[VIDEO RAZGOVOR] Lori i Brba: Od vološćanskog ateljea do Gervaisa, od dječje igre do velike kazališne obitelji

Životni i kazališni partneri Lorena Žuvić i Mateo Brajek gotovo deset godina grade Pygmalion, malu kazališnu obitelj u kojoj ih djeca zovu drugom mamom i tatom. Ove jeseni njihove su ideje dobile novi prostor za rast - pozornicu Centra Gervais.

Volosko - Njihova je priča počela u Zagrebu, u studentskim danima, a nastavila se među kazališnim kulisama, na europskim putovanjima i edukacijama. Znanje i iskustvo skupljali su u nezavisnim kazalištima, da bi sve što ih pokreće donijeli u Volosko. Oni su Lori i Brba - Lorena Žuvić sa Srdoča i Mateo Brajek, Karlovčanin, životni partneri i roditelji petipolgodišnjeg Sixta. Danas im je dom u Veprincu, ali velik dio njihova života i dalje stane u vološćanski atelje. Ondje se šivaju kostimi, nastaju scenografije, uvježbavaju predstave i okuplja jedna mala, složna zajednica djece, mladih, roditelja i susjeda.
Iz njihova nemira i onog stalnog "ajmo nešto" prije gotovo deset godina nastalo je dječje kazalište Pygmalion. Krenuli su s predstavama na engleskom, s puno ideja i malo sredstava, a putem izgradili kazalište u kojem ih neki klinci danas zovu drugom mamom i tatom. Sada stvaraju na hrvatskom i engleskom, a ove je jeseni stigao i dugo priželjkivani "šlag na torti" - prostor za redovit rad u Centru Gervais. Prave kazališne daske tako su postale mjesto njihovih proba, stvaranja i novih planova, a ono što su godinama gradili u malom Voloskom dobilo je više prostora da zaživi pred opatijskom publikom.

Kada je i kako nastao Pygmalion?
Brba: Startali smo prije devet godina, s idejom da objedinimo Lorenino kazališno i moje pedagoško iskustvo i od toga napravimo kazališni projekt. Oboje smo radili u različitim nezavisnim kazalištima, kao dramski učitelji i pedagozi, a Lorena i kao kostimografkinja i scenografkinja. Bili smo u Krilima, Try Theatreu, Teatru Oz, sudjelovali u Erasmus projektima i edukacijama u Španjolskoj, Italiji, Srbiji… Od svakoga smo nekako uzeli najbolje, uz želju da nešto napravimo u našem "malom selu".

Imali smo potrebu da to bude baš tu. Po prirodi smo takvi da ne možemo biti na miru. Volosko je krasan, pitoreskan biser sjevernog Jadrana, ali nama je djelovalo društveno učmalo. Svi se zatvaraju u svoje domove, posebno zimi, a ljeti kao da je more jedini razlog za izlazak. Meni je to, kao kontinentalcu, bilo nepojmljivo. Malo mjesto poput Voloskog ima fantastičan potencijal. Što je zajednica manja, to je veći potencijal da se nešto postigne.

Tako smo krenuli s kazalištem, prije svega da djeca imaju više sadržaja. Pygmalion je startao kroz Udrugu Srce za Volosko, a tada su krenule i radionice psihoterapeutkinje Lidije Jukić kroz „Kalendar za obitelj”, radionice za roditelje i lakši prolazak kroz zahtjevnija razdoblja u odgoju djece.

Što je Pygmalion u tih gotovo deset godina uspio stvoriti?
Lori: Napravili smo ukupno 15 produkcija s 30 izvedbi. Godišnje je kroz naše kazalište prolazilo oko 40 do 50 djece, a ove ih godine imamo čak 65, raspoređenih u četiri do pet dobnih grupa. Neka su djeca s nama provela i osam godina. Praktički su ovdje bila dulje nego s nekim učiteljima u školi, pa nas neki zovu druga mama i tata.

Mislim da smo unijeli život u Volosko, u naš atelje, dvoranu Doma Liburnija, na trg ispred Romana. Ne mislimo da smo mi jedini razlog tome, ali dali smo svoj doprinos i malo pokrenuli ljude. Naša energija, entuzijazam i ono stalno "ajmo nešto" pomogli su da ovaj prostor zaživi. Atelje je postao mjesto okupljanja. Tu nastaju scenografija i kostimi, a često smo ovdje i vježbali s djecom.

Brba: Počeli smo u derutnoj, trošnoj i vlažnoj dvorani Doma Liburnija. Imali smo osjećaj da prethodna opatijska vlast nije razumjela kulturu kakvu smo mi stvarali. Uz veliku podršku roditelja, a kasnije i Grada Opatije, došlo je do promjena. Dvorana je uređena, naši su projekti dobili podršku, prepoznalo se da raste broj djece i publike. U ovih gotovo deset godina naše je predstave pogledalo nekoliko tisuća ljudi. S vremenom smo mogli više ulagati u kostime i scenografiju, podignuti sve na višu razinu. Ali Lorena je oduvijek ciljala na najvišu kvalitetu produkcije, i onda kada nismo imali gotovo ništa. Od ničega smo napravili jako puno - doslovce od kartona.

Lori: Mislim da je tome pridonijelo to što Brba i ja zajedno "pokrivamo" širi spektar znanja i vještina potrebnih za rad na predstavi, njezin nastanak i izvedbu. A sve dobije posebnu čar kada dođemo do završne produkcije, uz naše najdraže prijatelje volontere. Postali smo mala obitelj s tom djecom i roditeljima, koja se širila koliko je trebalo i koliko smo imali kapaciteta.

Brba: Bilo je teško i bilo je trenutaka kada sam pomislio da bih odustao i digao ruke od svega, ali Lorena je govorila: „Možemo mi to.”. Nikada nismo ciljali na kvantitetu, na širenje nekog biznisa.

Predstave izvodite na hrvatskom i engleskom jeziku?
Brba: Tako je. Do prije dvije godine bile su isključivo na engleskom. Tada smo na poziv Festivala Opatija sudjelovali u likovnoj manifestaciji Mandrać i od tada krenuli i s predstavama na hrvatskom jeziku.

Na što ste najponosniji?
Brba: Ne moram previše razmišljati. Da nam je ovo pitanje postavljeno prije godinu dana, ne znam što bih rekao, ali sada kažem: naša posljednja predstava „Anima”. Autorski tekst, sve stvarano od početka. „Anima” je definitivno kruna našeg dosadašnjeg rada.

Nakon svih tih godina ušli ste u Centar Gervais. Što to za vas znači?
Brba: Sve je počelo prije tri godine, kada smo konačno dobili priliku izvesti predstavu u Gervaisu. Bila je to „Djevojčica sa šibicama”, 2023. godine, koja je na premijeri napunila dvoranu do posljednjeg mjesta. Ljudi su stajali i na stepenicama sa strane. Jedno dječje kazalište uspjelo je okupiti toliku publiku u Gervaisu! To me impresioniralo i, da nije bilo „Anime”, taj bih trenutak izdvojio kao onaj na koji sam najponosniji. Bila je to prekretnica.

Od ove jeseni redovito smo u Gervaisu. Tamo vježbamo, radimo, održavamo probe. Djeca su oduševljena uvjetima. Probe imamo na pravim kazališnim daskama i to je njima doživljaj.
A meni je, kao čovjeku iz Karlovca koji ovdje nema vlastiti krov nad glavom i s obitelji se morao više puta seliti, taj miris kazališta bio znak da trebam ostati. Moram priznati da sam u jednom trenutku, zbog silnih selidbi, pomišljao na povratak u Karlovac u kojem imam krov nad glavom, ali ovaj je korak to definitivno zaustavio. Kad sav taj naš rad utkan u predstavu - tu našu ideju materijaliziramo na pozornici, za mene je to ostvarenje dječačkog sna.

Lori: Meni je sve to lijepo, ali najljepši mi je sam proces stvaranja. Dok Brba piše, stvara, ja izrađujem kostime, scenografije, radim s djecom… Iako je bitan konačan proizvod - ja stvarno uživam u samom postupku.

Kakvi su planovi za dalje?
Lori: Bude li vremena, do prosinca bismo u Gervaisu htjeli izvesti tri različite produkcije. Vrlo je ambiciozno, ali pokušavamo. Željeli bismo izvesti sve ono što smo klincima obećavali da ćemo izvesti u Gervaisu, a nismo mogli. To želimo izgurati, a onda krenuti u realizaciju novih ideja.

Brba: Cilj nam je biti kazališna trupa koja pod krovom Gervaisa piše, stvara, producira, izvodi i okuplja. Želimo nuditi kulturni sadržaj domaćim ljudima, ali i turistima, s obzirom na to da predstave izvodimo i na engleskom jeziku.

VEZANE VIJESTI:

[VIDEO RAZGOVOR] Tekstil koji govori emocijama: umjetnički put Ive Katalinić

[VIDEO RAZGOVOR] Od ugostiteljstva do cvjetne umjetnosti: priča Christine Cianci Žerić

[VIDEO RAZGOVOR] Igor Puž: Maštali smo o WRC-u na našem području – i uspjeli ga dovesti doma

[VIDEO RAZGOVOR] Zoran Laslavić: Vatrogastvo vam uđe u krv i postane način života

[VIDEO] 'Moja sestra je stvarno ekstra': priča koja je rasplakala publiku i podsjetila što inkluzija zaista znači

[VIDEO RAZGOVOR] Opatijka Daniela Kalafatović među najboljim hrvatskim znanstvenicima: Dom mi je na više mjesta, ali najbolje se osjećam kad sam u blizini mora

[RAZGOVOR] Melinda Kostelac: Umjetnost kao trag, ideja i dodir - razgovor o grafici, glazbi i životu

Razgovori z dihon / PodUčkun.net

Follow @PodUckun