnom slapu. Noge mi već pomalo otkazuju, mišići pri svakom koraku trepere i bole do iznemoglosti. No, idemo dalje – moramo stići do mora. Na tom dijelu prepreka i srušenih stabala ima i previše, a serpentine se strmo spuštaju.

A ovo je smetlarski del posla na trase

Napokon ugledamo krovove kuća u Trebišću. Muzej je otvoren, vatrica se dimi oko roštilja, a domaćin nudi rakiju i kavu. Prelijepa mlada dama na vratima muzeja samo nas znatiželjno gleda, ali meni nije ni do rakije ni do kave. Sretan sam jer je do našeg cilja još samo 20-ak minuta. No, kakva kriva procjena! Nakon „Paje Patka“ koraka, uz grčeve u mišićima i želucu, cilj i bife Sportsko te crni Tomislav napokon su pred nama.

Rezime, osim natečenog i krvavog palca lijeve noge, bolnih mišića i malo povrijeđenog ega, odrađeno je 16,5 km i 1.401 m spusta u nešto manje od devet sati.

Vesna i Mile poziraju

Mile i Vesna zaobilaze polomljeno drvo

Miloš Vrenc / PodUčkun.net

Follow @PodUckun