[KOMENTAR] Dok škole broje prvašiće, politika bi trebala brojati stanove

U ovom slučaju samozavaravanje je najveći problem. Jer ove brojke ne bi trebalo promatrati samo kao podatak s početka nove školske godine, već kao upozorenje o tome koliko će djece, mladih obitelji i stanovnika ovaj kraj imati za deset ili dvadeset godina.

Nove školske brojke stigle su gotovo nečujno, kao još jedna statistika na početku školske godine. A zapravo bi trebale zvoniti na uzbunu.

U Lovranu je ove godine u prvi razred krenulo 49 učenika, a još devetero u Područnu školu u Mošćeničkoj Dragi. Opatija je dobila 65 prvašića – 54 ih je upisano u OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“, dok je Međunarodna škola Adria upisala 11 učenika prvoga razreda. Matulji imaju najbolji rezultat: jedini su prešli brojku od stotinu prvašića. U Brešcama, zajedno s područnom školom, prvi razred upisao je 31 učenik, dok su u OŠ „Dr. Andrija Mohorovičić“ Matulji upisana ukupno 71 prvašića. Netko će reći – djeca su tu, škole rade, nije tako loše.

Ali upravo je takvo samozavaravanje najveći problem. Jer ove brojke ne bi trebalo promatrati samo kao podatak s početka nove školske godine, već kao upozorenje o tome koliko će djece, mladih obitelji i stanovnika ovaj kraj imati za deset ili dvadeset godina.

Jer nije pitanje jesmo li ove godine uspjeli upisati nekoliko desetaka djece više ili manje. Pitanje je zašto ih je tako malo i što ćemo učiniti da ih za nekoliko godina bude više. Na to pitanje lokalna politika zasad nema ozbiljan odgovor.

Imamo potpore za vrtiće. Imamo subvencije. Imamo mjere za školarce. Imamo razne demografske programe koji se lijepo mogu nabrojati u predizbornim letcima. Ali kada mladom čovjeku treba ono najosnovnije – stan u kojem će živjeti i obitelj koju će ondje moći zasnovati – sustav odjednom prestaje funkcionirati.

I tu dolazimo do problema o kojem se govori premalo, a koji je možda ključan za budućnost cijelog ovog područja - stanovanje.

U Opatiji, Lovranu i okolnim mjestima cijene nekretnina odavno su pobjegle daleko iznad mogućnosti velikog dijela ljudi koji ovdje rade. Dugoročni najam također je postao nesigurna i skupa kategorija. Stanovi se grade, ali za koga?

Za mlade obitelji koje ovdje rade? Za one koji tek trebaju riješiti svoje prvo stambeno pitanje? Za medicinske sestre, učitelje, odgojitelje, turističke djelatnike, ugostitelje, obrtnike i sve druge koji drže ovaj kraj živim?

Ili za tržište?

Jer teško je govoriti o demografiji dok istodobno dopuštamo da mladi ljudi koji rade u ovom kraju budu prisiljeni tražiti stanovanje negdje drugdje. Još je teže onda biti iznenađen kada jednog dana njihova djeca ne sjednu u naše školske klupe.

U posljednjih dvadesetak godina pokušalo se nešto napraviti kroz POS. Dvije gradnje u Opatiji, jedna u Lovranu. Ali ti modeli i kriteriji pripadali su vremenu u kojem su okolnosti bile bitno drugačije. Danas nam treba nova stambena politika, prilagođena stvarnosti u kojoj mlada obitelj s dvije plaće često ne može doći do vlastitog stana. Ne treba izmišljati toplu vodu.

Može se graditi stanove za dugoročni, priuštivi najam. Može se ponuditi ciljano povoljnija prodaja mladim obiteljima uz jasne kriterije. Može se kombinirati više modela. Može se zemljište u vlasništvu gradova i općina staviti u funkciju stanovanja, umjesto da godinama ostaje mrtvi kapital. Opcija ima. Ono čega očito nema dovoljno jest političke volje.

Jer stanogradnja za mlade nije atraktivna kao otvaranje nove fontane, uređenje trga ili još jedna manifestacija s besplatnom ponudom. Rezultati se ne vide odmah. To je politika čiji će se pravi učinak možda mjeriti tek za deset ili petnaest godina.

A upravo se tu vidi razlika između upravljanja i promišljanja budućnosti. Demografska politika nije dijeljenje jednokratnih potpora i fotografiranje s roditeljima. Demografska politika znači omogućiti mladom čovjeku da kaže: ovdje mogu živjeti, ovdje mogu raditi, ovdje mogu odgajati svoju djecu i ovdje mogu vidjeti svoju budućnost. Krov nad glavom i posao nisu luksuz. Oni su temelj.

Posla u ovom kraju ima. Mogućnosti rada postoje. Ono što sve više nedostaje jest mogućnost da se od tog rada ovdje može i živjeti. I zato bi svaki novi upis desetak prvašića više od očekivanog trebalo prestati predstavljati kao veliki demografski uspjeh. To nije uspjeh ako je dugoročni trend i dalje isti. Jer demografija nije Excel tablica koju možemo uljepšati jednom boljom školskom godinom.

Demografija je pitanje opstanka.

A ako mladi zbog cijene stana odlaze, ako obitelji ne mogu riješiti osnovno stambeno pitanje i ako djeca zbog toga sutra budu sjedila u nekim drugim školskim klupama, onda ćemo moći subvencionirati vrtiće koliko god želimo. Bit će sve manje onih koji će ih koristiti. I zato je krajnje vrijeme da lokalna politika prestane govoriti samo o tome koliko je novca izdvojila za djecu i počne govoriti o tome gdje će ta djeca živjeti kada odrastu. Jer budućnost ovoga kraja neće se odlučiti na sljedećem svečanom prijemu prvašića.

Odlučit će se onda kada današnji prvašići postanu mladi ljudi i budu tražili odgovor na jednostavno pitanje:

Mogu li si ovdje priuštiti život?

Ako je odgovor – ne, onda smo već izgubili puno više od nekoliko prvašića.

Follow @PodUckun