[VIDEO] Robert Kolar: Od Mihotića do velikih opernih pozornica - najvažniji mi je pljesak publike

Autor: Nikola Cvjetović 10.09.2026

Robert Kolar

Prvak Opere HNK Ivana pl. Zajca Robert Kolar ove godine obilježava 30 godina umjetničkog djelovanja, a jubilej će proslaviti naslovnom ulogom u „Nikoli Šubiću Zrinskom“. Govori o opernoj karijeri, obitelji, životu u Mihotićima, nastupu na ČAnsonfestu i ljubavi prema publici.

Matulji - Gotovo 60 velikih opernih uloga, tri desetljeća umjetničkog djelovanja, nastupi na brojnim pozornicama u Hrvatskoj i inozemstvu, priznanja publike i struke - impresivan je životopis Roberta Kolara, prvaka Opere HNK Ivana pl. Zajca.

Robert Kolar pobjednik ovogodišnjeg Čansonfesta

No, kada se svjetla pozornice ugase, Kolar se uvijek vraća svojim Mihotićima, obiteljskoj kući u koju je stigao kao četverogodišnjak i u kojoj živi i danas. Matuljac gotovo cijeli život, suprug operne pjevačice Kristine Kolar, otac dviju odraslih kćeri, a odnedavno i ponosni nono unučice stare tek tjedan dana, Kolar je privatno čvrsto vezan uz obitelj i rodni kraj. Kad nema proba i predstava, odmor pronalazi u vrtu, među pomidorima, kapulom i fažoletima, a ljeta sa suprugom najradije provodi u Baški.

Rođen je 1969. godine u Rijeci, diplomirao solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a uz riječko je kazalište profesionalno vezan već tri desetljeća. Od 2016. godine prvak je riječke Opere. Ove godine 30 godina umjetničkog djelovanja obilježit će jednom od najzahtjevnijih i najpoznatijih hrvatskih opernih uloga - naslovnom ulogom u „Nikoli Šubiću Zrinskom“.
A da njegov glas odlično funkcionira i izvan operne pozornice, dokazao je nedavno na Kastvu. Na svom prvom nastupu na ČAnsonfestu osvojio je Nagradu žirija interpretacijom skladbe „Kamik va kamike“.

Robert i Kristina Kolar

Rođeni ste u Rijeci, ali zapravo ste gotovo cijeli život Matuljac?
– Od svoje četvrte godine živim u Matuljima. Rođen sam u Rijeci i do četvrte godine živio sam na Belvederu, a onda su mama i tata kupili kuću u Mihotićima. U toj obiteljskoj kući živim i danas sa svojom obitelji. Supruga i ja s djecom, mama i tata su na katu, a brat u potkrovlju. Tu smo svi.

Ove ste godine prvi put nastupili na ČAnsonfestu i odmah osvojili Nagradu žirija za interpretaciju pjesme „Kamik va kamike“. Kako je uopće došlo do tog nastupa?

– Sve je počelo jednim pozivom. Saša Matovina me nazvao i rekao da ima jednu lijepu, zanimljivu pjesmu, da baš mene vidi u njoj i pitao bih li je prihvatio interpretirati. Rekao sam mu neka mi pošalje matricu i tekst pa ću probati doma pjevati. U roku od pola sata javio sam mu: „Može!“. I to je bilo to. Kad sam čuo tekst i glazbu, pjesma mi se jako svidjela i jednostavno mi je ušla pod kožu.

Nastup s muškom klapom Kastav

Jeste li očekivali nagradu? I koliko vam je u interpretaciji pomoglo iskustvo opernog pjevača?
– Ne, nikako. Meni je ČAnsonfest bio samo iskorak iz zone komfora. Htio sam jedno novo iskustvo i nisam ništa očekivao. Hoću li nastaviti u tom žanru? To se nikad ne zna. Imam dosta posla u kazalištu, puno novih uloga koje moram otpjevati i naučiti, ali ako se opet pojavi neka prilika, vjerojatno ću razmisliti i donijeti najbolju odluku u tom trenutku. Meni je svakako važno da mi se pjesma, tekst i glazba sviđaju. Tada zagrizem. Mislim da mi je puno pomoglo i to što sam operni pjevač, jer kad završiš Muzičku akademiju, naučiš baratati svojim glasom. S naučenom tehnikom može se krenuti i prema drugim žanrovima.

Kako je zapravo počela vaša priča s operom? Kako ste postali operni pjevač?
– Pjevanjem se bavim već 30 godina i ove godine slavim 30 godina umjetničkog djelovanja, i to operom „Nikola Šubić Zrinski“, u kojoj ću pjevati glavnu ulogu - Zrinskog. Moja mama nekada je, još 60-ih godina, pjevala u opernom zboru i često me vodila na opere. Tako je to nekako krenulo. Uz Tehničku školu na Krnjevu ( Strojarski tehničar) upisao sam i solo pjevanje u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci kod profesorice Margarete Togunjac pa sam paralelno išao u dvije škole.. Tri godine radio sam kao član zbora, a onda sam odlučio upisati Muzičku akademiju. Završio sam je u klasi profesorice Zdenke Žapčić i kasnije od 1997.g. postao solist HNK Ivana pl . Zajca u Rijeci.

U 30 godina karijere odigrali ste gotovo 60 velikih opernih uloga. Što biste izdvojili kao krunu svog rada?
– Kruna mog rada najviše je onaj pljesak publike. U svakoj ulozi može se pronaći nešto lijepo i dobro, tako da nemam najdraže uloge. Imam najuspješnije, a to su one koje publika najbolje prihvati. Meni je publika mjerilo uspjeha. Ipak, najviše preferiram Verdija i verdijanske uloge jer sam i ja taj tip glasa – verdijanski bariton. To su uloge koje mi vokalno najbolje odgovaraju.

Vaša supruga Kristina Kolar također je operna pjevačica. Je li lakše surađivati na poslu ili kod kuće?
– Suprugu sam upoznao na poslu, a evo, sada će mi u „Zrinskom“ i na pozornici biti žena. Sa suprugom je odlično raditi jer se toliko dobro poznajemo da u svakom trenutku znamo kako će onaj drugi reagirati. Zbog toga je sve puno lakše. Na sceni se samo pogledamo i znamo sve – kako će se tko kretati, što će napraviti… Radimo gotovo bez riječi, instinktivno. U braku smo 27 godina i više ne moramo puno pričati da bismo se razumjeli. A na sceni smo, naravno, oboje profesionalci.

Što biste nakon toliko godina iskustva rekli da je presudno za uspjeh u vašem poslu?
– Iza mene je gotovo 60 velikih uloga i kada me danas pitate što je presudno, rekao bih prije svega - zdravlje. Naravno, važni su upornost i dobra priprema uloge, ali i kolege s kojima surađujete. Ako je dobra ekipa i ako svi surađuju na najbolji način, onda je i predstava dobra.

Za kulturu i umjetnost često se kaže da nisu financijski izdašne djelatnosti. Može li se danas živjeti od opere?
– Kultura je slabije plaćena od nekih drugih djelatnosti, ali kao i kod drugih poslova, ako puno i često radiš i trudiš se, onda možeš od toga živjeti. Sve su češće situacije da mi, baš kao i naši mlađi kolege, iako imamo bazu u nekom kazalištu, dobijemo dozvolu i odrađujemo angažmane i drugdje. Jedino tako možemo od ovog našeg posla živjeti i preživjeti. Samo od plaće teško da bismo mogli.

Tijekom karijere dobili ste velik broj priznanja. Koliko vam ona znače?
– Priznanja su uvijek dobrodošla. Posebno ako dolaze od publike i struke, onda mi puno znače. Dobar su vjetar u leđa za sve ono što planiraš dalje raditi, ali i potvrda da nešto radiš kako treba, da si vidljiv i da te ljudi prepoznaju kao opernog umjetnika.

Kako danas stoji riječka Opera s publikom? Postoji li još uvijek interes za operu?
– Odlično smo popunjeni. Mislim da je razlog tome što se rade kvalitetne predstave. Imamo dobre naslove, dobre glumce, dobre pjevače i sve bolje plesače. I vidljivost kazališta bolja je otkako je došla nova intendantica. Sve je stvar našeg truda, ali i reklame.
Publika postoji. Ona stara, vjerna publika je tu, ali trebalo bi motivirati i mlađu publiku, a na tome se radi. Imamo predstavu za djecu „Ivica i Marica“, imamo i dramske predstave koje se bave pitanjima mladih… U posljednje vrijeme broj publike definitivno raste.

Kada niste na pozornici, kako izgleda Robert Kolar izvan opere? Imate li neki hobi, kako se odmarate?
– U vrtu se odmaram. Supruga i ja imamo vrt, sadimo pomidore, kapulu, fažolete… To me opušta. Ljeti, kada imamo kolektivni godišnji odmor, odemo u Bašku. Tamo imamo vikendicu i većinu ljeta provodimo tamo. Idemo na plažu, kupamo se, posjećujemo događanja po Krku, u Puntu, Omišlju, odemo na ribarske fešte… Tako najradije provodimo slobodno vrijeme.