[RAZGOVOR] Melinda Kostelac: Umjetnost kao trag, ideja i dodir - razgovor o grafici, glazbi i životu

Autor: Nikola Cvjetović 22.09.2026

Melinda Kostelac

Umjetnica i profesorica grafike o umjetničkom putu, studentima, grafičkoj mapi „11/7“, Srebrenici, Opatiji, glazbi i slobodi stvaranja

Opatija - Postoje umjetnici koji stvaraju u jednom mediju, a postoje i oni kojima medij nikada nije bio granica. Melinda Kostelac pripada ovoj drugoj vrsti. Kod nje se grafika, glazba, riječ, crtež i istraživanje ne pojavljuju kao odvojeni svjetovi, nego kao različiti oblici istog unutarnjeg impulsa – kao tragovi koji se međusobno dozivaju. Grafika je za nju „velika tajna“: trag, ideja i dodir. I možda upravo ta tri pojma najbolje otvaraju vrata njezina umjetničkog svijeta. U matrici pronalazi vrijeme, slojeve i nepredvidivost; u glasu zvuk koji dodiruje tijelo; u pisanju prostor u kojem misao može postati materijalna. Njezina umjetnička biografija pritom nije ravna linija, nego svojevrsna mreža putanja koje se neprestano vraćaju jedna drugoj. Od djetinjeg crtanja u ranom djetinjstvu i pisanja romana u rukopisu tijekom osnovne i srednje škole, preko glazbenih projekata i studija, do dugogodišnjeg rada na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, njezin se put oblikovao kroz znatiželju, intuiciju i potrebu da se granice neprestano pomiču. I kada govori o studentima, Srebrenici, projektu grafičke mape „11/7“, Opatiji, arhivima, kulturnoj politici ili vlastitom povratku glazbi, zapravo govori o istoj stvari – o potrebi čovjeka da ostavi trag, ali i da taj trag podijeli s drugima. U njezinu svijetu ništa nije potpuno odvojeno. Grafička matrica može postati mjesto susreta sa sjećanjem (što je iznijela u obranjenom doktorskom sinopsisu), arhiv može otvoriti vrata umjetnosti, a zvuk se ponovno pojaviti ondje gdje smo mislili da je odavno utihnuo. Možda zato Melinda Kostelac na kraju i kaže da bi, ako za to bude unutarnjeg poriva i usuda, „zvuk i grafika biti jedno“.

Razgovor koji slijedi zato nije samo razgovor o umjetnosti. To je razgovor o trajanju, slobodi, intuiciji, učenju, upornosti i onome nevidljivom što nas, poput grafičkog otiska, nastavlja pratiti dugo nakon što je prvi trag već ostavljen.

- Vaš je profesionalni put obilježen grafikom, pedagogijom, pisanjem, istraživanjem, ali i glazbom. Kada biste trebali opisati što sve čini vaš umjetnički identitet, što biste izdvojili kao najvažnije?
Možda bi najjednostavnije pojašnjenje glasilo da sam sve to u jednom; svi umjetnički segmenti su nerazdvojna cjelina koja se u određenim periodima oslobađala. U životu sam radila puno stvari, ali pjevala sam pjevati u javnosti počela od svoje pete godine. U desetoj sam potpuno samoinicijativno počela pisati te od 12. do 16. godine napisala nekoliko romana (rukopisom, naravno). Zatim me ponovno zahvatila glazba pa sam sudjelovalau raznim glazbenim projektima, prvo s 13 godina s bratom, zatim u više glazbenih grupa ( Šajeta & Capra D'Oro,, The Stuff, Ri-val, Gipss... ), te sam tako zabilježila više glazbenih zapisa za nekoliko izdavačkih kuća, što nije sve, al je zabilježeno na službenim izdanjima. Od 1989. do 1992. istovremeno sam i studirala na dva fakulteta – Likovnoj kulturi Prdagoškog fakulteta, te Pomorskom fakultetu. Veliko nezadovoljstvo studijem Tehnologije prometa, nakon jezične gimnazije, kulminiralo je time da sam jedne noći ponovno počela crtati. Srećom, te je crteže igrom slučaja vidio jedan akademski slikar i rekao roditeljima da me hitno trebaju uputiti na neku od uglednih akademija. Ipak, ostala sam studirati u Rijeci. A danas već 20 godina radim upravo na Sveučilištu u Rijeci te predajem grafiku, tu surovu, a mističnu materiju.

- Grafika je već desetljećima središte vašeg umjetničkog djelovanja. Što vas i danas toliko privlači tom mediju?
To je velika tajna, jer u to vrijeme, na trećoj godini, bilo je bjelodano da ću se baviti slikarstvom i odjednom sam spoznala koliko tragova i velike discipline nosi izrada matrice, koliko vremena ona može biti obrađivana te čime sve može rezultirati. Profesorica Mogin mjesec dana je provjeravala nisam li se možda ipak predomislila i želim li se možda vratiti u slikarsku grupu odnosno upisati slikarstvo; grafika je tajna. Ona drži trag vječnog signala, može biti vrlo sugestibilna i moćna jer se otvara u ediciji koja se jasno numerira. Grafika nije štancanje niti trivijalna površina, već moćna ontološka opna i koristi moć svih boja. Pomicanje granica tehnika i nalaženje novih rješenja, kakvo sam igrom procesa zabilježila još 2014., stvorivši novi hibrid tehnike, te upijanjem znanja doajena grafike (Lojze Logar, Josip Butković, Črtomir Frelih, Halil Tikveša, Walter Jule, Endi Pošković i drugih svjetskih umjetnika), otvorilo se zauvijek polje istraživanja i izražavanja koje neprestano vibrira. Grafika je trag, ideja, dodir. A to isto je i zvuk, ili glas koji krene kada pišem.

- Kao redovita profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci radite s velikim brojem studenata. Što danas najviše prepoznajete kao njihovu potrebu – znanje, slobodu, poticaj ili potvrdu vlastitog umjetničkog identiteta?
Sve studente kojima mi je bila ili jest čast predavati pomno pratim i vidim da se uvijek međusobno razlikuju; to su individue u kojima se već nalazi nešto u što ih ja samo „gurnem“ da prepoznaju, moć slobode, intuicije, znanja, istine i da se ne oklijevaju usuditi ići svojim putem. Nije istina da se mladi ljudi ne mogu baviti umjetnošću ili živjeti od nje; naši alumni Akademije to dokazuju u cijelom dijapazonu svojeg djelovanja. I često, ako se sretnemo, zahvale mi što sam ih, dok su stvarali grafiku, poticala da vjeruju u sebe i nađu taj put.

- Često ističete važnost upornosti i motivacije. Koliko su, prema vašem iskustvu, upravo te osobine presudne za uspjeh mladog umjetnika?
Pitanje upornosti i motivacije je drevna stvar, tkanje ljudske evolucije; temeljito iskustvo gradi se cijeli život, a život putem umjetnosti velika je vrlina čovjeka, civilizacije i znak da uspjeh nije samo novac, nego i puno drugih faktora – danas je biti čovjek i umjetnik velika smionost. I kako bi to moj prijatelj Marko Lađusic rekao, „umjetnik ne može biti loš čovjek“. On, Damir Urban i ja družili smo se u prvoj fazi studiranja, a onda je svatko nastavio svojom putanjom, slijedom brojnih okolnosti. Mladi umjetnik, ako želi uspjeti, mora prestati razmišljati u okvirima i općenito mora prestati razmišljati s teretom „uspjeha“. Time je na pola puta da stvarno postane istinski svojstven i prepoznatljiv.

- Sudjelovali ste u projektu „11/7“, grafičkoj mapi nastaloj u Potočarima, koja nosi snažnu memorijsku i antiratnu poruku. Što je za vas osobno značilo stvarati umjetnost na mjestu obilježenom tako velikom tragedijom?
Druga likovna kolonija okupila je u Potočarima, odnosno u Memorijalnom centru za genocid Srebrenica, 19 umjetnika grafičara iz cijele regije. Svaki od njih izradio je, na temu tragedije i strahota stradanja više od 7000 ljudi, grafiku, te otisnuo svoju ediciju 11 listova, upravo u Memorijalnom centru, čime grafička mapa „11/7“ ostaje svojevrstan trag povodom 30. obljetnice žrtava Srebrenice. Grafike smo otiskivali upravo u tom centru, bivšoj tvornici akumulatora, koja još uvijek emanira prošlošću i svim vibracijama s kojima se nije lako nositi. Tijekom trajanja kolonije snimljen je i prigodni dokumentarac o umjetnicima, promoviran 11. 7. 2026. Osobno sam za potrebe grafičke mape planirala izraditi tri matrice i odlučiti koju ću otisnuti; ali kako uvijek stojim na raspolaganju studenticama, pomažući im, nisam stizala. Stoga sam pustila da intuicija napravi svoje i u tehnici netoksične grafike iznjedrila sam lik žene usred apstraktne, silovite geste te grafiku nazvala „Noć/Dan“. To je ono vrijeme koje mučki traje, kada dok čekate što će se desiti, na zaokretu tame prema svjetlosti spoznate da se u praskozorje presreću život i smrt. Taj prostor divlje prirode, geste i figure, koja mi je došla „niotkud“, tehnikom dodavanja, iznjedrio je matricu za mapu. Imala sam osjećaj kao da mi se netko preko matrice javio. To nije prvi put. Stoga kažem, grafika je velika tajna.

Foto kolaž iz Srebrenice

- U tom ste projektu upoznali i velikog grafičara Halila Tikvešu. Što vam je značio taj susret i koliko razgovori s umjetnicima koji pripadaju drugim generacijama i sredinama utječu na vaš vlastiti rad?
Ja sam cijeli svoj život, više od 30 godina, slušala priče o Halilu Tikvešu, profesoru i umjetniku grafičaru koji je ostavio značajan trag u tom mediju. Taj danas devedesetogodišnjak s nevjerojatnom je vitalnošću pristupio projektu mape i izveo praktički performans jetkanjem teksta ispred Memorijelnog centra, kojim se grafička mapa „11/7“, prozvana po datumu obljetnice stradavanja mještana, izrazito snažno zaokružila. Evo, vidite: riječ, ideja, trag, grafika, prijateljstvo s Tikvešom, koji mi je obećao napraviti portret te mi poklonio grafiku tijekom kolonije u Potočarima, kao i njegov opetovani interes za pitanja kako sam postigla određene efekte na matrici, dali su mi do znanja da stojim pred veličinom – koja ljubopitljivo uči, promatra svijet i njeguje grafičare u svojem postojanju. Bio je to za mene antologijski susret. Posebno imajući na umu da profesor Butković, koji mi ga je, kao ondašnji njegov student, neprestano spominjao, već treću godinu nije među nama. Tikveša je iznimno prisutan, srčan i strastveni umjetnik i on pokazuje svima kako se, zapravo, čovjek spoznaje i uči cijeli život, ali i ponajviše dijeljenjem znanja s drugima. Taj intenzitet prisutnosti obilježio me za cijeli život. To je naša misija, prenositi taj žar za novim spoznajama. Putem grafike, ali i šire. Ljudsko biće ne djeluje putem zakona odvojenih posuda, nego sinergijom.

„Noć/Dan“

- Vaš odnos s Opatijom kroz godine nije uvijek bio jednostavan. Koliko je gubitak ateljea 2006. godine utjecao na vaš umjetnički rad i vaš odnos prema gradu?
E sada se moramo vratiti malo na tih 20 godina unazad, kada istovremeno bivam nagrađena na 4. Hrvatskom trijenalu grafike Kabineta grafike HAZU 2006., dok mi se iste godine oduzima prostor ateljea, odlukom tadašnje opatijske vlasti. To je mogla biti moja propast, jer vi možete štafelaj iseliti puno brže od grafičke preše koja teži oko 300 kila. Našla sam se u nezavidnoj situaciji, ali moram vam nešto reći: nije sve u novcu, znate. Moj udio u gradu i gradskom prostoru i društvu, zajednici mogao se artikulirati radionicama za djecu i odrasle, i dok su se nekima potraživanja kompenzirala otkupninom, ali ne i meni. Otada sam stekla nomadsku moć, onu prilagodbe rada u nemogućim uvjetima ili diljem svijeta. Radila sam dematerijaliziranu umjetnost grafike, koja se nalazi zabilježena na koricama interaktivnog CD-a Kabineta grafike HAZU iz 2006. godine. Bilo je tu puno mijena i propitivanja granica grafike. No iste godine angažirana sam na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. A vlast se promijenila...

- Unatoč tome, danas ponovno sudjelujete u kulturnom životu Opatije. Mislite li da grad može napraviti iskorak kada je riječ o kulturi i umjetnosti, i što bi za to bilo najvažnije?
Da, naravno, prirodno je sudjelovati u kulturnoj domeni grada jer mi umjetnici i profesori uvijek imamo širu perspektivu. Nije istina da su umjetnici nesposobni ili „smotani“; naprotiv, oni često mogu pronaći dobra strateška rješenja ili ukazivati na moguće potrebe da se uvjeti za strategiju stvore naizgled malim koracima. To mi je dalo iskustvo kakvo sam stekla u radu na Akademiji u svojstvu nastavnika, člana uprave, te voditeljice EU projekta Kreativne Europe. To je sve postupno teklo samo od sebe, ali je i tražilo pažnju i veliki angažman.

Detalj sa stručnog vodstva kroz zbirku obitelji Infeld u Šporeru

- Nedavno ste održali stručna vodstva kroz zbirku obitelji Infeld u Opatiji, uz velik interes publike. Je li vas iznenadio odaziv i što vam on govori o publici i njezinoj potrebi za kvalitetnim sadržajem?
Stručna vodstva u Šporeru povodom zbirke Infeld, koja ima izvrstan presjek kolekcije vrhunskih grafika, na moje su iznenađenje usred ljetne vreline, izazvala doista veliki interes. Velik je izazov objasniti ljudima, mahom laicima, kako se rade tri vrste grafičkih tehnika i kako su nastale grafike pop-art ikona, u samo sat vremena. Izložba kolekcije ostat će blistati za publiku do kraja rujna. Ali ima tu još nešto; niknulo je nešto obećavajuće u tom Šporeru. Izložba nas zadužuje i podsjeća na cijelu epohu nevjerojatnih zbivanja koje je nosila Opatija putem nekadašnjeg Mozaika i Festivala Opatija pa sve do danas, koja je ugostila toliko iznimnih kreativnih ljudi s područja glazbe, likovnih umjetnosti, znanosti, a bilo bi izvrsno kad bi se ovakva vibracija nastavila.

- Koliko je važno umjetnost približiti publici koja možda nema prethodno znanje o grafičkim tehnikama i suvremenoj umjetnosti?
Ljekovitost kreativnog razmišljanja i postupna gradnja strategije kulture kakva se usađuje u Hrvatski muzej turizma, te davanje mogućnosti da pojedinci podrže vlastitim svojstvima nešto što nadvisuje ideju pukog programa, to je ono što može dati novi zamah kulturi Opatije, koja njeguje, prepoznaje i uvažava svoje lokalne te međunarodne umjetnike. To je rad na duge staze koji počinje jednostavnim koracima, a koji se ne trebaju uvijek saplitati o moguća ograničenja ili zadatosti proračunskih ili drugih sredstava. Bitni su ljudi! A ljudi žele kupati se u toj ljepoti i sreći dijeljenja iskustava i saznanja. Kulturni turizam, naravno, nije ništa novo jer otkad je turizma, isti prate i kulturni sadržaji. No nikada ne bih nametala svoja viđenja ikome. Ljudima treba dati povjerenje. Umjetnost, u širem ili užem smislu, te kultura prisutne su posvuda. Samo ih treba dodatno preslagati kako bi postale vidljive, dostupne i intrigantne. Ova zbirka moguće je nekom djetetu obilježila ljeto i život. E, to je moć umjetnosti. A bitni su i Opatijci.

Arhive: Predavanje o Liburnijskom vodovodu 2016.

- Osim umjetničkog rada, bavili ste se i istraživanjem lokalne povijesti te pisanjem knjiga. Odakle proizlazi ta potreba za istraživanjem i bilježenjem prošlosti?
Arhivsko istraživanje ciljanih segmenata (zavičajne) povijesti nisam planirala, već sam nekako morala financirati odlaske na Akademiju. Da, prvih pet godina honorarni angažman bio je doista simbolično plaćen, ali ja sam shvatila koliko učim i spoznajem tko sam. Nitko tada nije htio prihvatiti taj izazov i pisati knjigu niti kopati po prošlosti 125 godina vodoopskrbe Liburnije, kao ni po 105 godina povijesti odvodnje. Arhivsko istraživanje povijesti opatijskih kupališta 2003. bila je tek introdukcija za ono što je slijedilo 2007. – 2009. godine. Ponavljam, ja kada nešto radim, to radim bez ostatka. Tako sam devet kutija vodovodnog konzorcija proširila na 100 kutija, ne samo u riječkom arhivu, a o dodatnom čitanju literature da ne pričam. Bila je to ludost, ali i velika strast. Tamo sam upoznala (sad već pokojnog) Williama Klingera, koji mi je dao nekoliko ključnih savjeta za istraživanje fundusa i novina. Drugim riječima, knjiga koju sam napisala financirala je moje odlaske na posao vanjskog asistenta. Neizmjernu podršku dobila sam od pokojnog oca sve do njegove nagle smrti (2000.) i posebno majke, koju sam izgubila nedavno. Jednom kada počnete istraživati, to zapravo nikada ne prestaje, napisali vi knjigu ili ne...

- Pisati ste počeli još kao dijete, a kažete da vas roditelji nisu posebno usmjeravali ni prema pisanju, ni glazbi, ni likovnosti. Koliko je važno dopustiti talentu da se razvija prirodno, bez nametnutih očekivanja?
Naši roditelji bili su izniman par, sa samo danom razlike u rođenju, bila je to velika ljubav, ostali su zajedno od svoje sedamnaeste godine do preranog očevog odlaska i predstavljali smo skromnu, običnu obitelj, ali s genetskim, umjetničkim nasljeđem. Naši roditelji nisu imali novaca niti vremena da nas pošalju u glazbenu školu ili prate što sve radimo u slobodno vrijeme, stvarno su puno radili. I moj brat, koji je izniman muzičar i kantautor, pa i ja, koja sam osjećala vlastiti poriv kreirati, pjevati, pisati, crtati, mi smo to iznijeli sami, svatko na svoj način. Svaki je način dobar i nikada nisam imala potrebu zamjerati roditeljima za takvo što. Možda su u jednom dijelu našeg djetinjstva mislili da mnoga djeca znaju dobro pjevati i crtati, a za moje pisanje nisu nikada ništa jako znali jer sam to radila samo za sebe (ako izuzmem spomenute publikacije godinama poslije). Ali znam da, kako god negodovali ponavljajući sintagmu „Kako ćeš od toga živjeti?“, da su i otac i majka bili neizmjerno ponosni na svoju djecu. Zapravo, takav ležerniji stav moguće nas je naučio da u sebi nikada ne gradimo zavist, nego da se povezujemo i nadovezujemo s pravim ljudima. Danas djeca idu na mnoge aktivnosti i traže svoje mjesto pod Suncem, no možda je u svemu presudna ona „pauza“ u traženju koja vas vodi tamo gdje, tj. onome što zapravo želite raditi. Ono u čemu smo mi uživali zapravo je neizmjerna sloboda da svoje vrijeme sami usmjerimo na gradnju potencijalnih talenata. Sjećam se, kad sam imala četiri godine, došla sam kući i nacrtala nešto figurativno, a majka me pitala: „Što je to?“ Rekla sam: „To stoji na jednoj kući kod tržnice.“ Majka se čudila tvrdeći da toga tamo nema. Idući dan shvatila je da sam po sjećanju točno nacrtala fasadni ukras pročelja jedne vile.

- Tijekom života prošli ste kroz razdoblja koja nisu bila jednostavna, ali ste ih pretvorili u iskustvo iz kojeg danas crpite snagu. Što ste najvažnije naučili o sebi kroz te izazove?
Nisam se rodila da živim u strahu i postupno sam se iz introvertiranog djeteta izgradila u ljudsko biće koje ima ulogu učiti druge. Ali nikada nisam izgubila vezu s mojim unutrašnjim svijetom, kojeg smatram beskonačnim. Mišljenja sam da je misao najjača energija u svemiru. Ja je tek postupno materijaliziram. I kada padneš, moraš ustati i krenuti dalje.

Sudionici projekta „11/7“

- Rekli ste da čovjek treba učiti cijeli život. Što danas učite od svojih studenata, a što se nadate da oni uče od vas?
Svatko treba učiti od svakoga, što sve ljude čini vrijednima. Svaka generacija studenata, kao i određene studijske grupe unutar predmeta, ima neki svoj potpis... Kažem vam, to je tajna. Život je predivna tajna. Studenti su svoji, ali oni zrcale one koji ih uče. To kod mene ide prirodno. Možda zato što je već prošlo nešto prolaznog vremena, ali svaka nova generacija mi je novi izazov. I najveći je izazov u nastavi kako prenijeti znanje a da studenti ne postanu „vaša kopija“, već nova autentična cjelina.

- I za kraj, glazba je također dio vašeg života. Iako je nikada niste odlučili pretvoriti u profesionalnu karijeru, iza vas su glazbeni zapisi, rad s grupama i različiti projekti. Što vam glazba danas znači i postoji li mogućnost da je publika ponovno čuje u nekom vašem budućem projektu?
Iskreno, ja se njome nisam nikada prestala baviti... Jedino sam, umjesto glazbene karijere, uvjetno rečeno, odabrala visoko obrazovanje. Ali ako se ja ne bavim glazbom, glazba se bavi sa mnom. Ako i ne izlazim u javnost s time, to ne znači da je bavljenje glazbom „zamrlo“. Također, ako slika govori bolje od 1000 riječi, onda šutnja žene govori više od milijun riječi. Žena umjetnica tijekom svojeg života ima moć otvoriti kreativne kanale drugima i putem zvuka, i vlastitim bitkom. I kao što sam rekla, zvuk dodiruje bubnjić i cijelo tijelo. Slično je s grafikom. Mogu samo reći da se posljednje dvije godine glazba na neobičan način vratila u središte moje pažnje. Vježbam držati njezin pitch, ponovo istražujem i učim. To je jednostavno u meni i traži da se jednom podijeli s drugima. Ne želim se programirati ikakvim planovima, to mora doći samo od sebe. I ako bude potrebe i usuda, zvuk i grafika bit će jedno.