Sljedeća dva tjedna…

When Corona touches ocean
And the judgment comes at last
When all of this is over
And the future meets the past

(Phish)

Stisla nas je korona. Gadno nas je stisla. Na području Liburnije ima čak 113 zaraženih osoba, a čitava situacija dovela je i do zatvranja matuljskog vrtića. Zasad privremenog. Čini se da neće biti puno razmišljana oko toga koje će ime nositi mesopusti diljem našeg kraja. No, sakramentski kovid je i na to mislio, pa možda ostanemo i bez Pusta i bez maškara…

Planiranje

Objesi cimerfraj,
Lezi pod palmu i uživaj…

(Hladno pivo)

Novi gost emisije Brifing bio je Velimir Šonje. Između ostalih tema (koronavirus, euro) dotaknuli smo se i utjecaja turizma na razvoj. Jesu li oni pozitivni ili negativni? Šonje kaže kako su nesumnjivo pozitivni. Hrvatsko priobalje i otoci, bez turizma, ne bi se okrenulo nekoj drugoj ekonomskoj grani. Vjerojatnije bi bilo iseljavanje na poželjnije destinacije, gdje se do doktora ne mora katamaranom i gdje kruh ne stiže jednom tjedno. Također je točno da to što turizam zauzima petinu BDP-a nije problem turizma, već onih preostali osamdesetak posto strukture gospdarstva.

No, ipak u svemu tome ima jedan „ali“. Turizam je svakako poželjeniji od situacije u kojoj turizma ne bi bilo. To su mnogi iskusili na vlastitoj koži ovog ljeta. No, jednako tako, nije nevažno kakav je taj turizam. Onaj u kojem renta zamjenjuje poslovni duh, u kojem se ulaganje svodi na postavljanje table „cimerfraj“, a cijene formiraju tako da se od tri mjeseca rada može živjeti i preostalih devet, svakako nije nešto što bismo smatrali poželjnom situacijom.

Možda i tu možemo argumentirati da će te „anomalije“ riješiti tržište. Kada bi ovakve pojave doista bile „anomalije“. No, umjesto unaprjeđenja ponude, mi idemo na omasovljenje ponude. A to svakako nije put prema razvoju.

Dobre vijesti

Good news, good news, good news
That’s all they wanna hear

(Mac Miller)

U uvjetima „novog normalnog“ teško je naći pozitivne vijesti. Čak i sama riječ „pozitivan“ ima negativan prizvuk. Posebice je teško naći vijest koju će svi smatrati lijepom. Zato moramo smanjiti apetite i biti zadovoljni ako nađemo vijest koju će barem dio ljudi smatrati poželjnom. I stoga: piromani, ova je za vas!

TV Novinet

Video killed the radio star
Pictures came and broke your heart…

(The Buggles)

Protekli tjedan označio je premijeru niza emisija koje su iz našeg matuljskog studija krenule u osvajanje interneta i društvenih mreža. Svakog ponedjeljka Anto Ravlić predstavljat će svježe vijesti iz regionalnog nogometnog svijeta, utorkom će Rajka Jurdana Šepić u svom „čakavskom talk-showu“ ugostiti nekog zanimljivog gosta, srijedom će Kristina Radovčić Kiki u glazbenoj emisiji „Tonska u 8“ razgovarati s akterima riječke urbane scene koji će ponekad i iznenaditi nekom zanimljivom izvedbom, četvrtkom će „Mularija“ i učiteljice Sanja Albaneže, Tatjana Bonazza Čekada i Marina Mavrinac Matulja dati jedinstvenu dječju perspektivu na svijet, a kraj (svakog drugog) tjedna obilježit će Vladimir Matošević i „Jazz petkom“ uz vrhunske glazbenike našeg kraja, ali i čitave Hrvatske. Vrhunac svega bit će svakodnevna mozaična emisija „11 manje kvarat“ u kojoj će Lea Sečen Matošević i naši reporteri „s terena“ provesti gledatelje čitavom Primorsko-goranskom županijom.

Spremamo još televizijskih iznenađenja, stoga „zapratite“ naš YouTube kanal kako biste prvi vidjeli kada „pustimo“ neku novu emisiju ili prilog!

Večer strave i užasa

This great evil – where’s it come from?
How’d it steal into the world?

(Explosions in the Sky)

U danima iza nas svjedočili smo i nezapamćenom scenariju u našim krajevima. Prava večer „strave i užasa“ protresla je lovransko naselje Rezine kada je počeo gorjeti automobil pretvoren u eksplozivnu napravu. Kasnije se ispostavilo da je taj slučaj povezan i sa zapaljenom brodicom u kojoj je pronađeno mrtvo tijelo. Dok se razmišlja o razlozima za ovakvu suludu namjeru, sasvim je sigurno da su trezvenošću mještana i brzom reakcijom vatrogasaca spriječene posljedice katastrofalnih razmjera. Kapa do poda i jednima i drugima!

Pozitiva

I’m so glad that school is out
I could sing and shout!

(Ry Cooder)

Zadnja vijest obično je pozitivna, no u današnjem kontekstu biti pozitivan i nije nešto što bi čovjek poželio. Stoga se valja nadati kako će ovaj pritisak na naše zdravstvene, školske i predškolske institucije popustiti prije nego što postane neizdrživ…

Obavezna pokazna

Hej, šoferu, kondukteru,
Zaustavi, vraćam kartu!

(Atomsko sklonište)

Stotine vozača autobusa dobile su otkaze u proteklih nekoliko tjedana, brojne privatne tvrtke su pred propašću, no za Komunalno društvo Autotrolej nema „zime“. Oni svoju vrijednost ne moraju dokazati na tržištu, već će u situaciji kada se nađu u problemima zatražiti više novca od građana. Tako je Opatija (a ne treba sumnjati da ista priča očekuje i druge gradove i općine na Liburniji) odlučila povećati subvenciju za abnormalnih 66 posto godišnje kako bi njeni građani i dalje imali privilegiju da se voze u starim, rasklimanim autobusima koji se svako malo i zapale.

Za uslugu prijevoza, Opatija će izdvajati 4,1 milijun kuna, što ne znači da će se njeni građani voziti besplatno. Ne, oni će također morati kupiti „cvikalice“ ili mjesečne pokazne karte. S obzirom da Opatija ima oko 10 tisuća stanovnika, nije teško izračunati da svakog od njih „điranje“ Autotrolejem stoji 410 kuna svake godine. Dakle, jednu mjesečnu kartu i nekoliko „cvikalica“ u minusu je svaki radnik, neradnik, dijete i penzioner neovisno o tome vozio se autobusom, automobilom ili uopće ne napuštao kuću.

Isplati li se takva „matematika“? Postoji li bolji način organizacije javnog prijevoza? U narednom razdoblju, očito, takvo što nećemo doznati…

Mirisi

Ooooh that smell,
Can’t you smell that smell?!

(Lynyrd Skynyrd)

Marišćina je definitivno jedan od najvećih problema našeg kraja i građani s pravom od politike očekuju njegovo rješavanje. No, kao što je već napisao Srđan Brajčić na portalu Torpedo media, populizam i radikalizam neće ponuditi to rješenje. Ono mora stići u suradnji lokalne, regionalne i nacionalne vlasti, budući da svaka od ovih razina snosi dio odgovornosti za situaciju u kojoj smo se sada našli.

Spektakl pod stijenama

Majstori sa mora ove noći pjevaju,
Neka zovu svi kojima trebaju…

(Kuzma & Shaka Zulu)

Sjajna je bila ova nedjelja za ljubitelje nogometa iz našeg kraja. Prvo je NK Opatija ostvarila povijesni uspjeh plasiravši se u Drugu HNL, omogućivši novo slavlje pod stijenama Kantride, a nakon toga se klub čiji je dom nekad bio pod tim istim stijenama u utakmici punoj preokreta i uzbuđenja u Jadranskom derbiju obračunao s „hajducima“ za titulu pravog „majstora s mora“.

Set
We don’t believe what’s on TV
Because it’s what we want to see…

(Twenty One Pilots)

Kao i mnogo toga, na Kvarneru se i „filmska industrija“ dogodila praktički slučajno. Dok je Hrvatska na nacionalnoj razini uvela pogodnosti za filmaše, a Dubrovnik dobro iskoristio svoju popularnost dobivenu kao „kulisa“ uspješne serije The Game of Thrones, Rijeka i Opatija nisu baš puno toga napravili kako bi potaknuli jednu od najlukrativnijih razvojnih mogućnosti koja im se dogodila u zadnje vrijeme. Dobro, Rijeka je postala filmska „meka“ prvenstveno zbog uništene industrije koja je privukla „apokaliptične“ filmske produkcije, jer takvu razinu ruiniranog gospodarstva teško je imitirati u studiju. Pa ipak, određene ideje pokazuju kako se već razmišlja o daljnjem razvoju grane koja bi mogla donijeti rast turizma i međunarodne prepoznatljivosti grada.

A Opatija svoju filmsku tradiciju baštini već više od stoljeća, otkako je studio braće Lumiere snimao kadrove uzburkanog mora upravo u tom gradu. Pa se onda pojave i Novine, koje dobar dio svoje radnje smještaju u prepoznatljive lokacije diljem grada – od centra Gervais do vološćanskog mandraća. Iako se radi o seriji na hrvatskom jeziku, ona je postigla velik međunarodni uspjeh i putem Netflixa dostupna je stotinama milijuna gledatelja.

Gledao sam nedavno upravo na tom istom Netflixu švedsku kriminalističku seriju „Quicksand“, koja je svojom temom pokolja u školi izazvala značajan globalan interes i šokirao se prepoznavši u prvoj epizodi Mošćeničku Dragu koja „glumi“ mondeno francusko ljetovalište. Nije pitanje može li se to iskoristiti za promociju među švedskom populacijom, nego je pitanje zbog čega to već nije napravljeno? Kad ti prilika padne u krilo, valja je čim bolje iskoristiti.

A ako nećemo čekati da nam prilike „padaju u krilo“, ima toliko toga što se može napraviti – aktivno privlačenje filmskih i televizijskih produkcija ne samo „povlačenjem za rukav“ i predstavljanjem prednosti snimanja na jednim od najljepših, ali i najraznolikijih lokacija u Hrvatskoj (sve od industrije do ljetovališta i skijališta prisutno je na pola sata vožnje), već i konkretnim politikama, poticajnim mjerama koji će dati dodatan razlog da ekipe sa stotinama ljudi provedu tri, pet ili deset dana snimajući upravo ovdje.

– Meč
Je l’ moguće da,
Da ne’ko me sabotira? 

(Vojko V.)

Nogometni klub Opatija već godinama niže izvrsne rezultate u seniorskom pogonu, a pritom ima i najmasovnije mlađe uzraste. A opet, umjesto usred svoga grada, domaćinstva igraju na Kantridi. Kako to, kako to?

– Medo
Iš’o medo u šumicu,
Izgubio papučicu…

(Brojalica)

Nema potrebe za smišljanje teksta o posjeti mede Mučićima, kad već imamo sve snimljeno u video-prilogu.

– Jubilarka
Swing and turn Jubilee,
Live and learn Jubilee…
(Alison Krauss)

Krenimo veselo, jer počela je 45. Marunada! Za neugodne teme bit će prostora u nastavku…

– Nasljednici
Kad bi svi
Ljudi na svijetu
Baš kao sva,
Djeca na svijetu…
(Arsen Dedić)

Osvježavajuće je vidjeti jednu „političku“ garnituru koja točno zna što želi!

– Institucionalizacija
And I try, oh my god do I try
I try all the time, in this institution…
(4 Non Blondes)

Problemi za opatijski proračun se nastavljaju, po već „uhodanom“ obrascu nabujalih troškova investicija, s tom razlikom što se novi Dom zdravlja nije ni počeo raditi, a već mu je cijena skočila za 14 milijuna kuna. Hoće li to već načeti proračun Grada moći podnijeti, pitanje je kojim se nećemo baviti sada, jer u prošlotjednom retrovizoru imao sam prilično dug monolog o stanju gradskih financija, a nema potrebe da se ponavljam.

Zanimljivije je tu skrenuti pozornost da je gradonačelnik Ivo Dujmić ponovo uhvaćen u pokušaju serviranja „alternativne istine“, kada je svoj propust da ugovor s talijanskim partnerima za izgradnju vrtića osigura garancijama pravdao argumentom da „ozbiljne institucije to ne rade“. Naime, upravo je takve, čvrste garancije, od Grada Opatije kod ulaska u zajedničku investiciju Doma zdravlja zatražila Primorsko-goranska županija.

Možda je stvar u tome da Grad Opatija više ne spada u red ozbiljnih institucija?

Davor Žic / PodUčkun.net

– Nesportska
Nemam para,
Nemam ni drugara…
(Nino)

Vrč, kao što tvrdi poslovica, ide na vodu dok se ne razbije. A u opatijski vrč stalo je puno toga – natrpalo se tu više od stotinu milijuna kuna kreditnih zaduženja za razna zdanja koja nastavljaju proizvoditi troškove, poput sportske dvorane ili centra Gervais, da ne govorimo o nekim projektima poput Amerikanskih vrtova koji nisu financirani iz kredita, ali svejedno predstavljaju ozbiljan trošak za gradsku kasu. Pa se onda u taj vrč ulilo i petnaestak milijuna kuna raznih naknada, poticaja i subvencija – sve u jednoj godini – kao trošak predizbornih obećanja, pa ga se još krajem godine nekako pokrpalo zajedničkim trudom i kompromisnom trgovinom vijećničke većine i gradonačelnika Ive Dujmića.

No, čini se da se vrč konačno razbio, a kap koja ga je prelila u „dobrim godinama“ prošla bi nezamijećeno – radi se o „kreditiću“ od deset milijuna kuna i prodaji stare zgrade dječjeg vrtića. Dvadesetak milijuna „debela“ zakrpa koja je trebala začepiti rupu nastalu odustajanjem Talijanske unije od projekta izgradnje novog vrtića, ali i sve većim socijalnim pritiscima na gradsku kasu, nije prihvaćena na Gradskom vijeću, a dvije strane – gradonačelnik Ivo Dujmić i većinski klub koji čine SDP, IDS, Akcija mladih, HSU i Unija Kvarnera – ostale su u pat-poziciji, bez mogućnosti da približe svoja potpuno oprečna stajališta.

Pritom se može u javnosti čuti puno buke, dok optužbe pljušte s obje strane, pa „dujmićevci“ optužuju predstavničku većinu za neozbiljnost, a ovi uvraćaju udarac tvrdeći da je Dujmić obmanuo građane i vijećnike.

Možda, stoga, u interesu javnosti ne bi bilo loše dati neke konkretne odgovore na pitanja koja se „vrte u eteru“. Primjerice – je li Grad Opatija prezadužen? Nije. Zaduženje, iako iznosi više od 120 milijuna kuna, ipak je ispod zakonskog maksimuna koji propisuje da kreditne obveze (rate) ne smiju biti veće od 20 posto tekućih prihoda proračuna. Osim toga, Grad Opatija samo u udjelima u LRH ima trostruko veću imovinu od dugova po kreditima, stoga nije upitno hoće li ih moći isplatiti.

Je li onda proračun – održiv? Isto tako – nije. Iako je prodaja imovine „legitimna“, česta i „izdašna“ stavka u prihodima budžeta, jednako kao i krediti, pitanje je na što se taj novac troši. U slučaju Opatije, financijski bi isplativija varijanta bila da su tih stotinjak milijuna kuna stavili na jednu hrpu i – zapalili, jer tako barem ne bi imali dodatne (milijunske) troškove koje svake godine proizvede njihovo održavanje i „hladni pogon“. Da se novac dobiven prodajom imovine i kreditnim zaduženjima ulagao u novu imovinu koja može stvarati prihode, „krvotok“ gradske blagajne izgleda bi puno svježije. Ovako, ispada da se želi „živjeti na dug“ i kreditnim zaduženjima financirati izdašne transfere iz proračuna prema građanima i ulaganja u megalomanske projekte.

Zašto su to megalomanski projekti, kad je sportska dvorana dugogodišnji opatijski san, kino je bilo potrebno obnoviti, a dosadašnji vrtić nije odgovarao standardima? Zato što su njihovi troškovi daleko nadmašili njihov značaj – kino, sportska dvorana i vrtić su trebali biti funkcionalni projekti koji bi za najmanji mogući trošak trebali dati najveću moguću uslugu. No, njihovi troškovi debelo su prenapuhani za ono što pružaju: Lovran je vrlo kvalitetno kino dobio za oko tri milijuna kuna, a Opatija za oko četrdeset i pet milijuna kuna. Probajte staviti te brojke u neki omjer – za jedan Centar Gervais, Opatija je mogla izgraditi petnaest (!!!) kino-dvorana. A sportska dvorana? Bale su za manje od milijun eura izgradili sportsku dvoranu koja je proglašena trećom najboljom u cijelom svijetu, a Opatija je na svoju potrošila barem osam puta više. Konačno – vrtić. Cijena od 43 milijuna kuna za izgradnju jednog dječjeg vrtića je ridikulozna, a još više što ta cijena ne obuhvaća i trošak zemljišta na kojem je izgrađena, što znači da je realan trošak još bitno veći. S druge strane, postojeća zgrada vrtića, prema procjenama, vrijedna je svega 12 milijuna kuna, odnosno otprilike četiri puta manje? Drugim riječima, da se pametno planiralo, Opatija je umjesto tri „gutača novca“ mogla izgraditi čak 27 objekata koji bi bili funkcionalni i jeftiniji za održavanje.

Za one koji su izdržali pratiti ovu priču sve do sada: što dalje? Pa, Opatija i dalje ima značajan potencijal, a ako ova kriza vlasti i proračuna usmjeri planiranje i razvoj grada u pravom smjeru, onda će „razbijeni vrč“ biti lako pokrpati. No, još koja godina i još koji suludi projekt poput Amerikanskih vrtova, garaže Gorovo ili (pre)skupog Doma zdravlja, pa i nastavak prakse kupovanja glasova izdašnim proračunskim transferima, mogao bi uzrokovati situaciju u kojoj će sav taj razvojni potencijal biti nepovratno uništen, a građanima umjesto socijalnih mjera ostati tek dugovi i kamate.

– Jedna kratka
Večeras je naša fešta,
Večeras se vino pije…
(Tomislav Ivčić)

Finila je Bela nedeja, što znači da imate tjedan dana za otrijezniti se i pripremiti za tri vikenda Marunade…

– Sportska
Namesto koga roža cveti,
Namesto koga sem jaz…
(Vlado Kreslin)

Matjaž Kek ostavio je velik i neizbrisiv trag u riječkom sportu, osvojio brojne trofeje i srca navijača, ali i trajao više od pet godina u gradu koji ne oprašta neuspjeh. Takvog trenera Rijeka više neće naći.

Njegov nasljednik, Igor Bišćan, ima pred sobom težak zadatak – slabašnu i psihološki potučenu momčad u gradu koji je, nahranjen uspjesima, stavio pred nju nedostižna očekivanja, pretvoriti u pobjedničku. Ako u tome uspije, bunt navijača zbog njegove „plave krvi“ neće biti dugog vijeka. Ako ne uspije, neće on biti dugog vijeka…

Davor Žic / PodUčkun.net

Upravo zato, ovaj Tjedni retrovizor otvaramo pobjedničkom temom…

– Pobjednik
The time is gone, the song is over,
Thought I’d something more to say.
(Pink Floyd)

Matija Katalinić je pobjednik. Iako se često, kada čovjek umre, osobito nakon bolesti, kaže da je „izgubio bitku“, čini mi se to pogrešnim razmišljanjem. Smrt nije protivnik u utakmici života, ona nije niti sudac, već – vrijeme.

Ne možeš igrati utakmicu protiv „sata“, on samo označava njen kraj – bitno je ono što napraviš između „prvog i posljednjeg zvižduka“. A netko poput Matije Katalinića ne može otići s – porazom, već kao pobjednik, jer svoju je utakmicu ispunio brojnim prekrasnim potezima i dobrim poenima.

Upravo zato potpuno je ispravna inicijativa, koju je prihvatio i Grad Kastav, da se sportska dvorana nazove njegovim imenom. Ne samo zbog Matijinih zasluga, već i kao podsjetnik da nije važno koliko će utakmica trajati, važno je odigrati najbolje što možeš.

– Smjene
Workin’ 9 to 5,
What a way to make a livin’…
(Dolly Parton)

Matuljski vrtić – ne zaslugom ljudi koji u njemu rade, već onih koji o njemu odlučuju – bio je proteklih mjeseci česta tema kritike, zato je osobito dobar osjećaj spomenuti ga u izrazito pozitivnom kontekstu, zahvaljujući 3,5 milijuna zasluženih europskih kuna…

– Divote svijeta
Ah le monde change,
Le monde change…
(Thievery Corporation)

Kako bismo vidjeli ljepote u kojima svakodnevno uživamo, ponekad je potrebno pogledati ih iz malo veće udaljenosti.

Davor Žic / PodUčkun.net

– Komunalije
Nemoj, srećo, nemoj danas,
Da ispravljaš krive Drine…
(Riblja čorba)

Komunalne teme dominirale su u medijima proteklog tjedna, uz najavljeno moguće poskupljenje cijene vode i uvođenje novog sustava gospodarenja komunalnim otpadom.

Očekivano, obje teme primljene su „na nož“ od javnosti, a političari su požurili svrstati se u tabor „protiv poskupljenja“ čiju je bandijeru prvi podignuo načelnik Lovrana Bojan Simonič koji je upozorio na moguće poskupljenje i najavio da će Općina Lovran biti protiv.

Transparentnost je, u svakom slučaju, dobra – građani imaju pravo znati zbog čega se traži poskupljenje komunalija i što će za više novaca dobiti, odnosno kome i čemu mogu „zahvaliti“ povećane mjesečne troškove.

No, s druge strane, o tome kako se rad političara odražava na „njihovoj koži“ građani počnu razmišljati tek kad ih – opeče. Primjera je puno – najbliži je onaj sa smećem: odluku o tome kako će se upravljati otpadom donosili su lokalni vijećnici u Opatiji, Lovranu, Matuljima i Mošćeničkoj Dragi, i to početkom godine. No, kad su se odluke usvajale, nije bilo mnogo reakcija niti su javna savjetovanja „prštala“ od komentara mještana. A sada, osam mjeseci kasnije, kada komunalno poduzeće kreće u implementaciju sustava, odjednom se digla graja.

To su upravo primjeri odluka koji izravno diraju „komoditet“ građana. Ali, ima i onih koji to neizravno čine – kad se iz proračuna ogromne svote novaca troše na megalomanske projekte (Zdravstveni centar u Matuljima, sportske dvorane, Gervais, vrtić Opatija…) onda to nitko ne doživljava kao „naš novac“, nego je većini „dosadno grintanje“ oko skupih investicija. No, kada se krene govoriti o poskupljenju vrtića, uvođenju prireza ili smanjenju „povlastica“, odjednom krene prozivka oko toga „kako su trošili naše novce“.

Naravno, nije na građanima da stalno kontroliraju svoje političare – uostalom, izabrali su ih da ih predstavljaju i donose najbolje odluke uime svih stanovnika. Međutim, ponekad je ključno dignuti glas prije nego što bude kasno, jer poslije se „krive Drine“ teško ispravljaju.

A što se vode tiče, ona će sigurno poskupjeti. Možda ne sada, možda ne iduće godine, ali uskoro će se to dogoditi. Ljutnja građana taj trenutak može odgoditi, ali ne i – spriječiti. Jer to je bilo moguće davno prije, kada su mediji „pilali“ o velikim troškovima investicije u pročišćivač koja će nužno pasti na leđa građana…

– Inovacije
You can tell the train I’m on,
You can hear the whistle blow as she rolls by…
(Blackfoot)

Uvijek je lijepo vidjeti kad se dosad „neupotrebljeni“ javni prostori iskoriste za manifestacije i događanja, stoga treba odati veliko priznanje organizatorima CIK Film Festivala što su jednu od najljepših matuljskih lokacija – željezničku stanicu – pretvorili u kino dvoranu.

– Čestitke i aplauzi
We will sing, sing, sing
And make music with the heavens…
(Chris Tomlin)

Čestitke ovog tjedna zaslužuju matuljske „Učkarice“ koje su ponovo dokazale svoju kvalitetu na svjetskoj razini i Marin Mandekić, koji je „dotrčao“ do titule Kastavca mjeseca.

Davor Žic / PodUčkun.net

– Dvostruka doza pozitive
Too much of a good thing,
Won’t be good for long…
(Sam Smith)

Da velike stvari mogu uspjeti na neočekivanim mjestima pokazuju dva ovotjedna primjera – jedna je međunarodna vrhunska škola „umjetnika kave“ u Matuljima, a druga svjetska titula Enrica Marottija zahvaljujući kojem je i Volosko dobilo svog svjetskog šampiona! A to su i dostojno proslavili.

– Smešnice i posljedice
It don’t matter, cause life has never been better.
No not ever, life has never been better…
(Jack Radics)

Ponekad imam dojam kao da živimo u kakvom vicu, koji i nije osobito smiješan. Jer nema drugog načina da se objasne neke stvari. Uzmimo taj famozni dječji vrtić i njegovo financiranje, ali i uvjerenje da će „talijanski partneri“ financirati četvrtinu investicije narasle na više od 42 milijuna kuna (s procijenjenih tridesetak milijuna). Uvjerenje koje je, kako je rekao gradonačelnik Ivo Dujmić, toliko neupitno da se već godinama ti pusti milijuni, koji samo što nisu stigli, prenose iz proračuna u proračun.

Međutim, kao i mnoge druge priče u Opatiji, i ova o velikom zajedničkom projektu Grada Opatije i talijanskih partnera bila je samo „štuk i pitura“, koja se počne raspadati čim se noktom zagrebe malo ispod površine.

Pa je tako prošlog tjedna „isplivao“ i famozni ugovor između dviju strana po kojem su „Talijani“ navodno trebali „upucati“ tih 11 milijuna kuna u „vrtić s najljepšim pogledom“. Međutim, svatko tko je u životu vidio dva ugovora, vrlo brzo shvati da takvo što se nigdje ne navodi, odnosno da je komad papira temeljem kojeg su se godinama po proračunu prebacivali milijuni zapravo tek nešto više od uopćenog pisma namjere – nekakav predugovor koji ukratko definira temu interesa (izgradnja dječjeg vrtića), partnere u procesu i njihove načelne odnose, dok se za konačan obračun valja sastaviti novi i precizniji ugovor, gdje će se definirati točan iznos, rokovi i drugi detalji oko uplate.

Drugim riječima: da, u ugovoru stoji da će „Talijani“ platiti 26 posto investicije, ali se ne navodi, recimo u kojem roku. Niti temeljem kakve isprave. Niti koliko to zapravo iznosi. Ali, važno je da je ta uplata bila – neupitna.

– Cesta
Country roads, take me home
To the place I belong…
(John Denver)

Još samo da od Učke naprave – dvocjevku.

Davor Žic / PodUčkun.net

Zanimljivi su razlozi zbog kojih je Hrvatski muzej turizma napustio prostor Švicarske kuće u parku Angiolina – ukratko, gotovo nitko ne posjećuje tu ustanovu. U godinu dana broj mjesečnih posjetitelja (u srpnju, koji bi trebao biti najjači mjesec za takvu ustanovu) pao je za 60 posto, pa ispada da ih dnevno posjećuje jedva deset ljudi. Kad se to podijeli na tri lokacije, doista nema razloga plaćati režije za posjetu od troje ljudi dnevno. U najboljem slučaju.

Iskrenost ravnateljice Gabrijele Krmpotić Kos bila bi osvježavajuća kad ne bi svjedočila o lošem radu ustanove kojoj je na čelu. Ili je možda netko drugi kriv što Muzej turizma nikoga ne zanima i nitko za njega ne zna?

– Razvoj
I’m movin’ on up now!
Getting out of the darkness,
My light shines on…
(Primal Scream)

Sve donedavno, Lovran i Mošćenička Draga činili su se poput „brižnih prirepaka“ moćnim i bogatim Matuljima i Opatiji – jednoj općini punoj gospodarskih potencijala i jednom gradu turističkoj perjanici. No, slika se polako okreće: dok Opatija gradi megalomanske objekte koje ne mogu adekvatno financirati (više od 150 milijuna kuna utrošeno je na dvoranu, Gervais i vrtić), a Matulji teškom mukom „krpa“ proračun prebacujući sve više trošak javnih usloga na građane, Lovran i Draga imaju drugačiju politiku.

Tako dvije zapadne općine grade skromno, ali fukncionalno, ne razbacujući se novcem građana: uspjeli su napraviti u Dragi vrtić i novu javnu zgradu, a u Lovranu kino i – uskoro – sportsku dvoranu za ukupno manje od deset milijuna kuna.

Svoje kapacitete, pak, okreću prema razvojnim projektima koji mogu napraviti razliku u visokokonkuretnom turističkom okružju – tako Draga planira izgraditi suvremeno golf igralište koje će ih izdignuti iznad konkurencije, ne samo na Liburniji, već u čitavoj regiji.

– Stadion
La, la, la, la, take me home,
Mommy, I’m coming home…
(Edward Sharpe and the Magnetic Zeros)

Fantastična atmosfera na prijateljskoj utakmici Rijeke i Maribora tek je, nažalost, podsjetnik na davno prošla vremena koja se neće vratiti: čak i ako se Rijeka vrati na Kantridu, to će biti neki drugi stadion, bez šarma „bijelih stijena“.

No, to ne znači da ne treba uživati u ugodnom peckanju nostalgije – pogledajte još jednom veliku galeriju i video priloge i dopustite da vas prožu trnci…

Davor Žic / PodUčkun.net