[VIDEO RAZGOVOR] Zoran Laslavić: Vatrogastvo vam uđe u krv i postane način života

Autor: Marina Brajkovic 11.05.2026

Zoran Laslavić

Zoran Laslavić o 28 godina službe, potražnim psima, Petrinji i životu u kojem su obitelj, psi i vatrogastvo neraskidivo povezani

Matulji - Zoran Laslavić već gotovo tri desetljeća živi vatrogastvo – ne samo kao posao, nego kao način života. Zamjenik zapovjednika JVP Opatija i zapovjednik DVD-a Opatija svoju je priču započeo još kao srednjoškolac u Garešnici, a danas iza sebe ima iskustvo brojnih intervencija, spašavanja i razvoja jednog od najprepoznatljivijih sustava potražnih pasa u Hrvatskoj. Uz operativni rad, školovanje i vođenje vatrogasnih timova, posebno mjesto u njegovom životu imaju psi za traganje i spašavanje, s kojima je prošao potrese, ruševine i međunarodne obuke. Kako izgleda kada vatrogastvo postane dio svakog segmenta života, što ga je oblikovalo kroz godine službe i zašto vjeruje da vatrogasac danas mora biti i psiholog, i vođa, i čovjek koji nikad ne prestaje učiti – samo su neka od pitanja na koje je odgovor dao ovaj žitelj Brešca.

Kada je i kako krenula vaša priča s vatrogastvom?
S vatrogastvom sam krenuo još u srednjoj školi, davne 1995. godine. Završio sam tadašnju vatrogasnu školu koja je trajala dvije godine, treći i četvrti razred srednje škole. Nakon toga sam odslužio vojni rok. Inače sam iz Garešnice, iz Moslavine, ali sam poslije došao ovdje trbuhom za kruhom. Od 1998. do 2004. radio sam na tunelu Učka kao vatrogasac vozač, a onda sam 2004. godine došao u JVP Opatija- počeo sam kao vatrogasac, a kroz godine sam se usavršavao, završavao sam sve što mi se ponudilo – Fakultet za zaštitu od požara, Fakultet zaštite na radu, razne specijalizacije. Išao sam korak po korak – tako sam od vatrogasca, došao do voditelja odjeljenja i voditelja smjene, pa i do današnje pozicije zamjenika zapovjednika JVP-a. Put je to koji traje već 28 godina.

Koliko vas je taj posao oblikovao kroz godine?
Vatrogastvo je postalo svaki segment mog života. Kod mene je doma sve povezano s vatrogastvom. Suprugu Lorenu upoznao sam kroz vatrogastvo, cijela njezina obitelj bila je u tome. Danas i ona radi u JVP-u kao voditeljica vatrogasne grupe. Onda su došli psi, potražni psi, pa se i to uvuklo u život. Živimo s dvije belgijske ovčarke, Rain i Hydrom, tu je i Lorenin pas Sparky, a nekad nam dođe i Micek prespavati. Kod nas je uvijek veselo. Svako slobodno vrijeme provodimo ili na poligonu ili negdje na terenu. Kad idemo na godišnji, psi idu s nama. I djecu smo već “navukli” na taj način života. Kći od šest godina već odlično zna raditi sa psima, a vjerujem da će i sin, koji ima godinu dana, krenuti tim putem.U našoj kući sve odiše vatrogastvom. Na zidu imam jednu veliku uspomenu - ploču na kojoj sam pisao timove koji su bili dežurni sa psima nakon potresa u Petrinji, jer mi je zadatak bio organizirati K-9 timove iz Hrvatske, a posao se nastavio i nakon povratka kući.

Koliko je zahtjevno živjeti vatrogastvo na takav način?
Dinamično definitivno je, ali meni teško nije jer to stvarno volim. To vam jednostavno uđe u krv. Mislim da bi mi danas bilo puno teže raditi neki drugi posao. Kroz vatrogastvo sam stekao puno prijatelja, ne samo u Hrvatskoj nego i vani. Koga god nazovemo, svi su odmah spremni pomoći. Postali smo jedna velika vatrogasna obitelj i onda je gušt živjeti ovaj posao ovako kako ga mi živimo.

Vatrogastvo traži hladnu glavu i brze reakcije. Koje su situacije na vas ostavile najdublji trag?
Najteže je kad dođete na intervenciju i vidite ljude kojima je vaš dolazak trajao cijelu vječnost. Kao voditelj morate u nekoliko sekundi donijeti odluku na temelju onoga što vidite, a svi čekaju vašu reakciju. Zato je edukacija jako važna. JVP Opatija, hvala Bogu, školuje svoje ljude. Na terenu ne smijete reći “ne znam”.
Sjećam se jedne teške prometne nesreće gdje smo morali reagirati odmah. Donio sam odluku što ćemo napraviti, iako sam u jednom dijelu bio nesiguran. Ušao sam na sekundu u vozilo, polio se vodom po glavi i tada mi je pala ideja kako riješiti situaciju. Izašao sam van i dao naredbu. Sve smo odradili uigrano, osoba je spašena i danas je živa i zdrava.
Bilo je puno takvih situacija. Spašavao sam, gasio, prošao svašta. Jedino nisam bio na intervenciji požara u zračnom prometu i nadam se da nikad neće biti potrebe za tim. Ali u ovom poslu uvijek morate biti spremni na sve.

Detalj s promocije knjige

Kako gledate na razvoj vatrogastva od svojih početaka do danas?
Od 1998. godine do danas vatrogastvo je stvarno eksponencijalno raslo. Kad sam došao u Opatiju, tek su se počeli razvijati timovi za spašavanje iz dubina i visina. Bio sam dio tih početaka. Naša županija krenula je razvijati spašavanje iz ruševina i danas je to “nebo i zemlja” u odnosu na ono što je bilo.
Ne zahvaljujući meni, nego cijelom sustavu. Puno se ulaže u vatrogasni centar u Šapjanama koji postaje moderan trening centar. Tamo danas možemo uvježbavati praktički sve moguće scenarije – od intervencija s opasnim tvarima i teških prometnih nesreća, do požara otvorenog prostora, požara objekata te spašavanja iz dubina, visina i ruševina.
Važno je samo da nema stagnacije. Moramo stalno ići dalje, educirati se, odlaziti na seminare i raditi na sebi.

Kako je krenula vaša priča s potražnim psima?
To vam je jedna prava štorija. Kao mali uvijek sam htio imati psa, ali sam odrastao u stanu pa nisam mogao. Kasnije mi se otvorila prilika i počeo sam razmišljati kako spojiti psa i posao. Vidio sam da gotovo sve europske zemlje imaju vatrogasce s potražnim psima i došao sam s tom idejom tadašnjem zapovjedniku JVP Opatija Mladenu Šćulcu. Iskreno, očekivao sam da će mi reći: “Ajde mali van.” A on je rekao: “Možemo. Idemo probati.” Nakon toga smo otišli do županijske vatrogasne zajednice i tadašanjeg zapovjednika Slavka Gauša, pa do Hrvatske vatrogasne zajednice – svi su nas odmah podržali. Tadašnji načelnik Željko Popović otvorio je kalendar i odmah zakazao datum osnivačke skupštine.
Sve je krenulo praktički iz DVD-a Opatija. Prvi hrvatski potražni pas Rain je oštenjena 2010. godine i tada smo počeli ozbiljno raditi. Školovali smo se po Zagrebu, Sloveniji, svugdje. Onda su se priključivali novi ljudi i danas imamo više od 20 potražnih timova u Hrvatskoj.

Potrage za nestalim osobama često su emotivno teške. Kako se nosite s tim?
Emotivnu težinu posla najviše sam osjetio kada smo otišli u Petrinju nakon potresa. Kad smo stigli, tlo je još podrhtavalo. Ljudi su ostali bez svega, bilo je teško to gledati. Naravno da smo radili stvarne potrage, ali u tim trenucima ljudima je puno značila i sama naša prisutnost. Psi su im barem na trenutak vraćali osmijeh na lice i donosili malo utjehe. Zato često kažem da vatrogasac danas mora biti i dobar psiholog. Nekad je ljudima upravo to najpotrebnije, donijeti im nadu onda kad im se svijet uruši.

Nedavno ste izdali knjigu „Potražni psi u vatrogastvu – početak“. Što vas je potaknulo na to?
Htjeli smo sačuvati priču o tome kako je sve krenulo iz Opatije. Zahvaljujući toj priči danas Hrvatska vatrogasna zajednica ima specijalnost vatrogasnih timova sa potražnim psima. Od 2010. stalno smo bili na putu – Francuska, Slovenija, Mađarska, Austrija, Njemačka, Italija… Ali ne turistički – mi nismo tamo išli razgledavati znamenitosti. Mi smo išli na ruševine, na obuke, učiti i vraćati se doma. Jedne godine bili smo čak 48 vikenda na terenima, prezentacijama i vježbama. Htjeli smo pokazati da vodič potražnog psa nije samo čovjek koji vodi psa, nego vatrogasac koji se mora puno toga odreći zbog onoga što voli. Knjiga je zapravo monografija svih timova i pasa koji su stvarali ovu priču. Posebno sam bio ponosan kad smo sa psima sudjelovali na mimohodu za Oluju i kada smo za obljetnicu Hrvatske vatrogasne zajednice radili spuštanje pasa niz zgradu na Jelačić placu. Završili smo čak i u japanskim novinama. Sve te stvari željeli smo ostaviti zapisane za buduće generacije i one su pronašle mjesto u toj knjizi.

Zoran Laslavić i Rain, prvi vatrogasni potražni pas u Hrvatskoj nakon 10 godina vatrogasne službe odlazi u zasluženu mirovinu

Koliko je važno sačuvati takve priče?
Po meni jako važno. To su počeci jedne povijesti. Recimo, kada je Rain odlazila u “mirovinu”, prvi put u povijesti hrvatska vatrogasna organizacija dodijelila je priznanje jednom psu za sudjelovanje u spašavanju iz ruševina. Kad smo krenuli, jedan čovjek mi je rekao: “Vi se borite da školujete pse, a ja ne uspijem ljude.” Ali Primorsko-goranska županija uvijek je bila korak ispred po tom pitanju. Bez podrške cijelog sustava ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Kako provodite vrijeme kada niste u uniformi?
Živimo u Brešcima i jako volimo prirodu. Supruga, djeca, psi – uvijek smo negdje vani. Volimo Lisinu, šapjanske šume, cijeli gornji kraj. Inače sam i lovac pa često odlazimo hraniti životinje s djecom. Volimo raditi i oko kuće, posebno u proljeće. Znamo se čak i posvađati tko će kositi travu. A volimo otići i u centar Matulja, pogotovo zbog djece. Malo Amfiteatar, malo igranje, pa onda Buddy’s i cheeseburger. Imamo stvarno sve što nam treba.