Devet bisera opatijskih kruna: Del MESTRI

admin 14 years ago Kronika

Za Liburnija.net piše: Jan Bernd Urban
Volosko XIX st. je bilo mjesto koje su uvažavali ljudi mnogo većih naseobina i luka tadašnjeg Mediterana.
Uvažavanje, a osobito uvažavanje među pomorskim vukovima koji su uspravno znali hodati tek na palubama svojih jedrenjaka, mogao je uživati samo onaj koji je poznavao porat više, bio za čvor brži, znao bolju priču ili tko je svojim jedrenjakom znao uploviti i pristati i u Lošinjski porat, na način koji je bio neuhvatljiv za uvijek kritične poglede ispod frontina kapetanskih kapa tamošnjih sveznajućih bivših kapetana, bez čijih zajedljivih komentara ni jedno plovilo nije moglo uploviti ili isploviti.

Biskaja ili Cabo de Hornos bili su lakše savladivi od izbjegavanja tih komentara. Pa ipak – Capitaneus navalis Giovanni Minach iz Voloskog je i tome bio ne samo dorastao, nego je bio jedan od onih koji su maleno Volosko zbog kalafatskih i pomorskih vještina njegovih stanovnika stavljali uz bok onih najboljih.
Ivan Minach (1793. – 1866.), jedan od tih velikih vološćanskih kapetana bio je ocem nekoliko sinova i kćeri. Najmlađa Adelina (1832.-1913.) upravo je napunila osamnaestu godinu kad se u njenom Voloskom, na ovdašnjem Kotarskom sudu, pojavio Giuseppe del Mestri ( 1808.- 1866.) došavši iz Pazina u funkciji sudskog prisjednika. Za Adelinu je Giuseppe bio svakako vrlo interesantna pojava, premda je kao atraktivna djevojka uz to i značajna imovinskog stanja, mogla birati među potencijalnim mladoženjama. Razlika od 24 godine nije mogla biti preprekom za Adelinu; Giuseppe je u ipak malom Voloskom bio nesvakidašnja pojava. Kao pripadnik aristokratske obitelji grofova Del Mestri iz Cormonsa (Medea) – Friuli bio je pravi conte, grofovskih manira, načitan i financijski dovoljno jak da ga ni u primisli nisu mogli smatrati lovcem na miraz, premda isti u kući Ivana Minacha nije mogao biti zanemariv.

Poslije 16 godina braka Giuseppe je umro ostavivši svojoj Adelini uz titulu grofice i značajan imetak.
Potomaka nisu imali.
Adelina je muževljevu imetku dodala i svoje nasljedstvo pa se mogla smatrati jednom od najimućnijih osoba u svom zavičaju.
Poslovni talent koji je naslijedila od oca, i dobro poznavanje zakonskih odrednica zahvaljujući svom suprugu, stvorili su od Adeline vrlo sposobnu poslovnu ženu, koja se uglavnom bavila novčarskim transakcijama prvenstveno kreditnog karaktera.
Tokom svog usamljeničkog života, (nije se više udavala), uvećala je svoj značajan kapital koji je na kraju odlučila uložiti na dobrobit sirotinje svoga Voloskog. Ubožnica, kakovu je zamišljala nije ostvarena, premda se i gradska bolnica uz građevinski dodatak za njegu siromaha, kakvu je realizirala njenim kapitalom nova talijanska vlast, ne može smatrati promašajem. U toj bolnici, mnogi su izliječeni, a u kasnijem rodilištu rođeni su mnogi Vološćaci, Opatijci i mještani susjednih mjesta. I današnja funkcija kao škole, sigurno za groficu Adelinu ne bi bila nepoželjna. Grad joj se za njena dobra i plemenita djela zahvalio imenovanjem malog stubišta iza ljekarne Volosko, koje vode upravo prema zgradi, koja je podignuta njenim darovanim kapitalom.

U Opatiji na plemenitu sugrađanku bar starije sugrađane i bolje poznavaoce lokalne povijesti podsjeća i naziv vile Adeline. Te čudne arhitektonske tvorevine od nekadašnjih dviju zgrada, bile su generacijama Opatijaca pojam kvalitetnog ugostiteljskog objekta. Za Austrije pivnica Gambrinus, za Italije restoran Crespi, za Jugoslavije gostiona Tomašić, zatim Istarski podrum i stari Zelengaj s poznatim roštiljem, da bi se dakako uz potrebnu dogradnju postupno pretvorio u današnji restoran Zelengaj s ponudom koja odgovara i centralnoj poziciji i renomeu jednog opatijskog restorana.
Roditeljska kuća Adeline Minach, poznata kao vila Minach ili vila Črnikovica već je pri svojoj izgradnji dala naslutiti da će u njoj stanovati osobe nenaviknute na ipak skromne prostore primorskih kuća, pa bile one i kapetanske.
Kapetan Minach je dao izgraditi vilu koja ni po čemu nije zaostajala za vilama izgrađenim po najvrsnijim arhitektima a kojima su investitorima bili aristokrati u susjednoj Opatiji.
Položaj, okoliš, izgled i dimenzije te vile ukazivali su na nesvakidašnju pojavu Adelinina oca. Možda kao točkica na slovo ″i″, nedostajala je tom zdanju samo kruna sa devet bisera nad ulaznim trijemom, a za to se pobrinula Adelina.
Grofovi Del Mestri nisu se po imetku dakako mogli mjeriti s mađarskim magnatima nastanjenim u Opatiji, no taj su nedostatak obilno nadoknađivali romanskim šarmom, svojom obrazovanošću i kulturom. Naša Vološćanka grofica Adelina bila je vrlo pobožna osoba i vjerojatno je u tom uvjerenju i činila svoja dobročinstva.

Još za njena života došla je do spoznaje da je nepredvidivim božjim putovima u malenom bosanskom mjestu Petrićevac kraj Banja Luke na svijet stigao jedan Del Mestri. Guido del Mestri (1911.-1993.) je zasigurno bio jedan od onih neponovljivih likova, koji nas uvijek iznova tjeraju na razmišljanja o nepredvidivosti našeg života. Rođen kao austrijski grof, talijanskog materinjeg jezika, rano djetinjstvo proveo je na kaldrmi bosanske kasabe igrajući se s hrvatskim katolicima, srpskim pravoslavcima i bosanskim muslimanima s kojima je dijelio sve muke i radosti školovanja prvih četiri razreda u kojima je i učiteljeva pismenost bila upitna. Ono što naša Adelina nije doživjela, bio je nastavak te priče, na koji bi, da ga je doživjela, vrlo vjerojatno bila silno ponosna. Mali Guido je iz Banja Luke krenuo na daljnje školovanje u isusovački kolegij Kalksburg kraj Beča. Godine 1936. zaređen je za svećenika. U međuvremenu je stekao akademski naslov doktora filozofskih nauka, dok je 1937. dodao tom naslovu doktorat teologije, a svega tri godine kasnije brani doktorat iz kanonskog prava. Ataše u nuncijaturi u Beogradu, sekretar u predstavništvu Vatikana u Beirutu, referent nuncijature u Bukureštu, službenik u sekretarijatu Vatikana u Rimu, otpravnik poslova u Damasku i Djakarti, savjetnik u nuncijaturi u Bad Godesbergu, apostolski delegat u Nairobiju, apostolski delegat u Meksiku, pronuncijus u Ottawi i konačno nuncijus u Njemačkoj. Biskup, nadbiskup, kardinal.
Tečno vladanje hrvatskim, talijanskim, njemačkim, engleskim, francuskim, rumunjskim i dakako latinskim jezikom. Skroman i ambiciozan istovremeno, povučen i izvanredno savjestan, suveren u donošenju i najtežih odluka.
Za nas, koji pokatkad koračamo stubištem Del Mestri korisno je znati da je kardinal Guido del Mestri, izuzetno mnogo učinio za smanjenje patnji hrvatskog naroda u ratnom vrtlogu u kome se našla Banja Luka njegova djetinjstva.

O tome može najboljim svjedokom biti dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup. Rođak tog velikog čovjeka, Josip grof Del Mestri, barun od Schönberga, Vološčak po izboru zapisao je u svom testamentu koji se čuva u našem Povijesnom arhivu u Rijeci : ″… neka se dio dohotka što joj ga ostavljam, (misli na suprugu Adelinu) daje kao obilna milostinja siromasima, navlastito i prvenstveno siromasima gradića Voloskog…″.
Contessa Adelina je tu obavezu u potpunosti ispoštovala.
Vila Minach, a s njom i naše Volosko osvanulo je 19.ožujka 1890. na naslovnim stranama svih političkih listova tadašnje Evrope, ali i šire. Dan ranije u njoj je umro Andrassy, grof Gyula (1823.-1890.). Bio je osoba čiji je život bio kao stvoren za predložak romana ili filmskog scenarija, Suborac Lajosa Kossutha; dakle borac za neovisnost Ugarske od Austrije, osuđenik na smrt, bjegunac, pomilovani povratnik, član ugarskog parlamenta, sutvorac austrijsko-ugarska Nagodbe i time sutvorac temelja Austro-Ugarske monarhije, predsjednik ugarske vlade, miljenik carice Elisabete, ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske, otac diplomatskih remek djela: austrijsko-njemačko-ruskog sporazuma (1873.) i okupacije Bosne i Hercegovine (1878.) itd. itd. itd.
Ako je zapuštena spomen ploča nasuprot ulaza vile Minach, na koju tek povremeno mađarski rodoljubi polože pokoji cvijetak baš sve što umijemo iz toga ″turistički izvući″, onda je ta velika povijesna pojava zasigurno odabrala krivo mjesto za svoj odlazak sa ovoga svijeta. Turizam je uz krevet, tanjur, sunce i more ipak skup dobrih priča.
Neki bi pričali, ali nemaju o čemu, neki neznaju pričati, a imali bi o čemu!
Jan Bernd Urban – vezane vijesti:
Devet bisera opatijskih kruna
Devet bisera opatijskih kruna: HOYOS
Devet bisera opatijskih kruna: HENCKEL von DONNERSMARCK
Devet bisera opatijskih kruna: KESSELSTATT
Devet bisera opatijskih kruna: KEGLEVIĆ
Devet bisera opatijskih kruna: DRAŠKOVIĆ
Devet bisera opatijskih kruna: HARRACH
Devet bisera opatijskih kruna: SERMAGE
Devet bisera opatijskih kruna: KINSKY
Devet bisera opatijskih kruna: CHORINSKY
Devet bisera opatijskih kruna: MIEROSZEWSKI
Devet bisera opatijskih kruna: STOCKAU
Devet bisera opatijskih kruna: APPONYI
Devet bisera opatijskih kruna: WORACZICZKY

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net